Gradjevinski otpad
Reciklaža gradjevinskih materijala – osnove
Veliki problem današnjice pored sve veće zagađenosti vazduha, vode i zemljišta je
ogroman porast količine otpadnog materijala. Supstance koje su delimično ili potpuno
neupotrebljive – otpad, nastaju u svakom području ljudske delatnosti. Sa sve većim brojem
stanovnika, porastom industrijske proizvodnje i potrošnje, stvara se sve veća količina otpadnog
materijala, koji u ekološkom smislu dovodi do sve veće zagađenosti životne sredine. Ocuvanje
resursa i reciklaža su dugo vremena bili opredeljenje odredjenog segmenta populacije. Reciklaža
je vekovima bila standardna isplativa praksa u proizvodnji metala a takođe ima duboke korene i
u proizvodnji papira.
Oba ova uticaja – strast za ocuvanjem životne sredine i isplativost, u svetu biznisa, spojili
su se krajem dvadesetog veka u sektoru graditeljstva i rusenju gradjevina.
Izuzimajuci metalni deo, vecina materijala stvorena pri gradjenju ili rusenju gradjevina
prethodno su bili karakterisani jednostavno kao otpad – šut ili krš. Po donedavnoj proceduri, koja
se smatrala efikasnom, materijal se kamionima prevozio na deponije i jednostavno se odlagao na
prostor koji je za to namenjen. Građevinski otpad je u glavnom bio van interesa boraca za
očuvanje životne sredine koji su se u glavnom fokusirali na staklenu i PET ambalažu, papir i
ostale materijale koji su bili svakodnevno vidljivi običnom čoveku.
Situacija je počela da se menja kada su počele prve studije o kategorizaciji otpada,
posebno na deponijama. Statistika je otkrila jasno da građevinski otpad zauzima značajan udeo u
ukupnoj količini otpada i to su primetili oni koji su se bavili zaštitom životne sredine.
Na strani isplativosti, investitori u razvijenim zemljama su počeli da uviđaju promene u
faktorima koji utiču na odvoženje i odlaganje otpada koji nastaje pri izgradnji i rušenju
građevina. Rašireno područije metropola najčešće znači da su deponije daleko na periferiji a uz
to je cena goriva postajala sve viša. Isto tako kamen koji je bio korišten za nasipanje terena je
dovožen sa velikih udaljenosti po sve višim cenama transporta.
Koncept i praksa mlevenja i recikliranja betona i asfalta počeli su da se ubrzano šire i u
isto vreme su preduzetnici podsticani da probaju sličan pristup i sa drugim materijalima
gradjevinskog otpada, kao što su drvo i gips.
Dve sfere – investitori koji su imali finansijski interes i zaštitnici šivotne sredine koji su
smatrali građevinski otpad značajnim udelom ukupnog otpada na deponijama – uskoro su susreli
i trecu grupu zainteresovanih strana: arhitekte, građevince i vlasnike nekretnina koji su želeli da
demonstriraju odgovorno ponašanje prema životnoj sredini.
Ovakav spoj rezultirao je ubrzanim rastom ‘zelene gradnje’ u razvijenim zemljama i
nastankom mnogih standarda koji su pretvorili građevinski otpad u reciklirajuće materijale i
pružili značajan podsticaj u privrednom sektoru reciklaže koji je već bio u zamahu.
Životni ciklus jedne gradjevine je ranije bila jednosmerna ulica. Materijali za gradnju su
se uzimali i koristili za izgradnju gradjevine, a jednom kada gradjevina dostigne kraj svog
upotrebnog života i kada se sruši, materijal se pohranjivao na predviđenu deponiju ili se delom
spaljivao u insineratorima. Društveni i ekonomski faktori zahtevaju da današnji životni ciklus
građevine bude kružnog toka, tako da se petlja spoji u najvećoj mogućoj meri korišćenjem
građevinskog otpada u proizvodnji nekog novog proizvoda.
Sl. 1 - Životni ciklus proizvoda gradnje
Razlozi za reciklažu
Prvobitni razlozi za postojanje deponija bili su jednostavnost i ekonomičnost. Bilo je
jednostavnije i jeftinije poslati gradjevinski otpad na deponiju nego pokušati da se reciklira.
Zaista, trzište za reciklirane materijale iz gradjevinskog otpada jedva da je postojalo u svetu do
pre samo 10 godina. Nije postojala potraznja jer proizvodjači nisu bili razvili širi spektar
proizvoda za koje bi se koristili reciklirani građevinski materijali, a izvodjači su radije koristili
originalne nereciklirane materijale da bi bili u stanju da kontrolisu kvalitet i troskove. Međutim,
kako su sirovine postajale sve nedostupnije i skuplje za sakupljanje a opštine i gradovi počinjali
da se opiru proširenju svojih deponija, ekonomija upravljanja otpadom okrenula se u korist
reciklaže. Proizvođači su počeli da gledaju u reciklirani otpad kao u pouzdaniji i isplativiji izvor
sirovina i da razvijaju proizvode u kojima će se bolje iskorišćavati reciklirani materijali. U isto
vreme, ove kompanije su takođe počele da shvataju vezu između marketinga i njihovog imidža u
javnosti sa jedne strane i njihove novootkrivene filozofije brige o planeti. Ekonomski uticaj na
recikliranje postao je čvrst argument za preduzetnike da usvoje hijerarhijski pristup upravljanja
otpadom na svojim gradilistima.

Ekonomski momenat
U studiji Recikliranje Otpada u Gradnji i Rušenju, koju je pripremila Mreža Institucija
Reciklaže, autor Mark Lenon izneo je nepobitan argument za ekonomsku korist recikliranja. U
oblasti grada Bostona, cena odlaganja mešovitog građevinskog otpada (beton, opeke i blokovi)
kreće se bribližno oko 136$ po toni u 2005. godini, uključujući i troškove transporta. Troškovi
recikliranja istog otpada uključujući transport, bila je oko 21$ po toni, ušteda je 84% u odnosu na
odlaganje na deponije. U najgorem slučaju, argumentuje Lenon, reciklaža pravi uštedu najmanje
50% u odnosu na odlaganje praktično bilo koje komponente otpada pri nekom projektu. Prilikom
velikih projekata, sa značajnim količinama čvrstog otpada, ušteda od reciklaže u odnosu na
odlaganje može biti značajna pa i doneti dobar profit. Čak i na malim projektima, reciklaža može
doneti značajne uštede.
Izazovi i mogućnosti reciklaže
Uprkos dramatičnom porastu u recikliranju građevinskog otpada u svetu, samo 20
procenata otpada nastalog na gradilištima bude reciklirano ili ponovo iskorišteno. Rušenje čini
53 procenta građevinskog otpada, renoviranje 38 procenta, a novogradnja 9 procenata. Očito je
da postoji najveća mogućnost za povećanjem recikliranja u oblasti rušenja starih građevina.
Najveći problem nastaje u traženju tržišta za reciklirane materijale, uprkos velikom rastu
u industriji reciklaže u poslednjih 10 godina, potrebno je jos vise tržista da bi se omogućilo
investitorima da se konstantno odlučuju za recikliranje građevinskog otpada.
Prosta realnost je takva da reciklaža na gradilištima nije samo odgovornost investitora,
proizvođači građevinskih materijala i arhitekte takođe moraju doprinositi stvaranju građevina
koje će biti naklonjene reciklaži kada im istekne upotrebni vek.
Reciklaža i ponovna upotreba materijala prilikom rušenja
građevina
Rušenje postojećih zgrada i infrastruktura nudi društvu šansu da povrati zarobljenu
energiju građevine – resurse originalno korištene u proizvodnji materijala i konstrukciji same
građevine. U područijima sa dobrim reciklažnim tržištima, eksperti smatraju da se čak do 95
posto materijala neke građevine predviđene za rušenje može reciklirati. Čak i u oblastima sa
nerazvijenim tržistem, smatra se da se 50 posto mogu reciklirati kroz programe upravljanja
otpadom. Takvi programi zahtevaju marljivost u preciznom procenjivanju svih proizvoda u
građevini koji su dostupni za reciklažu, i naporan rad u pronalaženju tržišta za njih.
Proizvođači sve više koriste reciklirani postpotrošački otpad u novim proizvodima.
Ekonomske i marketinške prednosti korišćenja recikliranog sadržaja su glavni pokretači ovih
aktivnosti. Izvođači su ti koji mogu promovisati veću upotrebu recikliranog sadržaja u
građevinskim materijalima tako što će sami kupovati takve proizvode. Videti tabelu 1. za tipičnu
upotrebu recikliranog građevinskog otpada.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti