Policijski menadzment

UVOD

Uloga policijskog menadžmenta obuhvata raznovrsne mjere, aktivnosti i programe, koji su uz pomoć podređenih, tj. policijskih službenika ili u saradnji s drugim subjektima, kao što su: državni organi, društvene institucije, udruženja, usmjereni ka eliminisanju svih uslova, okolnosti i prilika koje uzrokuju i pogoduju nastanku nekih oblika kriminaliteta. Zaštita lične sigumosti i ostalih Ustavom zagarantiranih prava svakog građanina predstavlja jedan od najvažnijih zadataka demokratske države.
Demonstraciju svoje sigurnosti današnji čovjek više ne vidi u nošenju primitivnih oružja (prahistorija), mačeva (plemići u srednjem vijeku), niti vatrenog oružja (rani naseljenici u Americi). Naime, današnji čovjek vjeruje da će država upotrijebiti sredstva koja su joj na raspolaganju kako bi ga zaštitila. Država zbog toga pojedincima ili grupama ne tolerira vršenje nasilja, čak ni kada su ovi uvjereni da na to imaju pravo. Svaka država, zapravo, preuzima na sebe monopol na primjenu sile. Za primjenu prava na upotrebu sile u provođenju ustavnih zahtjeva vezanih za prava, slobodu i sigurnost isključivo je nadležna država. To znači da država silom prijeti ili je upotrebljava na osnovu zakona i primjerenosti. Policija je najvažniji instrument kojim država raspolaže u ovu svrhu. U načinu na koji policija izvršava svoje zadatke oslikava se i odnos države prema građaninu, odnosno da li se on smatra ravnopravnim partnerom ili podređenim subjektom? Ovaj stav jasno dolazi do izražaja u načinu rada policije. Govori se o radnoj filozofiji policije. Ako se od svakog građanina jedne države zahtijeva da se osjeća odgovornim za državu i da, u tom smislu, samoinicijativno preuzme jedan dio odgovornosti za društvo, onda policija mora, zbog vlastite potrebe, preduzeti sve kako bi, u službi građanina, zaštitila građanina od kriminala i drugih opasnosti.
Pri tome, danas više nije dovoljno reagiranje na kriminalna djela i nesreće. Naprotiv, moraju se pronaći uzroci koji su mogli dovesti do krivičnih fenomena i opasnosti od nesreća. Prepoznatim uzrocima se mora preventivno pristupiti. Također, treba ih dugoročno smanjiti i, ako je moguće, ukloniti ih.
Zbog složenih povezanosti modernog života, preventivni rad najčešće ne može biti postignut isključivo pomoću policije, nego zajedničkim djelovanjem s drugim institucijama. Zbog toga je često potrebno stvarati nove strukture saradnje i tražiti nova sredstva i načine rada kako bi se uzroci objektivnih opasnosti i straha građana spriječili ili smanjili. Koliko god se građani mogu osloniti na zaštitu policije, toliko moraju biti svjesni činjenice da i oni moraju dati svoj doprinos i podržavati državne organe sigurnosti u njihovom radu.

I POLICIJSKI MENADŽMENT

1.1. Pojam i karakteristike opšteg menadžmenta

Definiranje samog pojma menadžmenta implicira i semantičko poimanje ovog problema, jer se različitim pojmovima daje isti sadržaj ili se pod jednim pojmom podrazumijevaju različiti sadržaji. U literaturi Zapada pod pojmom menadžmenta javljaju se tri različita značenja, i to: organizacija, upravljanje i rukovođenje. Američki teoretičar organizacije, Josepf Massie, „menadžment je definirao kao specijalnu grupu ljudi, čiji je zadatak da svoj napor usmjere prema zajedničkim ciljevima, aktivnošću drugih ljudi“. Nedostatak ove definicije leži u tome što se ne može razgraničiti da li on pod pojmom menadžmenta podrazumjeva upravljanje, rukovođenje ili organizaciju. U drugom djelu isti autor obrađuje teoriju organizacije, a ne teoriju upravljanja. Dakle, u mnogim takvim i sličnim slučajevima izraz menadžment nekad se upotrebljava kao upravljanje, drugi put, i mnogo češće, kao rukovođenje, da bi se, na kraju, svelo organizovanje.
U stranim jezicima pojmu upravljanja, pored izraza menadžment, u engleskom jeziku nailazimo na pojam „administration, government i leading“, iako se posljednji izraz prevodi kao vođenje, što je uži pojam od pojma menadžment, s obzirom da je vođenje jedno od njegovih sastavnica. I njemački jezik nudi slično, gdje je izraz „leitung“ preveden kao upravljanje i vođenje, dok se izraz „führang“ odnosi samo na vođenje.
Problemu semantičke prirode u definiranju pojma menadžmenta može se dodati problem prevođenja pojma menadžment na naš jezik. Korijen riječi u engleskom jeziku „management“, po samoj etiologiji, najviše bi odgovarao pojmu rukovođenja, jer glagol „manage“ u engleskom jeziku potiče od latinske riječi „manus“, što u prevodu znači ruka. Ako se uzmu u obzir funkcije, onda se one u najvećoj mjeri podudaraju sa funkcijom rukovođenja. O ovoj podudarnosti svjedoči i sličnost između izraza menadžment i rukovođenje, jer se oba izraza koriste u opštem neodređenom značenju za bilo koji nivo rukovođenja u nekoj organizaciji. Ako se osvrnemo na historijska razdoblja u razvoju menadžmenta, u vrijeme robovlasničkog rada, društvena kolijevka menadžmenta stajala je samostalno, odvojeno od vlasničke funkcije. U slijedećoj fazi, fazi ranog kapitalizma, funkcija menadžmenta se ne poznaje kao posebna funkcija odvojena od vlasnika, kao materijalnih činilaca proizvodnje. To i jeste razumljivo, jer su vlasnici sredstava kao upravljači, ujedno i organizatori procesa proizvodnje i proizvođača. Kasnije, kako to ističe Peter Drucker, nailazimo na situacije da su vlasnici nekog „manjeg ili većeg preduzeća delegirali na svoje saradnike zadatke koje oni sami nisu mogli obaviti“, gdje se smatra da se, ustvari, i nalazi korijen menadžmenta.
Menadžment bi se onda mogao definirati kao „aktivnost usmjerena na postizanje određenih, unaprijed zacrtanih ciljeva, ali i aktivnosti drugih ljudi“. On je „proces usmjeravanja ponašanja drugih prema izvršenju“. Najčešće se definiše kao proces koordinacije činioca proizvodnje, odnosno, poslovanja u svrhu postizanja određenih ciljeva. To je proces planiranja, organiziranja i kontrole aktivnosti i kontrole resursa organizacije sa opet istom svrhom, a to je postizanje zadatih ciljeva. Menadžment je specifična disciplina, odnosno, „sistematizirano ukupno znanje i praksa na tom području, te proces usmjeravanja ponašanja drugih prema izvršenju zadataka“. Navedena definicijska određenja upućuju da je menadžment složen proces, putem koga se menadžeri kao participienti tog procesa usklađuju i upravljaju ljudskim i drugim resursima.
Dakle, menadžment se bavi i ljudima i njihovim odnosima u jednoj organizaciji, a u prilog savremenog menadžmenta idu tzv. „mehke varijable“, kao što su ljudi u organizaciji, njihova znanja i sposobnosti, te stilovi vođenja, za razliku od ranijih faza, gdje je menadžment podrazumijevao samo „krute varijable“, kao što su strategija, struktura, tehnologija i sl.
U posljednjih stotinjak godina revolucionirala je priroda poslovanja, gdje istaknuto mjesto pripada menadžerskoj funkciji. Ona je u znatnoj mjeri promijenila način života u cijelom svijetu, proizvodeći mnoštvo različitih ljudi, ideja i okolnosti. U tom smislu se govori o tzv. „teorijskoj džungli menadžmenta“. Menadžerske teorije kretale su se u rasponu od empirijskog pristupa, interpersonalnog ponašanja, socijalnog i sociotehnološkog sistema, teorije odlučivanja, matematičkog, pa sve do situacijskog pristupa. I danas se ta “ teorijska džungla menadžmenta“ sve više razvija, sa većim brojem škola i pravaca nego što ih je imala prije nekih tridesetak godina.
Ono što je imanentno svim teorijskim pogledima jeste da je historija menadžmenta prošla kroz četiri osnovna domena i to: primarni, razvojni, racionalni i metafizički menadžment.