Pojam životne sredine
UVOD
Životna sredina ili čovjekova okolina predstavlja sve ono što nas okružuje, odnosno
sve ono sa čime je direktno ili indirektno povezana čovjekova životna i proizvodna
aktivnost. Životna sredina je specifični resurs za nastanak, razvoj i opstanak ljudskog
života, a njeno zagađivanje predstavlja nužnost.
Zagađivanje ne vrši samo čovjek u zadovoljenju svojih potreba, već i ostala živa
bića, a takođe i sama priroda (vulkanske erupcije, zemljotresi). Ovo zagađivanje, iako
prisutno od samog postanka života, tek poslednjih decenija je shvaćeno kao ozbiljan
problem koji ugrožava razvoj i sam opstanak čovjeka. Davno su prošla vremena kada su se
ekologijom, ili bolje reći problemima životne sredine, bavili samo naučnici i o posledicama
ljudskih aktivnosti po životnu sredinu raspravljali na naučnim skupovima.
Svaki stanovnik planete zemlje danas je okružen problemima životne sredine, a
posledice preživljavamo svakodnevno, kroz vazduh koji udišemo, vodu i hranu koje
unosimo u svoj organizam, kroz zagađenja i zračenja kojima smo izloženi, a takođe
posledice ekoloških problema manifestuju se kroz sve manju količinu prirodnih resursa,
izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, i poremećaje u globalnom ekosistemu i
biogeohemijskom procesu. Stanovništvo planete zemlje je u stalnom porastu, što znači da
je u porastu i potreba za urbanizacijom i ekonomskim razvojem.
Izgradnja i proširivanje gradova zauzima sve više prostora, a da bi se zadovoljile
rastuće potrebe za proizvodnjom i potrošnjom, iskorišćavaju se sve veće količine prirodnih
resursa. Prirodni resursi, koji se najčešce koriste za ljudske aktivnosti, potrošivi su. U
prošlosti, smatralo se, da se nikada neće potrošti globalni resursi koji predstavljaju izvor
energije, kao što su voda, rude, nafta, prirodni gas, minerali i sl. Danas, imajući u vidu
privredni razvoj, došlo se do saznanja da su globalne rezerve ovih resursa na izmaku, i
samim tim se čovječanstvo našlo na velikoj prekretnici.
1
1. POJAM ŽIVOTNE SREDINE
Životna sredina jeste skup prirodnih i stvorenih vrijednosti čiji kompleksni
međusobni odnosi čine okruženje, odnosno prostor i uslove za život; to su svi uslovi,
okolnosti i uticaji koji okružuju i utiču na razvoj jednog organizma ili grupe organizama,
uticaji dolaze kako od žive tako i od nežive prirode. Životnu sredinu čini svijet prirode
(biljke, životinje, zemljište, vazduh i voda), koji je postojao milijrdama godina prije
čovjeka, i svijet objekata, predmeta i institucija koje je čovjek sam izgradio koristeći
tehniku, tehnologiju i nauku da bi stvorio okruženje koje odgovara njegovim potrebama i
stremljenjima.
Životna sredina ili čovjekova okolina predstavlja sve ono što nas okružuje, odnosno
sve ono sa čime je direktno ili indirektno povezana čovjekova životna i proizvodna
aktivnost. Prirodna sredina predstavlja blizak pojam pri čemu ovdje ne moraju biti prisutne
aktivnosti čovjeka niti čovjek mora imati direktnih uticaja. Ipak, u pogledu tehnološkog
napretka, razvoja industrije i sve većeg uticaja čovjeka na globalnom nivou na prirodu i
ekosisteme granica između ova dva termina postaje sve nejasnija
Tokom svojih aktivnosti, koje mogu biti urbanizacija ili eksploatacija, čovjek menja
prirodno okruženje i to često tako što narušava prirodnu okolinu. Izgradnjom hidrocentrala
i akumulacija, sječom šuma, pošumljavanjem, eksploatacijom mineralnih sirovina,
stvaranjem deponija, emisijom gasova, nuklearnim probama i dr. čovjek utiče na promjenu
čitavih područja. Kao rezultat čovjekovih aktivnosti dolazi do promjena ili narušavanja
ekosistema i klimatskih promjena na lokalnom i globalnom nivou. Životna sredina se moze
posmatreati kao petokomponentni sistem koji čine:
Atmosfera,
Hidrosvera,
Litosvera,
Zemljište,
Organizmi.
Za svaki pojedinačan organizam okolina, životna sredina, je i neživa priroda, određena
uslovima (temperatura, vlažnost, pH zemljišta) i raspoloživim resursima (energija, voda,
mineralni elementi), kao i živa priroda, koju čine druga živa bića sa kojima je u
neposrednom ili posrednom kontaktu. U životnoj sredini organizmi nalaze sve ono što im je
neophodno za odvijanje normalnog života, metaboličkih procesa, razvoj, razmnožavanje i
opstanak.
Ona nije uvjek i na svakom mjestu darežljiva prema živim bićima, pa su ona često,
primorana da za svoj opstanak vode vrlo tešku borbu. Posebno su surovi uslovi u arktičkim
(niska temperatura, visoka vlažnost, stalno zamrznuta podloga) ili pustinjskim (visoka
temperatura, ekstremna suša, nerazvijeno zemljište) predjelima i drugim negostoljubivim
sredinam, gdje se resursi nalaze u minimumu i onemogućavaju normalan život organizma.
Životna sredina se odlikuje velikom varijabilnošću i heterogenošću u vremenu i prostoru,
Novitović, O., Ranđić, D., Novitović, A.: Zaštita životne sredine, Užice, 2009., str. 13.
2

2. ZAGAĐIVANJE ŽIVOTNE SREDINE
Prirodna dešavanja u odnosima između cinioca koji čine životnu sredinu
(voda,vazduh, sunceva svijetlost i dr.) u dužem vremenskom periodu ostavljaju vidan trag
na samu životnu sredinu. Ona se manifestuje promjenama konfiguracije i strukture
tla,vodenim tokovima i vodenim površinama, izmjenama u karakteristikama i sastavu
biljnog i životinjskog svijeta i dr. Međutim u kraćem vremenskom periodu one su doskora
bile neznatno vidljive. Danas čovjek i u intervalu od samo desetak godina uočava vidljive,
čak i drastične klimatske promjene, izmjene režima vode, čistoće zraka, demografske
promjene itd.
Ono što skreće pažnju na promjene u uslovima životne sredine jesu direktne ili
indirektne posljedice ljudskih aktivnosti u prirodi.Uglavnom kao posljedica prilagodavanja
prirode oko sebe sopstvenim potrebama koje ne rijetko gube obilježije zadovoljavanja
potreba ljudske prirode. Podspješenju ovog prilagodavanja pogodovala je snažna
industralizacija krajem prošlog i tokom ovog vijeka, kao i tehnološka i naučna revolucija
koje su u toku. One su mogućnost čovjeka kod intervencija u prirodi (sječi, izgradnji
saobracajnica, izgradnji infrastrukture, crpljenju nafte, rude i dr.) te raspolaganje energijom
kojom može uništiti bio - i geo- sistem u cjelini preko 60 puta podigle su na zastrašujuci
nivo.
Ovi momenti su uticali na snažnu industrijalizaciju i na prostoru Bosne i
Hercegovine sa vidnim posljedicama po činioce životne sredine. Putevi ugrožavanja su
višestruki. Moguća podjela je na direktne i indirektne. Direktno, bacanje štetnih materija i
otpada u nekim od faktora životne sredine (vazduh,voda,zemlja i dr.) ili indirektno kada
štetne materije, zbog kruženja vode u prirodi prelaze iz jednog stanja u drugi ili jednog
faktora u drugi. Ovakav oblik ugrožavanja životne sredine čovjeka i ako u svojoj početnoj
fazi (oslobadanja, izbacivanja,odlaganja) predstavlja svjestan čin, zbog ne uočavanja
posljedica do kojih dolazi, u drugoj fazi gdje se štetnost ovakvog odnosa vraća i samom
čovjeku, ubrajamo u kategoriju nedovoljno svjesnih, odnosno nesvjesnih radnji.
Ugrožavanje cinilaca životne sredine iz kategorije svjesnog čina sa neprijateljskim
pobudama, odnosno namjerama, spada u domen specijalnog rata, meteo rata ili klasičnog
rata kad se intervencijama u meteo uslovima (suša, padavine, vjetrovi, zemljotresi, požari,
razaranja i dr.) želi destabilizirati određeni politički sistem, učiniti zavisnim od drugih
sistema ili ekonomija i sl.
Slika 2: Stanje životne sredine
4
2.1. KVALITET ŽIVOTNE SREDINE I ODRŽIVOST RAZVOJA
ETIČKE ZAŠTITE ŽIVOTNE OKOLINE
Prirodni resursi su supstance koje se nalaze u prirodi, a koje se smatraju vrijednim
za ljudsku upotrebu. Prirodnim resursom obično nazivamo sve ono što potiče od Zemlje-
zemljište, biljke, životinje, vodu, drveće, naftu, metale i ostalo. Mnogi prirodni resursi se
iscrpljuju brže nego što mogu biti zamjenjeni novim
. Prema trajanju, prirodni resursi mogu
biti:
Obnovljivi resursi,
Stalni resursi,
Neobnovljivi resursi.
Diskutabilno je pitanje da li resurse koji se mogu iscrpiti, odnosno koji se ne mogu
obnoviti, sme li se ekonomska nauka tretirati kao ekonomsko dobro, posebno u slučaju
životne sredine, koja dugoročno predstavlja uslov opstanka ljudske vrste. Problem se
komplikuje i načinom djelovanjam zagađivača, jer lokacija, vrijeme i intenzitet djelovanja
ne moraju da se poklope sa uticajima na okolinu, a marginalni doprinos izvjesnih izvora
zagadivanja lokalnoj izloženosti, teško se identifikuje.
Robotizacija postaje najpouzdaniji pokazatelj stepena i tehnološkog progresa i
ekonomskog razvoja. Ona omogućava veliku proizvodnju i neverovatan brz razvoj, ali
donosi i mnoge prateće nevolje: ratne sukobe, ekološku zagadenost i pretnju opstanka
čovjecanstva uopšte. Otuda danas vrlo često govorimo o održivom ekološkom razvoju.
Naime, tehnološki progres omogućava uvećanje ekonomskog rasta i razvoja do neslućenih
razmjera, ali dovodi i do neželjenih posledica kao što su ratna razaranja, gubljenje radnih
mjesta i ekološke zagadenosti. Održivi razvoj treba da integriše prethodno iskustvo, tekuću
praksu i viziju buducnosti.
Jedino onaj razvoj, koji vodi računa o budućnosti životne sredine-životne okoline,
razvoj koji služi svima jeste ekološki razvoj. Dakle, ekološki održivi razvoj odnosi se na
razvoj zdravlja i životne sredine, na prosperitet privrede i društva, te je kao takav važan
svima. Održivost znači traženje novog smisla ekonomije i tehnologije kao vidova
čovjekove racionalne prakse. To znači koncipiranje nove vizije ne samo ekonomije i
tehnologije, već i kulture, politike, medicine i sl., odnosno nove vizije cjelokupnog načina
života i privređivanja. Održivi razvoj mora da bude održiv: na prvom mjestu ekološki i
ekonomski, socijalno, kulturno i politički.
Ekonomska održivost podrazumijeva konstituisanje takvog ekonomskog sistema
koji ce sadržavati visok stepen stabilnosti i efikasnosti radi stvaranja novododate vrijednosti
kao realnog izvora za alimentiranje svih vidova i oblika potrošnje datog društva. Socijalna
održivost znači izbjegavanje mogućih tenzija ili ozbiljnijih socijalnih konflikata u društvu.
Kulturna održivost podrazumijeva sprečavanje dominacije jedne kulture nad drugom u
multikulturalnim zajednicama društva i na nivou cijelog čovječanstva. Politička održivost
se shvata kao obezbeđenje ljudskih prava i demokratskih sloboda što je veoma važna
predpostavka za ostvarivanje svih ostalih aspekata održivosti.
Heleta, M.: Univerzitet Singidunum, Beograd, 2010., str. 5.
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti