Odlomak

ISTORIJAT I ZNACAJ

Duznost cuvanja medicinske tajne razvila se najpre iz samog odnosa izmedju lekara o pacijenta. Svoje postojanje ona ne treba da zahvali nekom propisu sto je dosao spolja, nego samom bicu medicinske delatnosti, koja vazi kao ars muta.

Obavezu cuvanja medicinske tajne Hipokrat je smatrao ,,svetom duznoscu lekara, pa zato o njoj govori i u svojoj Zakletvi: ,,sto u svome poslu budem saznao ili video, ukoliko se ne bude smelo javno znati, precutacu i zadrzacu kao tajnu.‘‘ Dugo vremena, cuvanje medicinske tajne predstavljalo je iskljucivo moralnu obavezu lekara prema pacijentu. Do njenog preobrazava u pravnu obavezu doci ce tek u XVIII veku, znatno docnije nego sto je ozakonjena, na primer, odgovarajuca obaveza advokata. Za otkrivanje tajne od strane ,,medicinskog personala‘‘ prvi put je bila utvrdjena kazna u pruskom Opstem zemaljskom pravu (1794. godine).

U XIX stolecu, duznost cuvanja profesionalne tajne biva sankcionisana u krivicnim zakonicima, i tako je ostalo sve do danasnjih dana. Krivicni zakon Srbije sadrzi takodje odgovarajuce krivicno delo . Sem toga, Zakon o zdravstvenoj zastiti Srbije ima jedan poveci propis posvecen profesionalnoj tajni . Najposle, lekarska tajna postala je sastavni deo i staleskih pravila medicinske profesije.
Danas se smatra da duznost cuvanja medicinske tajne predstavlja jedan vid ozivotvorenja ustavom zagarantovanog prava na ljudsko dostojanstvo i privatnost. Pacijent treba da je siguran da ce podaci o njemu, koje on sam daje lekaru ili omogucava da se oni utvrde, biti cuvani kao tajna. Na tome se osniva medjusobno poverenje lekara i pacijenta, koje cini osnovnu pretpostavku lekarskog rada. Od cuvanja medicinske tajne zavisi, cesto, licna sreca onoga koga se tajna tice, njegovo napredovanje u poslu i ukljucivanje u drustvenu sredinu. U pitanju je, prvenstveno, privatni interes pojedinca, koji se na ovaj nacin stiti. Medjutim, atmosfera povereva, koja olaksava rad lekara, utice i na funkcionalnu sposobnost zdravstva u celosti, sluzi, dakle, i opstem interesu. Sem toga, medicinska tajna koristi, indirektno, i lekaru, jer on svoju strucnu delatnost moze da obavlja samo ako od pacijenta dobije obavestenja koja su mu za dijagnozu i terapiju potrebna.

Pa ipak, teziste je na zastiti pacijenta od indiskrecije. Ta se zastita ostvaruje preko krivicnog, gradjanskog i staleskog prava lekara. Tacnije receno, otkrivanje lekarske tajne moze usloviti krivicnu kaznu, obavezu naknade stete i disciplinsku odgovornost pred staleskim sudom za lekare. Sem toga, Zakon o parnicnom postupku ovlascuje lekara da uskrati svedocenje o cinjenicama koje je duzan da cuva kao tajnu .

 

 

 

KRUG LICA OBAVEZNIH DA CUVAJU MEDICINSKU TAJNU

Po Zakonu o zdravstvenoj zastiti Srbije, obavezu da cuvaju medicinsku tajnu imaju svi ,,zdravstveni i drugi radnici‘‘. U,,zdravstvene radnike‘‘ Zakon ubraja: lekare, stomatologe, farmaceute, medicinske sestre, medicinske tehnicare, laboratorijske tehnicare, zubne tehnicare, vise zdravstvene tehnicare i vise zubare. U ,,druge radnike‘‘ spadaju studenti ovih profesionalnih grupa, sekretarice i ostala lica koja su po zanimanju lekarevi pomocnici. Medjutim, pod ovu kategoriju ne mogu se podvesti lica zaposlena kao kucna posluga i lica koja su lekaru pomogla u zbrinjavanju jednog jedinog pacijenta. Obaveza cuvanja tajne ne prestaje sa okoncavanjem profesionalne delatnosti, nego traje dozivotno.

 

 

 

PREDMET OBAVEZE CUVANJA MEDICINSKE TAJNE

Pojam tajne uopste

1. Duznost cuvanja tajne odnosi se na cinjenice koje su poznate samo ogranicenom krugu lica. Radi se o cinjenicama iz privatne sfere odredjenog pacijenta, koje cak ne moraju ni biti medicinski znacajne.Nije nuzno ni da je u pitanju podatak koji se da objektivno utvrditi (na primer, pretpostavljena dijagnoza). Ali je uslov da za drzanje u tajnosti tih cinjenica pacijent ima ,,razuman‘‘ interes, dostojan zastite. Taj je uslov ispunjen ako bi obznanjivanje konkretnog podatka moglo skoditi pacijentu u bilo kom smislu, ili bi ga moglo povrediti u njegovom psihickom integritetu. Time se sprecavaju proizvoljnost kriterijuma, lagarije i sefovi subjekta tajne. Stoga bi valjalo izuzeti banalnosti, kao sto su, na primer, podaci da je neko bio prehladjen ili da je slomio nogu prilikom skijanja, jer se njihovim obelodanjivanjem ne nanosi steta interesu koji je dostojan zastite.

S druge strane, korist od cuvanja tajne ne moze se ceniti objektivno, tj. kako bi se neko drugi, na pacijentovom mestu, prema njoj odnosio; vazi utoliko subjektivno merilo, bez pravnog i moralnog vrednovanja. Drugim recima, lice na koje se podatak odnosi mora i samo zeleti da on bude nedostupan trecima. Po pravilu, lekar treba da polazi od pretpostavke da pacijent ima volju da se njegovi podaci drze u tajnosti.

Rating: 5.0/5. From 1 vote.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari