Raspon   primjene   i   samo   značenje   informiranog   pristanka   mogu   biti   ograničeni   i
interpretiran   ina  različite   načine.Tom   L.Beauchampi   James  F.   Childress   ističu  razliku
između dva glavna značenja informiranog pristanka:
•  autonomno   i   informirano  ovlaštenje   (odobrenje,   autorizacija)  za   provođenje   neke
medicinske intervencije ili sudjelovanje unekom istraživanju  koje se odnosi na  svakog
pojedinca ponaosob;
• institucionalne smjernice i protokoli( tzv.

socijalni zakoni pristanka

) kojima se definira

legalno i institucionalno važeći (ne)pristanak za sve potencijalne bolesnike ili subjekte
nekog znanstvenog istraživanja.

Ovakva raščlamba direktno nameće razlikovanje autonomije općenito od autonomije

pojedinca koja se izražava kroz autonomiju izbora (tj. prava naizbor) 5.Sukladno principu

autonomije bole- snika (

voluntas aegroti supremalex

) svaki bolesnik samostalno odlučuje

o svom zdravlju, o tome hoće li zatražiti stručnu medicinsku pomoć,hoće li pristati na

predloženu zdravstvenu uslugu ili će ispitanika u istraživački protokol”4.Radi se, dakle, o

opunomoćenom djelovanju liječnika prema bo- lesniku ili prema ispitaniku.
Koncept informiranog pristanka u svakodnevnoj kliničkoj praksi posjeduje tri dimenzije:
pravnu, etičku i kliničku. Informirani pristanak praktično se ostvaruje upravo kroz svoju
konkretnu primjenu, odnosno kroz funkcije koje vrši u svakodnevnoj kliničkoj praksi, pri
čemu se kontinuirano isprepliću sve tri dimenzije:

1. promiče se individualna autonomija bolesnika i ispitanika;
2. potiče se racionalno donošenje odluka;
3. osujećuje uplitanje javnosti;
4. liječnike i istraživače upućuje se na etičku samokontrolu;
5. smanjuje opasnost od građanske i krivične odgovornosti liječnika, istraživača
i njihovih ustanova.

Osim navedenih funkcija,  koje inače potpisuju dvojica istaknutih bioetičara i
pravnika, Jay Katzi Alexander Capron, Ivan Šegota ističe kako bi ovdje trebalo
dodati   i   šestu   funkciju–komunikacijsku,   jer   se   informirani   pristanak  zapravo
temelji na komunikaciji, odnosno, moglo bi se reći da je komuniciranje njegov
središnji   empirijski   problem.   Sa  stajališta  komunikologije   u   medicini  za
utvrđivanje  valjanosti   informiranog   pristanka   potrebno   je   obratiti   pažnju   na
sljedeće:
1. koliko je informacija dobro priopćena;
2. koliko je bolesnik razumije;
3. koliko je pristanak uistinu dobrovoljan;
4.   kako  se  dobiva  od  nekompetentnih  osoba  ili  osoba  sa  smanjenom
kompetentnošću,  te  osoba  izloženih  prikrivenim  pritiscima,  tzv.

vulnerabilnih

skupina

(zatvorenici, vojnici, studenti itd.);

5. koliko se uopće troši vremena na komuniciranje s bolesnicima, odnosno
ispitanicima.

Konkretnije, pitanja koje se analizirajući komunikacijsku funkciju informiranog
pristanka direktno nameću pripadaju etičko-pravnoj domeni

prava na

obaviještenost

. To znači da se, kako sudionici, tako i sam proces informiranog

pristanka, trebaju kontinuirano propitivat ina sljedeći način:
1. koje obavijesti se trebaju priopćiti;
2. kada se obavijesti trebaju priopćiti;
3. kako se obavijesti trebaju priopćiti;
4. kome se obavijesti trebaju priopćiti.