Rešavanje radnih sporova
Visoka škola za poslovnu ekonomiju i
preduzetništvo
Seminarski rad
Predmet :
Tema:
Profesor: Student:
Beograd, 2018
Seminarski rad
Tema: Rešavanje radnih sporova
2
Uvod
Za razliku od ranijih materijalnopravnih rešenja, ostvarivanje prava, obaveza i
odgovornosti iz radnog odnosa realizuje se unutar institucije zaposlenja, a zaštita prava izvan nje.
Nekada su u našoj zemlji postojali radnopravni propisi kojima je bio predviđen disciplinski
postupak kao način utvrđivanja postojanja disciplinske odgovornosti, veći broj disciplinskih
mera i radno sredstvo u formi sudova udruženog rada.
Sada možemo reći da u Zakonu o radu disciplinski postupak ne postoji, disciplinska mera
je prestanak radnog osnosa a zaštita prava se ostvaruje pred redovnim sudovima.
Prava po osnovu rada ostvaruju se bez posebnog postupka, jer je poslodavac obavezan da
zaposlenom obezbedi sva prava utvrđena zakonom, kolektivnim ugovorom, opštim aktom i
ugovorom o radu. Nema potrebe da zaposleni zahteva, pregovara, moli i sl. Tek ako zaposlenom
bude uskraćeno neko pravo ili povređen interes, može od poslodavca da traži da mu to pravo
prizna, odnosno da se poslodavac izjasni o zahtevu radnika. U tom sluičaju možemo govoriti o
postupku ostvarivanja prava. Sporovi koji mogu nastati pri ostvarivanju prava radnika se
uglavnom, odnose na pojedinačan pravni akt. Radi se o donošenju određenih odluka nadležnih
organa kojima se rešava o pravima, obavezama i odgovornostima radnika.
Radno zakonodavstvo je danas, u većini zemalja veoma razvijeno. Stalna tendencija je da
se pravna regulativa kojom se uređuju i štite prava zaposlenih unapređuje. Tome naročito
doprinosi aktivnost Međunarodne organizacije rada u Ženevi u vidu donošenja konvencija i
preporuka iz ove oblasti, koje je veliki broj država ugradio u svoje zakonodavstvo. Međutim,
tradicionalno navikli da jednostrano određuju pravila ponašanja u preduzećima, poslodavci u
mnogim zemljama još uvek pružaju otpor i često ne poštuju prava zaposlenih. Zbog toga je
radnicima neophodno omogućiti brzu, efikasnu i nepristrasnu zaštitu prava iz radnog odnosa,
kako bi se izbegli radni sporovi većih ili manjih razmera, sa brojnim štetnim posledicama po
radnika i njegovu porodicu, preduzeće, region, a nekad i ekonomiju cele zemlje. Jedan od
uobičajenih načina je zaštite prava iz radnih odnosa je sudska zaštita. Njen cilj je da se propisi
radnog zakonodavstva pravilno primene na konkretan slučaj. U uporednom radnom pravu radne
sporove rešavaju: specijalizovani radni sud, radni tribunali, sud opšte nadležnosti i u nekim
zemljama Upravni sud. Zaposleni, bilo u državnim ili privatnim preduzećima i kompanijama,
često se pri pri povredama prava većeg broja zaposlenih, udružuju i nastupaju kao kolektiv
tokom parničnog postupka. Dakle, kolektivni radni spor je spor izmedju grupe radnika ili
sindikata s jedne strane , i poslodavca sa druge strane, u slučaju povrede kolektivnih prava
zaposlenih iz radnog odnosa. Svakako, obe strane obično pokušavaju da radni spor reše na miran
način, i to iz više razloga: postupak mirnog rešavanja je brz, jednostavan i bez većih troškova za
strane u sporu.
U tom smislu u Republici Srbiji donet je i zakon o mirnom rešavanju sporova. Ukoliko se
ne može doći od ovakvog rešenja, kolektivni radni sporovi se mogu rešiti na još dva načina:
sudskim rešavanjem kolektivnog radnog spora i rešavanjem kolektivnog radnog spora primenom
(pretnjom) sile. Prednosti pokretanja kolektivnog spora su ušteda vremena i ušteda novca, ma na
koji način se spor rešavao.
Zoran Radulović, Radno pravo, VŠ PEP 2017 Beograd

Seminarski rad
Tema: Rešavanje radnih sporova
4
2.1.
Pojam individualnih prava
Individualnim radnim sporom, u smislu ovog zakona, smatra se spor povodom
diskriminacije i zlostavljanja na radu, otkaza ugovora o radu i ugovaranja i isplate minimalne
zarade (u daljem tekstu: individualni spor). Individualnim sporom smatra se i spor povodom
pojedinačnih prava utvrđenih kolektivnim ugovorom, drugim opštim aktom ili ugovorom o radu
- naknada troškova za ishranu u toku rada, naknada troškova za dolazak i odlazak sa rada, isplata
jubilarne nagrade, isplata regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Stranom u individualnom
sporu, u smislu ovog zakona, smatra se zaposleni i poslodavac (u daljem tekstu: strana u sporu).
Mirenje, u smislu ovog zakona, jeste postupak u kome miritelj pruža pomoć stranama u
kolektivnom sporu sa ciljem da zaključe sporazum o rešenju spora ili u kome miritelj stranama u
kolektivnom sporu daje preporuku o načinu rešavanja spora.
Arbitraža, u smislu ovog zakona, jeste postupak u kome arbitar odlučuje o predmetu
individualnog spora.
Pojedinačni pravni akt kojim se odlučuje o ostvarivanju prava, obaveza I odgovornosti
zaspolenih mora imati sledeća svojstva:
1. donosi se u obliku rešenja;
2. mora biti u pisanoj formi;
3. mora sadržati sve bitne elemente (uvod, izreku, obrazloženje I pouku o pravnom
leku), jer sadržina bilo kog rešenja bitno utiče na njegovu zakonitost;
4. mora se dostaviti zaposlenom u pisanom obliku po postupku o kojem smo pisali u
okviru dostave rešenja kojim se otkazuje ugovor o radu od strane poslodavca.
Zakon o radu propisuje da se opštim aktom kao I ugovorom o radu, može predvideti I
postupak sporazumnog rešavanja spornih pitanja između poslodavca I zaposlenog. Ova odredba
Zakona o radu je fakultativna. Njome se daje mogućnost da se sporna pitanja reše kod
poslodavca. Da bi se to postiglo, mora se zbog pravne sigurnosti to I propisati, što je moguće
učiniti pojedinačnim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
2.2.
Arbitraža kao oblik zaštite pojedinačnih prava
Arbitraža (socijalna arbitraža)
je metod mirnog rešavanja kolektivnog radnog spora koji
se sastoji u tome što stran(k)e u kolektivnom radnom sporu poveravaju trećem licu ili licima
rešavanje spora, osim u slučaju tzv. savetodavne arbitraže (advisory arbitration), čija odluka ne
obavezuje stranke.
Treće lice kao svojevrstan organ stranaka donosi pravnoobavezujuće (meritorne) odluke,
kojima se pravnosnažno okončava kolektivni radni spor. Otuda se arbitraža shvata i kao kvazi-
Termin “socijalna arbitraža” koristi se u francuskoj teoriji radnog prava i industrijskih odnosa; G. H. Camerlynck,
G. Lyon-Caen, J. Pélissier, op. cit., str. 992–994.
Primer savetodavne arbitraže predviđa i pozitivno radno pravo u SR Jugoslaviji, tačnije Zakon o radnim odnosima
Srbije (“Službeni glasnik RS”, br. 55/96): “Arbitraža .... posreduje i pruža pomoć u sporovima koji nastanu u
postupku zaključenja, promene i primene kolektivnih ugovora” (čl. 115. ZRO).
Seminarski rad
Tema: Rešavanje radnih sporova
5
sudski proces, jer stranke u sporu poveravaju neutralnoj trećoj strani obavezujuće rešavanje
spora.
No, i kada se radi o arbitraži koja donosi meritorne odluke, ovom metodu rešavanja
kolektivnih radnih sporova je svojstveno i to da arbitri nastoje da najpre pomognu stranama u
sporu da same sporazumno reše spor (u ovoj fazi arbitražno veće postupa de facto kao
posredničko veće), i tek ako se u tome ne uspe, arbitraža donosi svoju obavezujuću odluku.
Strane u sporu mogu isti rešavati pred nadležnim državnim organom, I u tom slučaju
postoji imperativnost normi kojima se reguliše zaštita prava, a mogu u rešavanje konflikta
uključiti I načelo dobrovoljnosti I poveriti nekom subjektu – arbitru odlučivanje u ovom sporu.
Kada se pođe od činjenice da je jedna od najvažnijih funkcija radnopravnog sistema stvaranje
pravnih okvira za, kako autonomnonormativno, tako I ugovorno postupanje nadležnih subjekta,
može se reći da je predviđanje arbitraže, kao mogućeg oblika rešavanja spornih situacija u
oblasti radnih odnosa, društvenopravno posmatrano, sasvi opravdano, konzisteno I višestrano
korisno.
Osnovna načela
1) Načelo dobrovoljnosti -
Učesnici u zaključivanju kolektivnog ugovora su slobodni da
dobrovoljno odluče o učešću miritelja u kolektivnom pregovaranju. Strane u sporu su
slobodne da dobrovoljno odluče o pristupanju mirnom rešavanju spora, ako ovim
zakonom nije drukčije određeno. Načelo dobrovoljnosti je, u najvećoj meri, optimalni
garant ostvarenja interesa obe zainteresovane strane na način koji će svakako izazvati
najmanje negativnih posledica, stoga što karakter premise ima stanovište da svaki subject
najbolje može da definiše, a zatim I zastupa svoje interese. U našem radnopravnom
sistemu postoji arbitraža na osnovu opštih pravnih pravila I posebno uređena jednim lex
speciallis-om – Zakonom o mirnom rešavanju radnih sporova ui slučaju spora povodom
otkaza ugovora o radu od strane poslodavca I na osnovu drugih zakonom određenih
razloga. U oba slučaja objektivno egzistirajućim pravom je predviđena nadlčežnost,
odnosno uloga arbitra u rešavanju individualnih radnih sporova.
2) Načelo tripartizma i nepristrasnosti -
U postupku mirnog rešavanja radnog spora
učestvuju strane u sporu i miritelj, odnosno arbitar, u skladu sa ovim zakonom. Miritelj,
odnosno arbitar je dužan da postupa nepristrasno.
2.3.
Sudska zaštita pojedinačnih radnih prava
O pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa odlučuje:
1. u pravnom licu – nadležni organ kod poslodavca, odnosno lice utvrđeno zakonom ili
opštim aktom poslodavca ili lice koje oni ovlaste;
2. kod poslodavca koji nema svojstvo pravnog lica – preduzetnik ili lice koje on ovlasti.
Ovlašćenje iz stava 1. ovog člana daje se u pisanom obliku.
J. M. Ivancevich, op. cit., str. 672–673.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti