1
Filozofski fakultet u Nikšiću
Pisanje književne kritike
Rad
Impresionistička kritika djela
Usta puna zemlje
Branimira Šćepanovića
Student: Mentor:
Prof.
2
Smrt i život. Tako tanka nit spaja dva smisla čovjekovog postojanja. Nit, koja u jednom
trenutku izgleda jača od bilo kakve čelične stege koja može dvije stvari da spaja, povezuje, daje
im smisao… a opet u drugom trenutku puca jače i zvučnije od bilo kakvog praska koji se može
zamisliti. Kojoj strani se prikloniti, smrti ili životu.
Čitajući i suočavajući se sa djelom Branimira Šćepanovića " Usta puna zemlje ",
upoznajemo čovjeka koji je sam sebi presudio, sam sebe doveo do kraja možda i brže nego što je
trebalo. Već na prvim stranicama sam opis voza i kupea kojim je glavni junak putovao te "
avgustovske noći"
1
, ukazuje na turobnost i teškoću koja će se nadvijati nad njim tokom čitavog
djela, dok mu na kraju ne bude otvorila bezdan u koji će možda zauvijek nestati. Sve ga je zvalo
da se vrati zavičaju, svojoj Crnoj Gori. Nadao se da će tamo naći spas i utjehu, a možda i lijek za
surovu bolest koja mu je obuzela tijelo. Želio je svom silinom svog bića da se isplače i da ga tako
pročišćenog obuzme osjećaj ravnodušnosti koja bi ga zaštitila od ljudskog saučešća. On je
neprestano hodao po toj tankoj niti, gdje ga je sa jedne strane kao magnetom očaj privlačio u
smrt, a s druge strane neka " nepojmljiva upornost od toga odvraćala "
2
. Nije bio spreman da se
suoči sa strašnom istinom koja se obavijala oko njega i gušila ga. Zbog tog osjećaja on se već
opraštao sa čitavim svijetom bez ijedne suze. Iz njegovog bića, tokom djela izlazi i zrači jedna
velika čamotinja, toliko teška da zastaje dah. Ona ga tjera da bježi, da se sklanja od svih, da samo
on bude prisutni svjedok raspadanja sopstvenog tijela. Nije želio ničiju pomoć i utjehu, želio je
da pobjegne negdje gdje će povjerovati da svijetu više i ne pripada. Htio je da se spasi od
ljudskog sažaljenja bježeći, ali nije imao odvažnosti da digne ruku na sebe. Od koga je on
zapravo bježao. Ko su ti ljudi koji su ga neprestano jurili? Dvije priče koje se paralelno prate u
ovom delu spajaju se u trenutku, kada glavni junak udišući prohladni vazduh kroz gustu šumu
ugleda dva čoveka, za koja ne zna da li bi mogli da nose teret njegove muke i bola, a on njima
izgleda " nestvarno, kao razlivena, tamna mrlja "
3
. Šta simbolizuju ove dve priče? Zašto u životu
dva čovjeka na jednu istu stvar gledaju različito. Zašto je čovjeku sve ono nedokučivo i
neobjašnjivo, ujedno i najzanimljivije, najintrigantnije i uliva mu želju za njegovim saznanjem.
Šta to u nama bude ljudi u čijim očima, čak i pokretima tela vidimo muku i neobjašnjivu bol?
Zašto u tom trenutku imamo želju da im pomognemo, a ujedno i zaziremo od njih? Ovo delo
otvara Pandorinu kutiju i mnoga pitanja na koja se izuzetno teško nalaze odgovori. Glavni junak
se sve vrijeme bori sa osećajem pripadnosti ovom svijetu i velikom željom za životom, medjutim
kada počinje da se suočava sa surovom realnošću u kojoj će obitavati njegovo bolesno tijelo,
dobija potrebu da od tih istih ljudi beži i traži sklonište gdje će skončati sam. Takvo njegovo
ponašanje svedoče ove reči: "Neočekivano je pojmio da u smrti, koja je već bila njegova jedina
izvesnost, mora biti sam, pa je, skupivsi snagu i odlučnost – pobegao od sveta, da bi zatim, u tom
divljem kraju pri malopredjašnjem, sasvim slučajnom susretu s ona dva beznačajna ljudska
stvora, konačno shvatio da će, bude li ikada hteo da se, kao pravi čovek, razračuna sa svojom
1
Risto Ratković
Nevidbog
, Branimir Šćepanović
Usta puna zemlje
, Sreten Asanović
Putnik
- Podgorica,
Vijesti
,
2006, str. – 181.
2
Isto, str. – 183.
3
Isto, str. – 186.
