UNIVERZITET PRIVREDNA AKADEMIJA
PRAVNI FAKULTET ZA PRIVREDU I PRAVOSUĐE
NOVI SAD

SEMINARSKI RAD:

Osnovi koji isključuju postojanje krivičnog dela

Predmet: Krivično pravo- opšti deo

Profesor:                                                                                                                               Student: 
Prof. dr Miloš Marković                                                                                          Todorović Ivana 
                                                                                                                            br.indeksa: 2108/16 

SADRŽAJ

1. Uvod………………………………………………………………………………………3 

2. Delo malog značaja   ……………………………………………………………………...4

3. Nužna odbrana…………………………………………………………………………….5

4. Krajnja nužda…....………………………………………………………………………...7

5. Prinuda, sila i pretnja……………………………………………………………………...9

6. Neuračunljivost…………………………………………………………………………..10

7. Stvarna zabluda…………………………………………………………………………..12

8. Pravna zabluda…………………………………………………………………………...14

9. Zaključak……………..…………………………………………………………………..15

10. Literatura…………………………………………………………………………………16

2

background image

Delo malog značaja

Odredbom člana 18. stav 1. Krivičnog zakonika propisano je da nije krivično delo ono 

delo koje, iako sadrži obeležja krivičnog dela, predstavlja delo malog značaja. U stavu 2. ovog 
člana zahteva se kumulativno ostvarivanje tri uslova za isključenje krivičnog dela po ovom 
osnovu: da je stepen krivice učinioca nizak, da su štetne posledice odsutne ili da su neznatne i da 
opšta   svrha   krivičnih   sankcija   ne   zahteva   izricanje   krivične   sankcije.   Najzad,   u   stavu   3.   je 
predviđeno da se odredbe st. 1 i 2. ovog člana mogu primeniti na krivična dela za koja je 
propisana kazna zatvora do pet godina ili novčana kazna.

Nizak stepen krivice učinioca je prvi uslov koji treba da bude ispunjen da bi postojalo 

delo malog značaja. Krivica kao jedini subjektivni element opšteg pojma krivičnog dela se može 
stepenovati, te se nizak njen stepen za potrebe instituta dela malog značaja može pre svega 
manifestovati kod oblika krivice, odnosno taj nizak stepen postoji najčešće kod nehatnih, a ređe 
kod umišljajnih krivičnih dela, s tim da se u okviru svakog od navedenih oblika krivice opet 
može   stepenovati,   u   zavisnosti   od   inteziteta   svesti   i   volje   kod   umišljaja,   odnosno   stepena 
nepažnje kod nehata. Na stepen krivične odgovornosti mogu da utiču i subjektivne okolnosti koje 
ne   ulaze   u   uračunljivost   i   vinost   kao   što   su   starosno   doba   učinioca,   njegovo   obrazovanje, 
vaspitanje,   psihička   labilnost,   moralne   karakteristike   njegove   ličnosti,   okolnosti   da   je   delo 
izvršeno iz straha, ispoljena drskost i bezobzirnost pri izvršenju dela i sl.

3

 Iz svega navedenog 

proizilazi da je kod dela malog značaja reč o krivičnim delima koja spadaju u lakša krivična dela, 
odnosno tzv. bagatelnom kriminalitetu.

Neznatnost ili odsutnost štetne posledice je drugi uslov koji se treba ispuniti da bi se delo 

moglo karakterisai kao delo malog značaja. Kada se govori o posledici, prvenstveno se govori o 
posledici u odnosu na zaštitni objekat krivičnog dela. Navedeni uslov je alternativno postavljen 
tako da ako je posledica dela nastupila ,ona, imajući u vidu okolnosti slučaja, mora biti neznatna, 
a uslov je takođe ispunjen i ako konkretna posledica uopšte ne nastupi. 

Treći   uslov   da   bi   se   delo   mmoglo   smatrati   delom   malog   značaja   je   da   opšta   svrha 

krivičnih sankcija ne zahteva izricanje krivične sankcije . Ovaj uslov u velikoj meri , kao i 
njegova ispunjenost u konkretnom slučaju zavisi od procene suda. 

Delo malog značaja kao opšti osnov isključenja protivpravnosti je ograničenog dejstva. 

Naime,   Krivični   zakonik   Srbije   predviđa   da   se   navedene   odredbe   mogu   primenitisamo   na 
krivična della za kojja je predviđena kazna zatvora do 5 godina ili novčana kazna.

4

3

 Srzentić N., Stajić A., Lazarević Lj. – “Krivično pravo – opšti deo”, Beograd

4

 B. Čejović, M. Kulić – „Krivično pravo“ , Privredna akademija, Novi Sad

4

Nužna odbrana

Nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog 

odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad, ili kako to izričito predviđa 
Krivični zakonik Srbije, nužna odbrana je je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac 
od svog dobra, ili dobra drugoga odbije istovremeni protivpravni napad (član19. stav 2).

5

  Ona 

obuhvata takve konfliktne životne situacije u kojima su u sukobu pravo i nepravo. Delo učinjeno 
u nužnoj odbrani nije krivično delo. U savremenoj pravnoj teoriji na pitanjanje – na osnovu čega 
se jedno ponašanje, koje inače ima sva obeležja krivičnog dela, ne smatra krivičnim delom 
preovlađuje   shavtanje   da   se   nužna   odbrana   opravdava   neophodnošću   odbrane   radi   obijanja 
napada, obzirom da odbijanje napada predstavlja veću korist za društvo od zaštite pravnih dobra 
napadača.

6

Da bi institut nužne odbrane imao takvo dejstvo, tj. da ga zakon tretira kao opšti osnov 

isključenja krivičnog dela, neophodno je da budu ispunjeni određeni uslovi koje zakon postavlja, 
a koji se odnose na njegove dve osnovne komponente: napad i odbranu.

1) Napad

Napad predstavlja ljudsku radnju upravljenu na povredu pravno zaštićenog dobra kojom 

se za ovo dobro stvara neposredna opasnost od povrede. Radnja napada se redovno sastoji u 
činjenju,   ali   nije   isključeno   da   i   nečinjenje   ima   karakter   napada   protiv   koga   je   dozvoljena 
odbrana (npr.   odbijanje   lekara   da   pruži   pomoć   licu   kome   je   život   u   opasnosti   ima   karakter 
napada). 

Napadač može biti samo čovek. Napadač je čovek i onda kada koristi životinju kao 

sredstvo napada, energiju ili neka tehnička postrojenja. 

Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravno zaštićenog dobra, što ne znači da se 

mora raditi o krivičnopravnoj zaštiti. To su najčešće dobra koja pripadaju pojedincu (život, 
sloboda, imovina,...), ali to mogu biti i dobra koja pripadaju pravnim licima ili državi.

Napad   mora   biti   protivpravan,   jer   samo   protivpravan   napad   daje   pravo   na   odbranu. 

Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlašćenja, tj. kada se tim 
napadom   povređuju   pravni   propisi   bilo   koje   grane   prava. Ako   se   radi   o   radnjama   koje   se 
preduzimaju na osnovu zakonskog ovlašćenja, napadnutom se u takvim slučajevima ne priznaje 
pravo na odbranu. Te radnje nisu protivpravne samo ako se izvode u granicama ovlašćenja,  a u 
slučaju   prekoračenja   ovlašćenja   i   one   postaju   protivpravne.  Iz   zahteva   da   napad   mora   biti 
protivpravan proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani 

5

 B. Čejović, M. Kulić – „Krivično pravo“ , Privredna akademija, Novi Sad

6

 B. Čejović, M. Kulić – „Krivično pravo“ , Privredna akademija, Novi Sad

5

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti