Situacijski uslovi agresije – spolnost i agresija

UVOD

Socijalni psiholozi definiraju agresivne postupke kao namjerno ponašanje kojem je cilj uzrokovanje fizičke ili psihološke boli (Aronson i sur, 2002). Postupak može biti fizički ili verbalni. Kod ove definicije važna stvar je namjera. Dakle, ako netko ne uspije u naumu da nam nanese bol, to je svejedno agresija.
U psihologijskim istraživanjima agresije postoje dva osnovna stajališta (Mummendey, 2003). Jedno vidi agresiju kao oblik ponašanja upravljan urođenim instiktima, a drugo vidi agresiju kao oblik ponašanja koje je stečeno iskustvom. Postoji i srednje stajalište, koje integrira koncept nagona i učenja – hipoteza frustracija-agresija, po kojoj je agresija uvijek posljedica frustracije (Dollard i sur, 1939, prema Mummendey, 2003). Aronson i sur (2002) rezimiraju da iako je instinktivna sastavnica agresije gotovo sigurno prisutna kod ljudi, agresija nije uzrokovana isključivo instinktom. Postoje jasni primjeri situacijskih i socijalnih događaja koji mogu proizvesti agresivno ponašanje, i takvo ponašanje moguće je prilagoditi situacijskim čimbenicima. Ukratko, agresivno je ponašanje moguće mijenjati.
Nekoliko je važnih situacijskih uzroka agresije (Aronson i sur, 2002). Neki proizlaze iz tjelesnih osjeta (tjelesna nelagoda), kao što su bol, vrućina, vlaga, zagađen zrak i neugodni mirisi, dok drugi nastaju iz neugodnih socijalnih događaja. Neugodan doživljaj frustracije, koja se javlja kada smo spriječeni postići neki cilj, po nekim autorima glavni je uzrok agresije. To je glavna postavka prije spomenute teorije frustracija-agresija. Ako promislimo i prisjetimo se primjera iz svakodnevnog života čini se da je uistinu tako. Mislim da će ljudi koji doživljavaju tjelesnu nelagodu, ili se nađu u neugodnoj socijalnoj situaciji, prije reagirati agresivno, nego u odsutnosti te iste nelagode. Naravno, u obzir se trebaju uzeti i individualne razlike, kao i druge stvari vezane uz nelagodnu situaciju (npr blizina cilja, neočekivanost frustracije, da li djelujemo pojedinačno ili kao dio grupe).
Kada su u pitanju spolne razlike, uvriježeno je mišljenje da su muškarci agresivniji od žena. Maccoby i Jacklin (1974, prema Aronson i sur, 2002) su pokazale da su dječeci agresivniji od djevojčica. Kemijska istraživanja pokazuju da razina testosterona (muški spolni hormon) utječe na agresivnost (više testosterona dovodi do agresivnijeg ponašanja). Ipak, istraživanja spolnih razlika su složenija nego što se čini. Primjerice, iako studije pokazuju da su dječaci skloniji otvorenoj agresiji, djevojčice su sklonije izražavati svoje agresivne osjećaje skrivenije – ogovaranjem, klevetanjem ciljane osobe (Dodge i Schwarz, 1997, prema Aronson i sur, 2002). Ja bih se pak priklonila uvriježenom mišljenju, da su muškarci agresivniji spol.