Korporativne finansije
1
1. NOVAC, FUNKCIJE NOVCA I KORPORATIVNE FINAN
SIJE
NOVAC
se smatra robom koja ima svoju cenu, predstavlja krvotok privrede.
Početak privrednog razvoja ljudskog društva obeležila je TRAMPA ili neposredna razmena koja je
podrazumevala pronalaz lica kome su potrebna ona dobra koja se trampe – razmenjuju i da to
lice poseduje baš ono dobro koje je potrebno drugom licu i sve to u isto vreme i na istom mestu,
što je bilo gotovo nemoguće, zato je trampa podrazumevala promenu mesta razmene i određeno
vreme. Osim ovog, trampu je onemogućavala i nedeljivost nekih dobara, jer sva dobra nisu imala
istu vrednost. Pojavom novca razmena je postala mnogo jednostavnija, jer se za novac može
kupiti svaka roba.
Novac ima više funkcija:
POSREDNIČKA FUNKCIJA
– podrazumeva da se proces razmene deli na dva dela, a to su
kupovina i prodaja neke robe za novac. Ova podela na kupovinu i prodaju omogućava da
se na jednom mestu proda jedno dobro, a na tom mestu ili na nekom drugom i u drugo
vreme, kupi drugo dobro, što znači da novac spaja kupce i prodavce;
Druga funkcija je što
NOVAC PREDSTAVLJA MERU VREDNOSTI
tj. ima
PROMETNU
VREDNOST
, jer se u savremenoj privredi novcem izražava prometna vrednosti robe i
usluga, i obavlja upoređivanje vrednosti različitih roba i usluga i na osnovu toga se obavlja
razmena. Svaka roba i usluga koja je razmenjena ima svoju prometnu vrednosti u novcu
koja je relativna, a ne apsolutna, jer u jednom momentu jedna vrsta robe i usluga ima
jednu vrednost, a u drugom momentu drugu vrednosti, što zavisi od konkurenicje, ponude
i potražnje i slično;
Treća funkcija novca je da je novac
ZAKONSKO SREDSTVO PLAĆANJA
, jer sredstvo
razmene može biti svako dobro za koje se dogovore i prihvate njegovi imaoci, ali zakonsko
sredstvo plaćanja je samo ono sredstvo koje za to proglasi država;
Funkcija
PRENOŠENJE VREDNOSTI
što znači da svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu
putem prodaje možemo pretvoriti u novac, a onda kupovinu druge imovine na nekom
drugom mestu, prethodno prodatu imovinu preneti na drugo mesto. Prenos vrednosti se
može obaviti i putem štednje jer kad jednu imovinu pretvorimo u novac i štedimo, ona
čuva svoju vrednost (uz uslov stabilnih cena);
Novac ima funkciju kao
BLAGO
, tj. kao sredstvo za
ZGRTANJE BLAGA
, jer predstavlja
manifestaciju društvene moći i bogatstva i izvlačenja i ponovnog vraćanja u promet.
Finansije
– reč potiče od latinske reči finis što znači zbir plaćanja. Finansije su nastale kada se
pojavio novac kao sredstvo razmene, a kako su novac kovale države, može se reći da su finansije
nastale pojavom novca i države. Finansije obuhvataju različite novčane tokove i druge poslove
vezano za aktivnosti pojedinca, privrednih subjekata, finansijskih i drugih institucija, države i
državnh organa i dr.
Finansije se mogu posmatrati u užem i širem smislu.
U širem smislu finansije su svi novčani tokovi i poslovi vezani za aktivnosti pojedinaca,
privrednih subjekata, raznih finasnisjkih i dr.insititucija, države i drugih državnih organa i dr.
2
Finansije se dele na
:
Monetarne finansije
– finansije centralnih banaka, poslovnih i drugih banaka i osiguravajućih
društava
Javne finansije
– finansije države i drugih javno pravnih isntitucija i organa u cilju prikupljanja i
trošenja novčanih sredstava radi zadovoljavanja opštih i zajedničkih potreba.
Poslovne finansije
– finansije privrednih subjekata, raznih organizacija, preduzetnika do
pojedinaca. (lične finansije). Poslovne finansije se bave finansiranjem preduzeća tj. kompanija i
često se kaže da je to umetnost upravljanja novcem.
Specifične finansije
– korporativne finansije, menadžerske , investicione, međunarodne finansije
i dr.
Finansije u užem smislu podrazumevaju čuvanje, prikupljanje i trošenje novčanih sredstava od
strane države i drugih javno pravnih organa.
Korporativne finansije su poslovne finansije korpiracija. Korporativni privredni subjekti
su oni privredni subjekti u kojma je odvojena vlasnička i upravljačka struktura.
Korporativna kompanija je ona kompanija u kojoj je odvojeno upravljanje od vlasnika koji
mogu biti akcionari i deoničari i koji zbog toga nemaju ličnu odgovornost za dugove
kompanije.
Korporacija je složeni oblik privrednog subjekta koji sredstva za osnivanje prikuplja od velikog
broja lica izdavanjem hartija od vrednosti i u korporaciji može postojati neograničen broj
vlansika HOV koji su po tom osnovu i delimični vlasnici kompanije. Vlasnici HOV preko svojih
organa (skupštine) postavljaju organe upravljanja – direktora, upravni ili nadzorni odbor.
Korporativne finansije predstavljaju upravljanje novčanim tokovima korporacije tj.
pribavljanje novčanih sredstava i njihovo ulaganje.
Korporativne finansije se bave donošenjem odluka o investiranju, a odluka o investiranju je
direktno povezana sa odlukom o finansiranju jer je za svaku investiciju potrebno obezbediti
finansijska sredstva. Korporativne finansije donose i odluku o dividendama. Pored navedenog
korporativne finansije se bave i finansijskim analizama, učestvovanjem u donošenju politike
zaduđivanja, dividendi i upravljanja rizikom, kao i izdavanje i plasiranje HOV i svi drugi poslovi u
vezi sa HOV.

4
Postoje dve vrste asimetričnosti informisanja:
Moralni hazard
– situacija kada su i vlasnik i agent isto informisani, ali samo do momenta kada
se agent opredeli za donošenje poslovne odluke. Tada vlasnik više ne može uticati na agenta već
može samo da posmatra i analizira ishod donete odluke. Na osnovu ishoda vlasnik može da
utvrdi da li je agent postupao u interesu vlasnika.
Suprotna selekcija
– slučaj potpune asimetričnosti informisanja kada vlasnik nema informacije
koje ima agent, a koje su bitne za donošenje poslovne odluke. Vlanik može da posmatra i analizira
donetu odluku i njen ishod, ali ne zna da li je agent doneo odluku u njegovu korist ili ne, jer pre
donošenja odluke vlasnik nije posedovao potrebne informacije.
Suprotnost interesa između vlasnika i agenta i asimetričnost informisanja daje agentu mogućnost
da donosi poslovne odluke u svom interesu ili interesu trećih lica od koji ima ili će imati koristi.
Jedan od načina da vlasnik zaštiti svoje interese je nadoknada troškova od strane agenta, ukoliko
bude preduzimao mere ili akcije na štetu vlasnika. Ti troškovi se nazivaju agencijski troškovi.
Postoje tri vrste agencijskog problema i to:
odnos menadžera i akcionara,
odnos akcionara koji imaju kontrolni paket akcija i manjinskih akcionara,
odnos menadžera i drugih nosilaca rizika poslovanja (zaposleni, poverioci).
ODNOS MENADŽERA I AKCIONARA (vlasnika)
Ovaj problem je vezan za korporativna društva sa velikim brojem akcionara i isključuje agencijski
problem izražen kao odnos akcionara koji imaju kontrolni paket akcija i manjinskih akcionara.
Osnovni sadržaj ovog problema je da mali akcionari nemaju ni interesa ni mogućnosti, ni
menadžerske sposobnosti da utiču na upravljanje i donošenje odluka.
Suština ovog agencijskog problema je koliki napor i posvećenost treba da uloži menadžer u
izvršavanju tekućih i strategijskih poslova i zadataka. Ako menadžer nije dovoljno nagrađen za
postignute rezultate, on neće imati interesa da se potpuno posveti poslu, a kako menadžeri
donose razne tekuće i strategijske odluke može ih usmeriti u svoju korist, a ne u korist
kompanije.
Jedno od rešenja je da se smanji nadležnost menadžera u donošenju poslovnih odluka i da se ta
nadležnost prenese na skupštinu akcionara. Ali na ovaj način bi se povećali agencijski troškovi, a
drugi problem predstavlja to što skupština akcionara tj. članovi nemaju stručna znanja na osnovu
kojih bi donosili poslovne odluke, te bi odluke donosili na osnovu informacija dobijenih od
menadžera koji i na ovaj način može da radi u svoju korist.
Rešenje ovog tipa agencijskog problema ima dve metode:
stalna i sveobuhvatna kontrola agenata od strane vlasnika, i
sveobuhvatan ugovor između agenta i vlasnika.
5
Ove dve metode se mogu koristiti ali nisu dovoljno efikasne zbog asimetričnosti informisanja
koja onemogučava stalnu i sveobuhvatnu kontrolu agenata, dok navedeni ugovor nije moguć jer
se ne mogu predvideti situacije u budućnosti.
Iskustvo iz korporativnog upravljanja razvilo je više mehanizama za rešavanje ove vrste
agencijskog problema – odnos menadžera i akcionara:
Postavljanje adekvatnog menadžera
–
lice koje ispunjava propisane opšte i posebne uslove na
osnovu preporuka i prethodnih rezultata, i da se u ugovoru o angažovanju predvidi snošenje
odgovornosti za rad u sopstvenom interesu, kao i da postoji poverenje. Kada je reč o
odgovornosti ona treba da nosi dva elementa, razrešenje u kratkom roku i bez komplikovane
procedure i nadoknadu štete u upravnom ili parničnom postupku.
Direktan i indirektan nadzor nad radom menadžera
–
može se vršiti na više načina.
1) Postavljanje predstavnika - kontrolnog organa od strane većinskog vlasnika koji poseduje
ovlašćenje da vrši uvid u rad menadžera. U ovom slučaju menadžeri su obavezni da se prilikom
donošenja poslovnih odluka konsultuju sa predstavnikom većinskog vlasnika.
2) Rad menadžera kontroliše upravni ili nadzorni organ i na ovaj način smanjuje mogućnost
menadžera da donosi odluke u svoju korist. Ali na ovaj način ne može se potpuno rešiti ovaj
agencijski problem jer članovi upravnog ili nadzornog odbora imaju manje informacija od
menadžera i ne mogu bitno uticati na njegovu odluku.
Skupština akcionara kontroliše rad menadžera
na osnovu finansijskih i drugih izveštaja.
Rešavanje agencijskog problema može se postići većom nadležnosti skupštine akcionara uz
istovremeno smanjenje nadležnosti menadžera. Nadležnosti skupštine može biti
apsolutna i
relativna.
Apsolutna podrazumeva da sve odluke donosi skupština akcionara
,
(ovaj metod se ne koristi jer bi
onemogućio operativni rad agenata). Ovaj metod narušava princip razdvajanja vlasnike i
upravljačke strukture i istovremeno usporava donošenje bitnih odluka.
Relativna nadležnost skupštine
podrazumeva da skupština ima izvornu nadležnost, ali je može
preneti na agenta, što znači da skupština priznaje postojanje agencijskog problema i pronalazi
mogućnost da postigne
RAVNOTEŽU
u odlučivanju u korporaciji. Skupština može agenta
ograničiti u donošenju poslovnih odluka tako što će za određene odluke agent pribavljati
saglasnost skupštine.
Podsticaj agenta da radi u korist vlasnika
je metoda koja se ne zasniva na kontroli agenta nego
na njegovom podsticaju da radi u korist vlasnika ali istovremeno i u svom interesu. Ovo je metod
da postoji želja da interes vlasnika postane i interes agenta i postiže se putem ugovora koji će
sadržati odredbe o podeli rizika i da bude podsticajan, a to se postiže ugovaranjem fiksnog i
varijabilnog dela zarade za agenta shodno ostvarenim rezultatima i ciljevima.
Na odnos agenta i vlasnika određeni uticaj imaju i tržišta i to: tržište proizvoda, menadžera i
kapitala.
Tržište proizvoda – bitan faktor je konkurencija koja odvraća agenta od aktivnosti koje nisu u
interesu vlasnika. Ako je konkurecija na tržištu slaba, to daje mogućnost agentu da donosi odluke
koje nisu u interesu vlasnika.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti