Odlomak

POJAM I VRSTE POVREDE ŽIGA
Žig je pravo kojim se štiti znak koji u prometu služi za razlikovanje robe, odnosno usluga jednog fizičkog ili pravnog lica od iste ili slične robe, odnosno usluga drugog fizičkog ili pravnog lica. Žig spada u kategoriju prava industrijske svojine i u savremenim pravnim sistemima zauzima značajno mesto.

Lice koje povredi žig ili pravo iz prijave odgovara za štetu po opštim pravilima o naknadi štete iz čl. 154. – 209. Zakona o obligacionim odnosima, na čiju primenu upućuje odredba iz člana 57. stav 2. Zakona o žigovima.

Odgovornost za štetu zbog povrede žiga ne isključuje odgovornost za delo nelojalne konkurencije. Takvo pravilo sadržano je u odredbi iz člana 49. stav 2. starog Zakona o žigovima, a važeći zakon ne sadrži takvu izričitu odredbu. Međutim, i u odsustvu takve izričite odredbe,pravilo da odgovornost za štetu zbog povrede žiga ne isključuje odgovornost za delo nelojalne konkurencije, važeće je i danas, jer proizlazi iz prirode stvari, kao i iz odredaba Zakona o trgovini koji u članu 3. tačka 7. propisuje da se nelojalnom konkurencijom smatra naročito: neovlašćena upotreba zakonom zaštićenih spoljnih oznaka drugog trgovca (naziv, firma, robni žig, uslužni žig, znak kvaliteta, znak porekla i dr.) ili upotreba oznaka koje nisu zakonom zaštićene, kojom se stvara ili se može stvoriti zabluda u prometu robe na štetu drugog trgovca koji te oznake upotrebljava u svom poslovanju, a u članu 47. propisuje kaznu za privredni prestup za preduzeće ili drugo pravno lice ako preduzme neku od radnji koja predstavlja delo nelojalne konkurencije.

I u slučaju nelojalne konkurencije neovlašćenom upotrebom žiga, kada se stvara ili može stvoriti zabluda na tržištu na štetu drugog trgovca, nosilac prava može ostvariti zaštitu sudskim putem kao i pravo na naknadu štete – kako obične štete, tako i izmakle koristi, po opštim pravilima iz čl. 154. – 209. Zakona o obligacionim odnosima o odgovornosti za štetu.
Međutim, u sudskoj praksi sporno je da li u tom slučaju nosilac prava na žig ima pravo samo na imovinsku (materijalnu) štetu, ili mu se zbog povrede njegovog prava može dosuditi i neimovinska (nematerijalna šteta).

Smatramo da se naknada za nematerijalnu štetu može priznati samo za onu nematerijalnu štetu koju kao takvu priznaje zakon, a ne za bilo koju nematerijalnu štetu. Pod nematerijalnom štetom u smislu Zakona o obligacionim odnosima podrazumevaju se fizički bol, psihički bol i strah, a ova vrsta štete vezuje se (po prirodi stvari) za fizičko lice. Prema tome, iz povrede poslovne reputacije pravnog lica može proisteći samo imovinska šteta u smislu poljuljanog ugleda koji treba povratiti odgovarajućim sredstvima građansko-pravne zaštite (objavljivanje presude na trošak štetnika ili druge mere publiciteta).

Takođe, i prema mišljenju pravne teorije, neimovinsku štetu može da pretrpi samo čovek, samo fizičko lice. To znači da je neimovinska šteta subjektivna kategorija. S druge, strane u pravnoj teoriji, ističe se da u praksi i teoriji postoje različita stanovišta u vezi s neimovinskom štetom pravnog lica. Ukazuje se na stanovište prema kome i pravno lice trpi neimovinsku štetu kada je povređen njegov društveni ugled, koji treba povratiti odgovarajućim sredstvima građanskopravne zaštite.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari