1

UNIVERZITET U BANjOJ LUCI

POLjOPRIVREDNI FAKULTET

BANjA LUKA

Seminarski rad iz predmeta Biološki i hemijski faktori rizika

 

Tema: Izvori rizika i bezbjednost hrane

Banja Luka, 2016.god

background image

4

2. IZVORI ZAGAĐIVANJA ŽIVOTNIH NAMIRNICA

Primenom   savremenih   agrotehničkih   mjera   čovek   ulaže   velike   napore   da bi   povecao 

prinose, poboljsao kvalitet ili zaštitio namirnice od štetočina. U tu svrhu se koriste veliki broj 
raznovrsnih hemijskih supstanci. Osim toga, veliki broj tih supstanci dospijeva u namirnice iz 
zagađene životne sredine, odnosno iz pojedinih njenih komponenata (vazduha,vode i zemljišta). 
Nagomilavanje   hemijskih   supstanci   i drugih   stetnih   agenasa   u   hrani   (patogenih 
mikroorganizama,   radioaktivnih   supstanci   itd.)   dovodi   do   njenog   sve   češćeg   zagađivanja 
višestrukim štetnih posledicama po čoveka i životinje. Unošenje zagađene (kontaminirane) hrane 
ili   hrane   sa   prirodnim   toksičnim   sastojcima   izaziva   akutna   želudačno-crvena   oboljenja 
(alimentarne   intoksikacije).   Prema   prirodi   zagađujućih   materija   razlikuje   se   hemijsko, 
radioaktivno i biološko zagađivanje hrane.

2.1.Hemijsko zagađivanje

 

Najčešće   izazivaju   razne   hemikalije   koje   se   koriste   u   poljoprivrednoj   i   industrijskoj 

proizvodnji   hrane-pesticidi,   aditivi,   vestačka   đubriva   i   teški metali.   Osim   toga,   mnoge 
zagađujuće   materije,   posredstvom   vazduha,   vode   ili   zemljišta,   takođe   dospijevaju   u   hranu. 
Procijenjuje se da od svih stranih supstanci koje uđu u čovekov organizam pretežni dio, odnosno 
oko 90%, stiže posredstvom hrane, a samo mali dio posredstvom vode za piće i vazduha. Od 
supstanci  koje  učestvuju  u  zagađivanju  hrane značajno  mjesto  zauzimaju  toksični  metali.  U 
najčešće i najopasnije toksične metale ubrajaju se: olovo, živa, kalijum, arsen i drugi. Ovi metali 
dospevaju   u   namirnice   najčešće   iz   raznih   uređaja   i pribora   za   proizvodnju   prehrambenih 
proizvoda ili njihove ambalaže.  

Aditivi  

ili dodaci hrani predstavljaju veliku grupu hemijskih 

supstanci   koje   čovek   obično   u   malim     količinama   dodaje   namirnicama   da   bi   im   produžio 
trajanje, poboljšao boju, ukus, miris i čvrstinu. Oni   mogu imati hranljivu vrednost ( vitamini, 
mineralne soli i dr.). U prehrambenoj industriji koristi se veliki broj različitih dodataka hrani. 
Osnovne grupe aditiva prema nameni su : 

Konzervansi

 ili antimikrobni agensi, koji sprečavaju 

kvarenje   hrane   (kuhinjska   so,   benzoati,   sorbinska   kiselina);  

antioksidansi

  ,koji   sprečavaju 

promenu boje smrznutog voća i užeglosti masti; 

emulgatori

 i 

stabilizatori

, materije kojima se 

postiže željena čvrstina prehrambenih proizvoda;  

bojene materije

  (razne sintetičke i prirodne 

boje);  

sredstava   za   aromatizovanje

  (odnosno   pojačivači   arome);  

sredstva   za   zaslađivanje 

(niskokalorične   zamene   za   šećer   –   Saharini   i   ciklamata);  

enzimski   preparati

  (mikrobnog, 

biljnog ili životinjskog porijekla); sredstva za vezivanje metala;  

nutritivi

  (vitamin, minerali, 

aminokiselina), kao i razne vrste kiselina, alkalija i pufera (pufer – smesa).

Kada se govori o izvorima zagađivanja životnih namirnica

 živom

, koja je osnovna  komponenta 

u mnogim preparatima namenjenim za zaštitu setvenog materijala. Zbog toga se živa, osim u 
jestivim morskim i sltkovodnim organizmima, može naći u mesu domaćih životinja,  kao rezultat 
ishrane ribljim brašnom ili žitaricama, zaštićenim preparatima na bazi žive. Takođe, zemljište 
zagađeno živom u blizini metalurških postrojenja, uslovljava povećan sadržaj u   gomoljastim 
biljkama (šargarepa i krompir). Trovanje živom, jedinim tečnim metalom, bilo je poznato još 
starim Rimljanima. Danas se  procenjuje da na površinu Zemlje padne godišnje 100.000 t žive, 

5

od   čega   200   t   nastaje   sagorevanjem   naftnih   derivata   (sadrži   od   0,1   mg/kg),   a   3.000   t 
sagorevanjem uglja, sadrži živu u  koncentraciji od 1 mg/kg. Organska jedinjenja žive su za ljude 
neuporedivo   toksičnija   od   metala,     pa   samim   tim   ostavljaju   i   teže   posledice.   Dospevši   u 
organizam   metil-živa   se   prenosi   krvotokom   i     akumulira   se   u   jetri,   bubrezima   i   mozgu. 
Poluvreme eliminacije iz organizma u proseku iznosi 70  dana. 

Olovo

 je tipičan otrov koji u organizam čoveka dospeva preko respiratornog i  gastroinetinalnog 

trakta. Svakodnevno unošenje ovog metala u količini od 2 mg može za nekoliko meseci dovesti 
do trovanja. Mnoga ekološki važna jedinjenja olova, (halogenidi, sulfati, fosfati i hidroksidi) su 
slabo rastvorna i zbog toga poseduju relativno nisku toksičnost u odnosu na vodene organizme. 
Naprotiv,  rastvarena  jedinjenja  olova,  zauzimajući mjesto  između  slabih  i  jakih  kiselina,  po 
karakteru svoje interakcije sa kiseoničnim i sumpornim ligandima, su više toksična. Toksično 
dejstvo   olova   u   prvom   redu   objašanjava   se   činjenicom   da   joni   2-valentnog   olova   grade   sa 
sulfhidrilnim grupama enzime, stabilne merkaptide, što dovodi do blokiranja enzimskih sistema. 
U   organizmu   čoveka   olova   se   ponaša   slično   kalcijumu,   što   ujedno   uslovljava   visoke 
koncentracije u skeletu. Naime, čak 90 do 95% olova se deponuje u kostima, odakle brzim 
izdvajanjem u krvotok može izazvati trovanja (uporedo sa rizikom akutnih trovanja je opasnost 
zbog pojava hrničnih intoksinacija). U zavisnosti od stepena idustrijalizacije, meteoroloških i 
topografskih uslova i frekvencije saobraćaja, količina olova u vazduhu kreću se od 1-3  g/m3. 
Olovo se iz vazduha taloži na zemljište tako da se od 8- 20 mg/kg u nekultivisanom zemljištu 
može govoriti o 10.000 mg/kg u zemljištu u blizini industrijskog izvora zagađivanja i 403 mg/kg 
olova u zemljištu u blizini frekventne saobraćajnice. Iz zemljišta, korenovim sistemom, olovo 
dospeva do delova biljaka, iz kojih razloga se danas smatra da količina olova koja dospeva u 
organizam   čoveka   hranom   prevazilazi   onu,   koja   neposredno   dospeva   preko   respiratnornih 
organa. 

U elementarnom obliku 

arsen 

je otrovan samo pri visokim koncentracijama, ali su zato, njegova 

jedinjenja (arsentrioksid, arseniti i arsenati) neobično toksična. Srednji sadržaj arsena u travi i 
sijenu iz okoline termoelektrana na mrki ugalj iznosi oko 10 mg/kg. Pri ishrani stada ovim 
sijenom   za   relativno   kratak   vremenski   period   došlo   je   do   pojave   simptoma   koji   su   se 
karakterisali gubitkom apetita, smanjivanjem težine i prinosa mlijeka. U mesu ptica u blizini 
termoelektrana   sadržaj   arsena   iznosio   je   0,14   mg/kg.   Arsenati   ne   vezuju   sulfhidralne   i 
hidroksilne   grupe   i   iz   tih   razliga   ne   inhibiraju   enzimske   sisteme.   Arseniti   interaguju   sa 
sulfhidrilnim grupama i proteinima tkiva, na primer, sa keratinom kože, noktiju i kose, pa se 
zbog toga ujedno koristi za određivanje nivoa sadržaja arsena u telu čoveka. Simptomi hroničnog 
trovanja   kod   sisara  su   pogoršanje   koordinacije  kretanja,   nervni  poremećaji,   otežano   disanje, 
parušavnje funckije bubrega i gornjih disajnih puteva. 

Toksično dejstvo  

selena

  utvrđeno je kod domaćih životinja, pri ishrani biljkama koje rastu na 

zemljištu bogatom ovim elementom. Zabeležen je slučaj akutnog trovanja stada ovaca koje se 
nalazilo na ispaši na prostoru sa selenovim biljkama, koje je uginulo za jednu noć. Sadržaj selena 
u biljkama koje rastu na zemljištu bogatom ovim elementom može dostići u ovsu 10, u kukuruzu 
do 15, u luku do 18 mg/kg. 

Nikl

 je malo toksičan element i u mikrokoličinama neophodan za čovjeka. 

background image

Želiš da pročitaš svih 20 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti