Univerzitet Crne Gore
Fakultet likovnih umjetnosti
Cetinje
Studijski program
: Grafički dizajn
Predmet
: Intermedij I
student
:
Batrićević Dejan
Profesor
: Vlatko Gilić
Saradnik
: Anka Gardašević
Početak i kraj u filmovima Vlatka Gilića
Glavna tema u ovom eseju jeste „Početak i kraj u filmovima Vlatka Gilića“. Moj esej
ima za cilj prikaz, subjektivno percepiranje i promišljanje doživljaja i emocija
proisteklih posljedicom gledanja filmova jednog od naših najvećih režisera. Kao
prvo treba istaći da filmovi Vlatka Gilića nijesu komercijalno ostvarenje, koje za cilj
ima zaradu, već su to „realni“ filmovi koji zahtijevaju studiozno razmatranje i
gledanje, određenu dozu kritične svijesti naše stvarnosti, i koji sa pravom nose
epitet umjetnosti i kreacije, iskaza ljudskog duha koji želi da doprinese bogaćenju
ljudskog duha. U filmovima pomenutog režisera uglavnom preovladavaju
interesovanja za najniže socijalne strukture jednog društva, za marginalne slojeve,
koji vode tešku borbu za opstanak. Očevidno je da se akcenat stavlja na radničku
klasu, ogrezlu u bijedi, muci i patnji. Zato se ovakvi filmovi gledaju po nekoliko
puta, kako bi se uhvatila autorova noseća nit misli, kako bi se na svaki mogući
način izbjegla njihova pogrešna interpretacija, što bi nanijelo veliku štetu ovako
voluminoznom umjetničkom ostvarenju.
Iz velikog Gilićevog opusa, moj zadatak svakako je da obratim pažnju na početak i
kraj u njegovim filmovima, tj da prenesem na papir moj opažaj. Svaki događaj,
svaki proces, svaki život ima svoje tri nedjeljive cjeline: početak, sredinu i kraj.
Kada je riječ o filmovima, početak obično reprezentuje rađanje jedne ideje, njenu
inkubaciju, koja preko medijuma svog stadijuma sazrijeva i razvija se, da bi se na
kraju ovaplotila i dobila svoju etiketu, svoje obilježje, a potom autoru omogućila da
poentira, da prenese jasnu poruku svojoj publici. Na taj način ja sam shvatio
metodologiju Gilićevih filmova. On u svom radu ima nekolike prepoznatljive
komponente, on svojim gledaocima prenosi svoju percepciju stradanja radničke
klase. Kada je riječ o radničkoj klasi, neozbiljno bi bilo o njoj voditi bilo kakav
diskurs ako je ne vežemo za komunizam. Komunizam, u svom idejnom korpusu
predstavlja jednu lijepu ali nemoguću ideologiju koju su zasnovali Karl Marks i
Fridrih Engels vodeći se motivom suprostavljanja radničke klase buržujskom
kapitalističkom uređenju društva. Komunizam (Socijalizam) kao ideologija (pored
svih pozitivnih i inovatorskih karakteristika) predstavlja jedan autoritarni režim koji
guši slobode ljudi. E ovo bi bila polazna tačka u mom razmatranju Gilićevih filmova.
Gilić pokušava da nam ukaže na loše strane zatvorenog sistema. Naime, koliko
sam ja mogao da primijetim, on na početku svojih filmova prikazuje naborana i
ispijena lica svojih likova, kao da želi da pokaže koliko je život radničke klase u
suštini težak. Zatim, nagla industrijacija koju je diktirala KP, dovela je do velikih
lomova u našem društvu, a najviše je pretrpjela osnovna ćelija ljudskog društva,
porodica. To je očigledno u filmu „Ljubav“, đe ne samo da je čovjek prikazan toliko
–mali– u odnosu na prirodu, već je i on prikazan kao razdvojen od svoje porodice.
Dakle čovjek – radnik se otuđuje. Otuđenje znači marginalizaciju, a sama
marginalizacija predstavlja gušenje čovjekovog aktivnog bića. Loš položaj radnika i
socijalne margine očevidni su i u filmovima „ Dan Više“ i „In continuo“. Ovi filmovi
imaju sličan početak i kraj, pa izgleda kao da nam Gilić želi predočiti „iskupljenje
grijeha“ i „očišćenje duše“, dakle dva pojma iz hrišćanstava, koji su daleki
komunizmu. Radnici ispaštaju tuđe grijehe (grijehe politačara koji su doveli u
nezavidnu situaciju), i na svojim tijelima imaju blato i krv. Blato u filmu „Dan više“,
ima iscjeliteljsku moć, ono oslobađa, dok krv u „In continuo“ ima simboliku taloga,
nečistih sila koje padaju na savjest radnika. Opšta emocija sivila. Scene imaju
zadatak da izazovu empatiju kod gledalaca. Kako filmovi napreduju, scene su sve
teže i teže, ali zato Gilić upravo tu pokazuje svoju genijalnost. Naime kada gledalac
iščekuje totalni pesimizam i krah, koji doživljava vrhunac na sredini filmova, Gilić na
kraju ne ide u tom smjeru, on pravi zaokret i svojim likovima pruža nadu u bolju
budućnost. To je simbolično prikazano: spira se blato, spira se krv, radnik ide na
ručak sa svojom ženom. Bolest nestaje, ozdravljenje je blizu, crnilo se pretače u
bjelilo, loše ide ka boljem, a što je najvžnije, porodica se okuplja. Ali to nije sve. Ne
