UNIVERZITET PRIVREDNA AKADEMIJA
PRAVNI FAKULTET ZA PRIVREDU I PRAVOSUĐE
NOVI SAD

SEMINARSKI RAD:

Svedok u krivičnom postupku

Predmet: Krivično procesni pravo- opšti deo

Profesor:                                                                                                                               Student: 
Prof. dr. Jelena Matijašević Obradović                                                                   Todorović Ivana 
                                                                                                                            br.indeksa: 2108/16 

SADRŽAJ

1. Uvod………………………………………………………………………………………3 

2. Pojam svedoka.……………...……………………………………………………….…...4

3. Vrste svedoka.……………………………………………………………….……………5

4. Izuzeće svedoka……………………………………………………………………..……7

5. Dužnosti i prava svedoka…………………………………………………………..…….9

Dužnost odazivanja sudu………………………………………………………...9

Dužnost davanja iskaza……………………………………………………….….9

Dužnost obaveštavanja suda o promeni adrese……………………………….…10

Dužnost polaganja zakletve…………………………………………………..….10

Prava svedoka………………………………………………………………..…..11

6. Postupak ispitivanja svedoka…………………………………………………………….12

Ispitivanje svedoka…………………………………………………………..…..12

Suočenje svedoka, prepoznavanje lica i predmeta……………………….………13

Ocena iskaza svedoka…………………………………………………….…...…13

Unakrsno ispitivanje svedoka na glavnom pretresu……………………..…….…14

7. Zaštita svedoka………………………………………………………………………..….16

8. Zaključak……………..…………………………………………………………………..18

9. Literatura…………………………………………………………………………………19

2

background image

Pojam svedoka

Svedok je lice koje je svojim čulima, neposredno opažalo određene činjenice, koje su u 

vezi sa izvršenim krivičnim delom ili učiniocem ili je o njima posredno saznalo, i koje na poziv 
krivičnog suda o njima iskazuje. Prema određenju zakonika, svedok je lice za koje je verovatno 
da će dati obaveštenja o krivičnom delu, učiniocu ili o drugim čijenicama koje su utvrđuju u 
postupku.

1

Svedok je osoba različita od okrivljenog kojoj je nešto poznato o činjenicama koje se 

utvrđuju u krivičnom postupku i koju je istražni sudija ili sud pozvao da o tim činjenicama daju 
svoj iskaz.   Svedočenje je izjava lica o čulnom opažanju neke činjenice iz prošlosti koja ima 
značaja za konkretan predmet krivičnog postupka, u cilju dokazivanja te činjenice. Svedočenje 
kao dokazno sredstvo u krivičnom postupku predstavlja saopštavanje od strane određenog lica, 
svedoka, važnih obaveštenja o činjenicama koje su od značaja za rasvetljavanje i rešenje krivične 
stvari.   Svedok   je   sporedni   krivičnoprocesni   subjekt,   odnosno   subjekt   koji   nema   neposredni 
interes za rešenje krivične stvari. Pored svedoka u sporedne krivičnoprocesne subjekte ubrajaju 
se i veštaci, zakonski zastupnici, punomoćnici, tumači, stručna lica.

 

  Da bi neko lice steklo svojstvo svedoka, potrebno je da postoji verovatnoća da može 

pružiti određene informacije koje se odnose na krivično delo, kao i da bude pozvan od strane 
odgana krivičnog postupka radi davanja iskaza. 

2

 Iz ovoga proizilazi da svedok može biti samo 

fizičko   lice,   a   zakon   propisuje   sposobnosti   i   dužnosti   lica   koje   se   pojavljuje   kao   svedok   u 
krivičnom postupku. U našem zakonodavstvu je predviđeno da se kao svedok može pojaviti 
svako lice, bez obzira na starost ili određene fizičke nedostatke, ako je sposobno da opaža 
činjenice i da ih na određen način reprodukuje. Kao svedok može biti ispitano maloletno lice, 
kao i dete, ali ispitivanje ovih lica mora se obavljati uz prisustvo i pomoć psihologa, pedagoga ili 
drugog stručnog lica.   Oštećeni, oštećeni kao tužilac ili privatni dužilac može se ispitati kao 
svedok.  

U zavisnosti od toga na koji način je lice saznalo za činjenice o krivičnoj stvari razlikuju 

se   dve   kategorije   svedoka:   svedoci   koji   iz   vlastitog,   neposrednog   opažanja   znaju   nešto   o 
činjenicama koje se utvrđuju u krivičnom postupku (tzv. pravi svedoci) i lica koja su nešto 
doznala o takvim činjenicama na posredan način, tj. na način što im je neko drugi pričao o tim 
činjenicama   (tzv.   svedoci   po   čuvenju).   Iskaz   pravih   svedoka   ima   veću   vrednost   od   iskaza 
svedoka po čuvenju.  

1

 Prof.dr. Jelena Matijašević- Obradović – „Krivično procesno pravo-opšti deo“, Privredna akademija, Novi Sad

2

 Prof.dr. Jelena Matijašević- Obradović – „Krivično procesno pravo-opšti deo“, Privredna akademija, Novi Sad

4

Važno svojstvo svedoka je posedovanje i najmanje sposobnosti reprodukcije sopstvenog 

opažanja   činjenica   iz   prošlosti.   Sposobnost   reprodukcije   se   može   ispoljiti   bilo   neposredno 
-ličnim usmenim kazivanjem ili posredno - putem tumača, ako se radi o licima koja ne mogu 
neposredno   opštiti   sa   sudom,   strankama   ili   drugim   učesnicima   u   postupku.   Minimum 
psihofizičke sposobnosti mora da postoji, jer jedino se na taj način može doći do saznanja o 
činjenicama koje su u posrednoj ili neposrednoj vezi sa predmetom krivičnog postupka. Važno je 
imati u vidu da činjenice o kojima svedok daje svoj iskaz su uvek činjenice iz prošlosti. Pri tome  
treba razlučiti one delove iskaza koji su plod razmišljanja i zaključivanja svedoka o činjenicama 
koje su predmet iskaza, od onog stvarno opaženog i zapamćenog, jer neretko svedoci praznine u 
zapamćenom pokušavaju da popune putem stvaranja sopstvene slike i reda događaja. Razlozi za 
ovakvo postupanje mogu biti raznorazni, od onih koji se kreću u okvirima normalnih psihičkih 
procesa, od dobronamernih, motivisanih željom da se pomogne sudu ili okrivljenom, pa do 
malicioznih.

3

Svedok je najčešće ali i najnesigurnije dokazno sredstvo, jer u ocenu njegovog iskaza 

treba uključiti razne kriterijume i imati u vidu različite okolnosti važne za donošenje konačnog 
zaključka o validnosti nečijeg iskaza.  U   krivičnoprocesnoj   literaturi   navode   se   dva   osnovna 
razloga usled kojih iskaz nekog svedoka može u određenom slučaju dovesti organ krivičnog 
postupka do toga da pogrešno utvrdi činjenice koje su predmet iskaza svedoka:
a) svedok može svesno govoriti neistinu (svesno lažno iskazivati), pri čemu zna da se sadržaj 
njegovog iskaza ne poklapa sa stvarnošću, odnosno iskaz je i subjektivno i objektivno lažan i 

b) svedok može hteti da govori istinu, ali se njegov iskaz, iz različitih razloga, ne poklapa sa 
stvarnošću, a da to on i ne zna, odnosno iskaz je subjektivno istinit, a objektivno lažan.

4

Ipak svedočenje u krivičnom postupku predstavlja učestalu dokaznu radnju i kao takvo 

ono je nezaobilazan izvor saznanja o činjenicama koje se u tom postupku imaju i utvrditi. Drugo 
je pitanje na koji će način sud, odnosno drugi organ postupka ceniti verodostojnost iskazanog, a 
ona na prvom mestu treba da zavisi od konkretnih okolnosti (pouzdanosti svedoka, njegove 
starosti i sl.) i da bude ocenjivana uzimajući u obzir i druge dokaze.

3

 Prof.dr. Stanko Bejatović– „Krivično procesno pravo“, Beograd

4

 Prof.dr. Milan Škulić – „Krivično procesno pravo“, Beograd

5

background image

Želiš da pročitaš svih 19 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti