Odlomak

1. Sažetak:
Ankilozirajući spondilitis je sistemska, progresivna upalna reumatska bolest koja zahvata sakroilijačne zglobove i kičmeni stub, a uz to često zglobove kuka i ramena, sinhondroze i pripoje mišića i tetiviva. Naziva se još morbus bechterew. Tokom bolesti mogu biti zahvaćeni i visceralni organi (oko, srce, pluća). Ankilozirajući spondilitis se dva do tri puta češće pojavljuje kod muškaraca nego kod žena. Zahvata sve uzraste, uključujući i decu te bolest tada nazivamo juvenilni ankilozirajući spondilitis. Simptomi se najčešće javljaju između druge i treće decenije života. Hronična upala uzrokuje bol i ukočenost u zahvaćenom području. Upala može dovesti do potpunog koštanog srastanja delova ili čitave kičme i zahvaćenih zglobova. Ankiloza dovodi do smanjenja mobilnosti kičme. Načelo lečenja ankilozirajućeg spondilitisa je održavanje gibljivosti, suzbijanje boli i smirivanje upale. Terapijske vežbe imaju za cilj da poboljšaju i održe posturu. U proces fizioterapeutske intervencije uključeni su i programi vežbanja. Za uspešnu intervenciju nužno je poznavanje funkcionalnih odnosa anatomskih struktura zahvaćenih delova.

2. Uvod:
Naša kičma vrši nekoliko funkcija, koje se mogu činiti čak i kontradiktornim. Kičma drži naše telo i drži nas u uspravnom položaju, zbog čega prenosi snažne sile kroz telo, čvrsta je i snažna. Međutim, kičma je i pokretna struktura. Omogućava nam kretanje u prostoru oko svih osa. Oko poprečne ose izvodimo antefleksiju i retrofleksiju, oko sagitalne laterofleksiju, a oko uspravne ose izvodimo rotaciju. Gibanja među pojedinim pršljenovima su vrlo mala, ali združivanje tih malih pokreta u 23 gibljiva spoja imeđu pršljenova omogućuje kičmenom stubu izvanrednu pokretljivost u svim smerovima, a najviše u vratnom i lumbalnom delu (Keros P, Pećina M, Ivančić-Košuta M, 1999). Najizrazitije promene uzrokovane ovom bolesti su upravo na kičmenom stubu. Dolazi do osifikacije svih vezivnih struktura što dovodi do krute kičme koju najčešće upoređuju sa štapom, odnosno bambusovom trskom. Razumljivo je da takva kičma više nije gibljiva te tokom bolesti dolazi do njenog izobličenja.

3. Cilj rada:
Cilj rada je prikazati primere, osnovne principe terapijskih vežbi i drugih metoda lečenja ankilozirajućeg spondilitisa.

4. Etiopatogeneza:
Pojava ankilozirajućeg spondilitisa (AS) je izrazito vezana za prisutnost antigena tkivne podudarnosti B27 jer se on nalazi kod više od 95% bolesnika obolelih od te bolesti, ali njegova funkcionalna uloga u patološkom procesu nije dovoljno istražena. Postoji više teorija o razlogu nastanka te bolesti. Jedna od njih u središte rasprave o patogenezi stavlja interakciju bakterije i antigena B27 što je posledica te pokretačke bakterije u artitisu (nakon bakterijske infekcije urogenitalnog i gastrointestinalnog trakta) te je povezana i s upalnom crevnom bolesti zbog oštećene sluznice (Sieper J, Braun J, 2000). Između 10% i 50% pacijenata pozitivnih na antigen B27 s artritisom ili upalnom crevnom bolesti razvijaju AS tokom godina. Međutim, nema dokaza da se bakterija ili bakterijski antigeni nalaze u hrskavici ili u njenoj blizini na kičmenom stubu i ostalim zahvaćenim zglobovima. Primarna meta imunološkog odgovora je sloj između hrskavice i kosti, uključujući i mesto pripoja tetive i ligamenata na kost (Maksymowych WP, 2000). Uz bakteriju, kao pokretačku komponentu navodi se i mikrotrauma hrskavice ili kosti. Uočena je učestala pojava bolesti u određenim porodicama pa je ona vezana za nasledne gene (Durrigl T, 1997). Pol takođe ima ulogu jer je bolest znatno češća kod muškaraca i to u razmeri 2:1. Veliki broj reumatologa veruje da većina žena ni ne zna da boluje od AS-a jer razvijaju blaže simptome (Arthritis Research Campaign, 2009). AS je bolest koja najčešće počinje oko tridesete godine kada 80% pacijenata počinje da razvija prve simptome (Feldtkeller E, Bruckel J, 2000). Učestalost bolesti kod prosečnog stanovništva iznosi oko 1-2 promila (Durrigl, 1997).

5. Klinička slika i dijagnoza:
Bolest počinje postupno simetričnom upalom sakroilijačnih zglobova zbog koje nastaju uzure na zglobnim rubovima sakruma i ileuma, uz izraženu paraartikularnu sklerozu obe kosti, a kasnije se postupno razvija ankiloza i koštane gredice potpuno prerastu zglobni prostor. Zbog stepena boli, bolest je podeljena na dva stadijuma. U prvom stadijumu bolesnik gubi apetit, mršavi i dolazi do poremećaja sna. Može doći i do upale većeg zgloba, obično samo jednog i to najčešće kolena ili skočnog zgloba.Ovoj upali se ne može utvrditi pravi uzrok i ona se spontano smiri za nekoliko dana (Durrigl, 1997). Na pripojima tetiva i mišića za kosti može se razviti upalno – osificirajući entezitis koji se na tim mestima vidi u obliku koštanih izdanaka. Tipične lokalizacije entezitisa su pripoji Ahilove tetive na petnu kost, pripoji kratkih rotatora kuka na velikom trohanteru, pripoj kvadricepsa na tuberozitas tibije, ali i mnoge druge. Glavni simptomi AS-a koji se javljaju u drugom stadijumu su bol i ukočenost u lumbalnom delu kičme i oko karlice, ali simptomi se mogu javiti u bilo kom delu kičmenog stuba. Pacijenti oboleli od AS-a žale se na jutarnju ukočenost koju potom smanjuju „razgibavanjem.“ Da bi se posumnjalo na bolest, bol u lumbalnom delu mora biti hronična, u trajanju od 3 meseca ili više, a pacijent se prvi put mora javiti prie 45. godine (Braun J, Sieper J, 2011). To takođe pomaže razlikovanju ove bolesti od degenerativnih promena na kičmenom stubu. U daljem razvoju bolesti razvijaju se sindezmofiti te dolazi do koštanog sraštavanja fasetnih zglobova pršljenova što dovodi do ograničene mobilnosti kičmenog stuba. Sindezmofiti se najranije opažaju u torakolumbalnom delu, ali se kasnije mogu proširiti na čitav kičmeni stub koji tako postaje jedan koštani štap te se upoređuje s bambusovom trskom. Takva kičma više uopšte nije gibljiva. Međutim, nemaju svi pacijenti oboleli od AS-a sindezmofite. Kod pacijenata čiji su simptomi prisutni desetak godina sindezmofiti su nađeni kod samo 25% obolelih (Braun J, Sieper J, 2011). Na oku može nastati iridociklitis. Na srcu se može razviti upala aorte s insuficijencijom njenih zalistaka, a na plućima fibroza gornjih režnjeva, ali te promene su ređe i javljaju se tek u odmakloj fazi bolesti (Durrigl, 1997).

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari