Privilegije i imuniteti diplomatskih predstavnika

                                                                                   Specijalistički rad

APSTRAKT

Najpotpunije   određenje   međunarodnog   prava   daje   mješovita,   formalno   – 

materijalna definicija. U skladu sa ovom definicijom, međunarodno javno pravo bi se 

moglo odrediti kao sistem pranih pravila u smislu objektivnih, autonomnih imperetiva, 

koji imaju za cilj da regulišu pravni položaj i odnose subjekata međunarodnog prava, kao 

i pravni položaj i odnose drugih jedinki od međunarodnog interesa.

Diplomatski   imuniteti   je   skup   izuzeća   od   vlasti   teritorijalne   države   priznatih 

međunarodnim pravom diplomatskim misijama i diplomatskom osoblju kao i članovima 

njihovih užih porodica. Diplomatske povlastice su povlastice koje međunarodno pravo 

priznaje   članovima   diplomatskog   osoblja   misije   u   obavljanju   njihovih   dužnosti   i 

članovima njihovih porodica.

Key   worlds:  

međunarodno   pravo,   diplomatski   odnosi,   diplomatski   imuniteti, 

diplomatske povlastice 

ABSTRACT

The most complete definition of international law gives mixed, formal - definition 

material. In accordance with this definition, public international law could be defined as a 

system of rules washed in terms of objective, autonomous imperative, which aims to 

regulate the legal status and related subjects of international law, as well as the status and 

relationships of other individuals of international interest. 

Diplomatic immunity is a set of exemptions from the authorities of the territorial 

state recognized international law, diplomatic missions and diplomatic personnel and 

members   of   their   immediate   families.   Diplomatic   privileges   are   privileges   that 

international law recognizes the members of the diplomatic staff of the mission in the 

performance of their duties and their family members.

Key worlds:  

International Law, diplomatic relations, diplomatic immunity, diplomatic 

privileges

Privilegije i imunitet diplomatskih predstavnika

2

background image

                                                                                   Specijalistički rad

UVOD

Diplomatija se može uporediti sa sposobnošću, znanjem, vještinama i metodama 

komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja konfliktnih 

situacija.   Ona   takođe   predstavlja   vođenje   državnih   poslova   u   oblasti   spoljne   politike 

putem   službenih   kontakata   s   drugim   subjektima   međunarodnih   odnosa.   Diplomatija 

predstavlja cjelokupnu državnu strukturu koja služi predstavljanju neke zemlje u svijetu i 

pojedinim   državama,   kao   i   održavanje   službenih   odnosa   sa   drugim   zemljama   i 

međunarodnim organizacijama. Tu državnu strukturu u prvom redu čine ministarstvo 

spoljnih poslova kao i diplomatsko-konzularna predstavništva.

Pod   diplomatijom   se   može   podrazumijevati   profesija,   karijera,   struka 

predstavljanja   države   u   međunarodnim   odnosima   kojom   se   bavi   diplomata.   S   druge 

strane,   u   neformalnom,   odnosno   u   socijalnom   smislu,   diplomatija   označava   način 

rješavanja nesporazuma i sukoba mirnim putem.

Ključne   vrijednosti   su:   smireni   temperament,   znanje   stranih   jezika,   moć 

rasuđivanja,   poznavanje   politike   kako   svoje   zemlje   tako   i   zemlje   domaćina,   široka 

politička kultura, mudar i suzdržljiv karakter, znatiželjna narav.

U pokušaju da se makar naznače kakvi takvi osnovni pravci odredbi diplomatije 

mogu se istaći četiri različite vrste pristupa.   Prvi pristup izjednačava diplomatiju sa 

vanjskom   politikom.   Jedan   od   utemeljivača   nauke   o   međunarodnim   odnosima   Hans 

Morgenthau smatra da je diplomatija formulisanje i sprovođenje vanjske politike.

1

 Drugi 

pristup izjednačava diplomatiju sa tehnikama vanjske politike i, kako to kaže Jacques 

Chazelle: “Termin diplomatija ... znači ukupnost sredstava i specifičnih aktivnosti koje 

koristi država u svojoj vanjskoj politici“. Treći pristup u cjelini identifikuje diplomatiju 

sa   međunarodnim   pregovaranjem.   Shvatajući   pregovaranje   kao   glavnu   funkciju 

diplomatije i diplomata, a nadovezujući se na djela Callieresa i Martensa, to mišljenje 

ističe da je diplomatija zapravo međunarodno pregovaranje te da se u toj ulozi ogleda 

njen najvažniji zadatak koji zaokružuje sve ostale funkcije

1

 Vukadinović, R., (2004): Politlka i diplomacija, Politička kultura, Nakladno-istraživački zavod, Zagreb, 

str. 81

Privilegije i imunitet diplomatskih predstavnika

4

                                                                                   Specijalistički rad

1. DIPLOMATSKO PRAVO I DIPLOMATSKI ODNOSI

U svojoj dugoj istoriji diplomatija je prolazila kroz različite promjene. Dokazi o 

savezima,   mirovnim   i   drugim   sporazumima   zabilježeni   su   na   najstarijim   istorijskim 

spomenicima i pisanim tragovima. Antička Grčka je, zbog svoje podijeljenosti na brojne 

gradove – države, bila pogodna za razvoj diplomatskih odnosa. Grčki su gradovi – države 

međusobno   slali   izaslanike   u   diplomatske   misije   koji   su   bili   prihvaćeni   i   tretirani   s 

dužnom i protokolarnom pažnjom. Rimljani su takođe poštovali strane izaslanke, i davali 

im određenu zaštitu i povlastice, ali su takav tretman tražili i za svoje izaslanike (fetiales) 

kod stranih vladara. Za razdoblje starog i srednjeg vijeka karakteristična je privremena ili 

ad hoc diplomatija.

2

Savrerneno diplomatsko pravo obuhvata, kako stalna diplomatska predstavništva i 

njihovo osoblje, tako i specijalne misije, uključujući i diplomatska predstavništva kod 

određenih rneđunarodnih organizacija. Pod diplomatskim pravom u širem smislu mogu 

se   podrazumijevati   i   pravila   unutrašnjeg   (nacionalnog)   prava   koja   uređuju   djelatnost 

vanjskog   zastupanja   odnosno   djelatnost   i   organizaciju   diplomatske   službe   odnosne 

države.  

3

  Bečka konvencija o diplomatskim odnosima je postojeće međunarodno opšte 

običajno pravo pretočila u ugovorni pisani oblik, i tako zajedno sa Bečkom konvencijom 

o   konzuilarnim   odnosima   od   1963.   godine.   smanjila   mogućnost   kontradiktornih 

tumačenja odnosno unijela više sigurnosti u rneđudržavne diplomatske odnose.

4

1.1. ORGANI MEĐUNARODNIH ODNOSA

Države i drugi subjekti međunarodnog prava ne mogu djelovati drugačije nego 

preko   svojih   organa.   Organi   međunarodnog   odnosa   su   potrebni   svakoj   državi   da   bi 

njihovim djelovanjem mogla izazivati međunarodne posljedice.

5

 Djelatnosti koje se tiču 

međunarodnih odnosa u savremenoj državi uglavnom su organizovane u njenoj vanjskoj 

2

 Janev, I., (2012): Međunarodno pravo i međunarodni odnosi, Institut za političke studije, Beograd, str. 68

3

 Ibid

4

 Ibid, str. 56

5

 

Andrassy, J., Bakotić, B., Lapaš, D., Seršić, M., Vukaš, B., (2012): Međunarodno pravo 2, Školska knjiga, 

d.d., Zagreb, str. 1.

Privilegije i imunitet diplomatskih predstavnika

5

Želiš da pročitaš svih 15 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti