Delatnost advokatske kancelarije
Univerzitet Union - Nikola Tesla
Fakultet za poslovne studije i pravo
Tema:
DELATNOST ADVOKATSKE KANCELARIJE

4
Advokat po pravilu deluje u domenu ugroženih sloboda i prava i nedovoljnom
poznavanju propisa lica koja su mu se obratila za pomoć. Advokati, da bi to oni bili i opravdano
nosili to ime, u svom radu moraju biti: stručni, samostalni, nezavisni, savesnii i humani.
Advokat je titula koja se danas koristi u velikom broju evropskih zemalja, pogotovo u
romanskim i sloveniskim, ali i u skandinavskim, i predstavlja lice koje je ovlašćeno da daje
pravne savete, piše različite podneske i zastupa fizička i pravna lica, te je i član određenog
udruženja, tj. komore. Česta greška je što ih poistovećuju nekad sa pravnicima i diplomiranim
pravnicima.
Advokat je dužan da uvek ima principijalan i nepokolebljivi stav u tumačenju i primeni
ustavnih i zakonskih odredbi i da u svom radu ispoljava: stručnost, odlučnost, objektivnost i da
poštuje istinu.
Početak rada posvetićemo istorijskom razvoju advokature u Srbiji, kako bi mogli u
potpunosti da razumemo ovaj pojam. Dalje ćemo opisati pružanje pravne pomoći, ko su to
korisnici, a ko pružaoci pravne pomoći. Nakon toga sledi objašnjenje pojma advokature, koje su
dužnosti advokata i uslovi za obavljanje advokatske delatnosti. Rad završavamo prikazivanjem
advokature u Srbiji.
3. ISTORIJA RAZVOJA ADVOKATURE U SRBIJI
Savremena advokatura ustanovljena je u Srbiji Zakonom o pravozastupnicima donetim
na predlog Vlade Ilije Garašanina 28. februara 1862. godine za vreme vladavine Kneza Mihaila
Obrenovića. Donošenjem tog zakona pravna pomoć je poverena samo školovanim pravnicima sa
položenim pravozastupničkim ispitom “iz postojećih građanskih i krivičnih zakona” koje u ovo
zvanje upiše Ministarstvo pravde.
Prvim Zakonom o pravozastupnicima propisan su kriterijumi zbog kojih neko lice “ne
može dobiti pravo zastupanja” odnosno biti upisano u registar pravozastupnika.
Pravozastupništvom se nisu mogli baviti lica koja se nalaze: “pod stečajem ili pod starateljstvom
i lica koja su osuđena zbog kažnjivog bankrotstva, koji su osuđeni ili se nalaze pod isleđenjem
zbog običnog (nepolitičkog) zločinstva ili iz koristoljublja učinjenog prestupa ili pokušaja ili
zbog prestupa kojim se javni moral vređa”. Dakle, već prvim Zakonom o pravozastupnicima
uveden je u pravni sistem Srbije pojam dostojnosti za bavljenje advokaturom –
pravozastupstvom.
Ovim zakonom je ustanovljeno koji su nespojivi poslovi sa bavljenjem advokaturom, a
oni su određeni tako da “pravozastupnik ne može ujedno kakvo javno zvanje, ili kakvu drugu
radnju na svoje ime imati.”
Za razliku od danas važećeg Zakona o advokaturi, prvim Zakonom o pravozastupnicima
bilo je propisano ko može biti punomoćnik u postupku, tako da: “Samo oni koji po ovome
zakonu dobiju pravo zastupanja, mogu druge kod sudova zastupati. Izuzima se, naravno, slučaj
kad otac svoju decu, muž svoju ženu, tutori I staratelji svoje pupile i štićenike na osnovu
građanskog zakonika zastupaju. Isto tako, poslovođe i kalfe trgovaca i zanatlija mogu svoje gazed
zastupati u parnicama, koje bi kod sudova imali.
Takođe, kada bi ko svome srodniku, prijatelju ili poznniku hteo uslugu učiniti dag a kod
suda zastupa, dozvoljeno je, ali to zastupanje ne sme biti stalno i sa nagradom, ne sme ni u kom
ovakvom slučaju u toku jedne godine prevazići zastupanje svih zajedno dve parnice i može biti
samo u onom okrugu, u kome živi onaj, koji se takvog zastupanja prima”.
Svoje prvo Udruženje javni pravozastupnici su osnovali 1886. godine, a već 1. januara
1887. godine pokrenuli prvi stručni časopis u Srbiji pod imenom “Branič”. časopis od tada sa
izvesnim prekidima izazvanim ratovima i nedostatkom finansijskih sredstava izlazi do danas, s
tim što je u jednom periodu posle II svetskog rata izlazio pod nazivom “Advokatura”. Ovaj
časopis objavio je radove najpoznatijih pravnih teoretičara i praktičara iz Jugoslavije i sveta.
Savremeni komorski sistem uveden je u Srbiji, Zakonom o advokaturi 1929. godine i
kojim advokatura definisana kao “zanimanje javnog poretka” Ovim zakonom su precizinije

7
Po davanju saglasnosti tadašnjeg ministra pravde na usvojena pravila fonda, na vanrednoj
skupštini advokatske komore izabrani su organi fonda. Penzioni fond je počeo sa radom
01.05.1931, a sedište fonda je bilo u sedištu same advokatske komore na adresi Uskočka 2. U
vreme osnivanja Penzionog fonda u imenik advokata bilo je upisano 676 članova. članstvo u
Penzionom fondu je bilo obavezno za sve članove Komore.
Interesantno je da su Advokatske komore u Skoplju i Podgorici podnele zahtev za prijem
u članstvo Penzionog fonda Advokatske komore u Beogradu, koji je uslovno prihvaćen i traženo
je da ovo pristupanje odobri minister pravde. Po odobrenju ministra pravde, advokati koji su bili
upisani u imenke advokatskih komora u Skoplju i Podgorici postli su članovi Penzionog fonda, a
od 20.03.1933. fond posluje pod nazivom “Penzioni fond Advokatske komore u Beogradu,
Skoplju i Podgorici”.
Iz sredstava Penzionog fonda, a u cilju očuvanja vrednosti novčanih sredstava Fonda i
obezbedila finansijska stabilnost u poslovanju, sredstva su ulagana u sticanje nepokretne imovine
u svojinu Penzionog fonda. Naime, Penzioni fond je u toku svog trajanja izgradio stambenu
zgradu u Dečanskoj 13, kupio stambenu zgradu u Poenkarovoj (danas Makedonskoj) ulici 15 i
plac u Šumatovačkoj ulici.
Penzioni fond je prestao sa radom 26.02.1959. rešenjem Okružnog privrednog suda u
Beogradu, a sva prava likvidacione mase Penzionog fonda Advokatskih komora u Beogradu,
Skoplju i Podgorici preneta na Advokatsku komoru NRS u Beogradu. Rešenjem Komisije za
nacionalizaciju pri NOO Stari grad u Beogradu broj N 2220/59 od 30.07.1959. nacionalizovane
su zgrade u ulici Moše Pijade 13 (nekada i danas Dečanska 13), Makedonska 15 (nekada
Poenkarova 15) i Šumatovačkoj 48 ranije vlasništvo Advokatske komore NRS. Rešenjem
Sekretarijata za privredu i finansije opštine Stari grad u Beogradu III-04 broj 46-35/72 od
31.07.1976. rešenje Komisije za nacionalizaciju pri NOO Stari Grad br N-2220/59 od
30.07.1959. je dopunjeno tako što se iz nacionalizacije izuzimaju i ostavljaju u svojinu ranijem
vlasniku Advokatskoj komori NR Srbije prostorije koje služe za vršenje njene redovne delatnosti
(prostorije na i spratu koje sada koristi Advokatska komora Srbije, sala za sastanke i priručna
kuhinja na međuspratu i prostorije na II spratu koje sada koristi Advokatska komora Beograda).
Zakonom o advokaturi koji je objavljen u Službenom listu FNRJ 102 od 18.12.1946.
kojim su advokatske komore definisane kao obavezne organizacije advokata na jednom
određenom području, a ministar pravosuđa vrši nadzor i pomaže advokatskim komorama u
izvršavanju njihovih zadataka: odlučuje o upisu i prestanku prava na bavljenje advokaturom,
osigurava i kontroliše pravilno vršenje advokature od strane svojih članova, vrši nadzor nad
radom advokata, pruža pomoć određenim državnim organima, orgnizuje besplatno davanje
pravne pomoći siromašim građanima, organizuje tečajeve za strulno usavršavanje advokata i
advokatskih pripavika, vodi računa o materijalnom položaju advokata i advokatskih pripravnika i
o zaštiti njihovih interesa i interesa njihovih porodica.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti