Položaj Srpske pravoslavne crkve u vreme osmanske okupacije
SADRŽAJ
UVOD
1.
POLOŽAJ SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U VREME OKUPACIJE
OSMANLIJA...................................................................................................................................1
1.1.
ULOGA CRKVE U ODNOSU NA OKUPATORA...........................................................1
2.
PEĆKA PATRIJARŠIJA.....................................................................................................1
2.1.
PROPAST PEĆKE PATRIJARŠIJE...................................................................................1
2.2.
OBNOVA PEĆKE PATRIJARŠIJE...................................................................................2
2.2.1. Obnova porušenih i izgradnja novih manastrira..................................................................2
2.2.2. Uticaj familije Sokolović.....................................................................................................5
2.2.3. Povlastice dobijene od strane sultana..................................................................................6
3.
NARUŠAVANJE ODNOSA CRKVE I OSMANLIJA......................................................8
3.1.
NOVI CENTRI DUHOVNOG ŽIVOTA............................................................................8
3.1.1. Karlovačka mitropolija (sa sedam eparhija)........................................................................8
3.1.2. Crnogorska (Cetinjska) mitropolija (sa tri eparhije)............................................................8
4.
MITROPOLIJE DO KONAČNOG UJEDINJENJA 1920..................................................9
4.1.
SRPSKA CRKVA U DALMACIJI I BOKI........................................................................9
4.2.
CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI ...............................................................................9
4.3.
BEOGRADSKA ARHIEPISKOPIJA.................................................................................9
4.4.
STARA SRBIJA I MAKEDONIJA....................................................................................9
4.5.
SRPSKA CRKVA U AMERICI ......................................................................................10
ZAKLJUČAK...............................................................................................................................11
2
UVOD
Osmansko carstvo je dostiglo svoj vrhunac sredinom 16.veka, za vreme vladavine
Sulejmana II Velicanstvenog. Prodirući kroz Evropu Turska je pokorila veci deo Ugarske (1541),
i Banat (1552). U daljim ratovima Turska je već pokazivala znake zamora, sto je bila posledica
zastojanja njene privrede. Mir sklopljen po završetku Dugog rata (1593-1606) bio je prvi koji
turskoj nije doneo nikakvo teritorijalno proširenje.
Većinski deo srpskog stanovništva se odupreo islamizaciji, ostao je veran svojoj
pravoslavnoj veri dok je manji deo prešao u islam. Srbima je razbijenu državu zamenila srpska
crkava i ljudi su se o svim pitanjima, i medjusobnim sporovima obraćali umesto turskoj vlasti,
svom sveštenstvu. Crkva je sačuvala nacionalni identititet i kulturno nasledje, i često učestvovala
u pružanju otpora osvajačima. Kada je patrijarh Pavle preduzeo obnovu srpske crkve, Orhidska
arhioepiskopija je na sultanovom dvoru preko uticajnih Grka ukinula njegov rad, i tad je 1541
srpska patrijaršija ukinuta.
Saradnja Srba sa turcima u vreme osvajanja Banata i Ugarske, doprinela da Turska gleda
drugačije na Srbe., Mehmed-paša Sokolović, srbin iz okoline Višegrada, je bio najbliži saradnik
Sulejmana II Velicanstvenog, njegov veliki vezir stekao je Sultanovo poverenje,pa su i njegovi
rodjaci dobijali visoke položaje. Zbog uticaja Srba na Porti i na sultanovom dvoru pored turskog
jezika pričao se i srpski i bilo je ćirilično pismo. Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović je 1557
izdejstvovao obnovu Pećke patrijašije, njegov brat Makarije je postao patrijarh.
Pećka patrijaršija se širila i početkom 17 veka, kada je obuhvatala predeo Južne
Ugarske, Makedonije, Crne Gore. Dobijajući veliku antonomiju srpska crkva je sve više
postajala politička organizacija.

4
sveštenstvo povlači zajedno s narodom i vlastelom prema severu uzmičući ispred Turaka. Pokret
je išao najpre u pravcu dolina Velike Morave, Save i Dunava, a posle prelazi preko ovih reka u
južnu Ugarsku. Tamo se pre i posle pada Srbije 1459. sa narodom i vlastelom naseljava i srpsko
sveštenstvo i organizuje Srpska crkva. U to doba okićena je Fruška Gora mnogobrojnim srpskim
manastirima. Tamo će se pod despotima u drugoj polovini XV i početkom XVI veka da izgradi
nova crkvena organizacija. Međutim, prema severu je nadirao i osvajač. Posle pada Smedereva
1459. pokorene su srpske zemlje do Save i Dunava, 1496. pada Zeta, a posle bitke na Mohaču
1526. podleže i Ugarska. Tako je ceo srpski narod sa svojom crkvom došao pod tursku vlast.
Nema sumnje da su crkva i njene ustanove neobično mnogo prepatili za vreme turskog osvajanja
naših zemalja. Pored svega toga, kao što su novija ispitivanja pokazala da je prelaz naših zemalja
pod tursku vlast uopšte bio mnogo postupniji i pored ratova, nego što se to dosad mislilo, isto
tako se utvrdilo da je i proces prilagođavanja Srpske crkve novoj vlasti bio postupan u znaku
sporazumevanja sa novom vlašću.
2.2.
OBNOVA PEĆKE PATRIJARŠIJE
Pošto se Osmansko carstvo neprekidno širilo, bila im je veoma važna pomoć Srba kao pomoćnih
vojnih odreda u osvajanjima preko Save i Dunava, kao i da prilikom tih osvajanja imaju mirnu
pozadinu. Posle bitke, na Mohaču, kada Turci osvajaju Ugarsku, moralo se postaviti pitanje
srpske jurisdikcije nad srpskim eparhijama i izvan granica ne samo nekadanje Ohridske
arhiepiskopije nego i Pećke patrijaršije. U to doba upravo dolazi do sukoba između Ohridskog
arhiepiskopa Prohora i smederevskog episkopa Pavla i ostalih srpskih episkopa oko prava
jurisdikcije Ohridske arhiepiskopije nad srpskim eparhijama. Ovaj sukob u kome će privremeno
pobediti Ohridska arhiepiskopija, dovešće na kraju 1557. do obnove Pećke patrijaršije u vreme
sultana Sulejmana Veličanstvenog, Srbima dozvoljeno da ponovo organizuju crkvenu vlast, a
Turci su time dobili novog poreskog obveznika i povećali priliv novca u sultanovu kasu. Turske
vlasti su položaj novopostavljenog patrijarha Makarija, brata velikog vezira Mehmeda-paše
Sokolovića, regulisale izdavanjem berata – naredbom o imenovanju na službeni položaj u
Osmanskom carstvu. Do ovog postupnog prilagođavanja Srpske crkve turskoj vlasti došlo je pod
uticajem vešte politike pridobijanja raznih društvenih slojeva u našim zemljama od strane Turaka
putem davanja raznih povlastica i ustupaka. S druge strane, sa politikom mirenja sa tuđom vlašću
služe se ne samo neki krugovi starog plemstva, nego i dobar deo narodnih masa, naročito Vlaha
stočara, pa i jedan deo Srpske crkve.
2.2.1. Obnova porušenih i izgradnja novih manastrira
Zahvaljujući tome mnoge crkve i manastiri nisu bili popaljeni i očuvali su jedan deo svojih
poseda, bilo to dobijajući za te posede berate kao Manasija i Ravanica, u Srbiji ili što su i od
turskih vlasti priznate povelje srednjovekovnih vladalaca, kao Cetinjski manastir u Crnoj Gori;
tamo je i posle turskog osvojenja darovna povelja manastiru od Ivana Crnojevića ostala na snazi,
a manastir je plaćao odsekom sandžakbegu neku sumu. I oni srpski manastiri koji su bili
uključeni sa svojim posedima u neki zeamet ili timar imaju povoljniji položaj od obične raje, jer
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti