Demografske promene i ekonomski razvoj
Nacionalna ekonomija
1
Универзитет у Приштини
Економски факултет
Косовска Митровица
Seminarski rad
Demografske promene i ekonomski razvoj
Mentor:
Student:
Dr
Zvezdica Simić
Milica Marković 68/10
Kosovska Mitrovica, 2012 godine.
Nacionalna ekonomija
2
Sadržaj
Uvod
1. Siмbioza demografskih promena i ekonomskog razvoja
2. Međuuslovljenost demografskih promena i ekonomskog razvoja
2.1.
Demografska tranzicija kao determinanta ekonomskog razvoja
2.2.
Strukture stanovništva
2.3.
Struktura stanovništva i ekonomski razvoj
Zaključak
Literatura

Nacionalna ekonomija
4
1. Siмbioza demografskih promena i ekonomskog razvoja
Stanovništvo i njegove strukture imaju ogromno značenje za obim, strukturu i tempo
odvijanja procesa reprodukcije tj. ekonomski razvoj, ali i sam ekonomski razvoj povratno
ima uticaj na demografska kretanja.
Prema procenama šest hiljada godina pre naše ere na Zemlji je živelo 5 miliona ljudi.
Milion godina je trebalo da se od dva i po miliona ljudi dođe na 5 miliona. Blizu osam
hiljada godina kasnije, oko 1650. godine naše ere, stanovništvo sveta iznosilo je 500 miliona.
Dva veka su prošla dok se ovaj broj udvostručio. Zatim je broj stanovništva (do 1930. god.)
udvostručen za 80 godina. U sadašnjoj situaciji, treba oko 37 godina da se stanovništvo
udvostruči. Oko pet šestina povećanja stanovništva tokom poslednjih decenija otpada na
zemlje u razvoju. U početku su se osobito u razvijenim zemljama čule pretpostavke da je brz
tempo povećanja stanovništva u mnogim zemljama u razvoju rezultat naglog povećanja stope
nataliteta. Ubrzo se pokazalo da to nije tačno. Natalitet je u toku cele prošlosti čovečanstva
bio visok, kretao se oko 3,5% - 4%.
Visoka stopa mortaliteta uvek je neutralisala efekte visokog nataliteta. Ljudski vek je bio
kratak, ljudska vrsta je odmah u početku bila pogođena visokom smrtnošću novorođenčadi i
dece, a zatim pokošena bolestima i epidemijama protiv kojih je bila nemoćna. Nova era
nastaje u XIX veku, kada pod uticajem snažnijeg ekonomskog, naučno – tehnološkog,
socijalnog i kulturnog razvoja dolazi do jake tendencije opadanja stope nataliteta. Ovo nije
dovelo do smanjivanja broja stanovnika, jer se istovremeno i opet gotovo uporedo s
kretanjem nataliteta smanjivao i mortalitet. Međutim, do ovoga je došlo samo u razvijenjim
zemljama. Proces je sasvim drukčiji u nerazvijenim religijama sveta. Onde se i dalje održava
visoka stopa nataliteta. Do dvadesetih godina ovoga veka, tu stopu normalno zakonito prati i
visoka stopa mortaliteta. Od tada, smrtnost počinje naglo da se smanjuje u današnjim
zemljama u razvoju i produžuje se životni vek. Prvi put je u ljudskoj istoriji došlo do bitne
neravnoteže. Koje su razmere i posledice ovog procesa pokazuju okolnosti da je sredinom
šezdesetih godina samo u Aziji živelo više ljudi nego oko 1920. godine u celom svetu, i da će
2000. godine u Aziji živeti više nego što je sredinom šezdesetih godina živelo na celoj
Nacionalna ekonomija
5
zemaljskoj kugli. Analitičari su gotovo jednoglasni u oceni da je to posledica uglavnom
snažno povećanih mogućnosti kontrole mortaliteta i u većini siromašnih zemalja, pre svega
protiv epidemiološkim i drugim zdravstvenim merama, primenom antibiotika, insekticida i
dr. Razvijene zemlje su učinile ogromne korake na polju svog ekonomskog razvoja. To im je
omogućilo da postignu izvanredne rezultate i na polju medicinske zaštite i suzbijanja
epidemija. Smrtnost dece je opala, a ljudski vek se osetno produžio. Kao što su ekonomski i
medicinsko – socijalni razvoji išli paralelno, tako isto se uporedo kretala evolucija nataliteta i
smrtnosti. Ravnoteža je u osnovi održavala i u svakoj etapi teškom mukom ponovno
uspostavljana.
Zemlje u razvoju su mogle da u znatnoj meri koriste pogodnosti koje su u medicinskoj,
posebno antiepidemiološkoj sferi ostvarile razvijene zemlje, koje su bile spremne da rezultate
progresa na tom polju prenesu na nerazvijeni deo sveta, stavljanjem na raspolaganje
pronalaske, lekove, medicinsku pomoć, neposredno i kroz međunarodne institucije, pre svega
Svetsku zdravstvenu organizaciju. Ali, ekonomski, naučni, socijalni i kulturni razvoj
siromašnih zemalja nije ni približno pratio tu evoluciju u zdravstvenom domenu. Usled toga,
smrtnost je naglo opala zbog medicinskog progresa, a natalitet je ostao visok zbog opšte
socio – ekonomske zaostalosti. Nastala je hronična i krajnje dramatična neravnoteža. Ovu
neravnotežu su u stvari izazvale razvijene zemlje. One su sa zemljama u razvoju u izvesnoj
meri podelile pozitivne posledice svog zdravstvenog progresa, ali su bile nespremne da na
isti način podele sa njima blagodeti svog ekonomskog razvitka. Posledice su bile neizbežne.
Niko ne misli da okrivi razvijene za pomoć u medicinskom domenu. Ali objektivno, to
ipak još više povećava njihovu odgovornost zbog nastavljanja i u korist, zbog izostajanja
adekvatnih mera i pomoći da bi stanovništvo zemalja u razvoju, koje se multiplikovalo i čiji
je životni vek osetno produžen, živelo po normama ljudskog dostojanstva i elemente ljudske
egzistencije, i imalo mogućnosti da se ekonomski , socijalno i kulturno – obrazovno
normalno razvija. Ovako, nizak životni i kulturni nivo ne omogućuje da zemlje u razvoju
bitno smanje stopu nataliteta, a visok natalitet sprečava im brži razvoj i poništava najveći deo
razvojnih napora. Najrasprostranjenija shvatanja posebno u razvijenim zemljama, upućujući
Prof. dr Dragiša Veličković, - ''osnovi teorije privrednog razvoja'', ''Novi svet'', Priština, 1995, str. 32

Nacionalna ekonomija
7
posledica na veličini, strukturu i način biološkog obnavljanja populacija, u stvari znači
praćenje razvoja stanovništva. Kao što je savremena industrija izuzetan u istoriji čovečanstva
neponovljiv događaj, isto tako fenomenalan karakter ima i razvoj stanovništva prouzrokovan
tom pojavom. U periodu nakon industrijske revolucije demografske pormene živo dolaze do
izražaja. Postaju reljefne, jasne iako se uočavaju i prate. Ni jedna ranija epoha ekonomske
istorije nema u tome nikakve sličnosti.
Poboljšanje uslova života i pronalasci u oblasti medicinskih nauka smanjili su smrtnost i
produžili ljudski život, čime je broj stanovnika brže rastao nego ranije. Istovremeno je
opadao i natalitet mada nesto sporije, tako da je način reprodukcije stanovništva prilagođavan
procesu stvaranja industrijskog društva. Paralelno s tim nastaju i nove demografske strukture,
od kojih su ekonomske i socijalne adekvatne onim u privredi.
Početak demografske tranzicije pada na prag poslednje četvrtine osamnaestog veka i prvo
obuhvata zapadnoevropske zemlje, a kasnije SAD i Japan. Koliko ce trajati tranzicija
stanovništva čitave Zemlje teško je reći. Taj proces zavisi od napredovanja industrijalizacije
nerazvijenih područja. Herman Kan, sa istraživačima iz Hadsonovog instituta u SAD, nalazi
da će demografska tranzicija sveta trajati oko 400 godina i da će se završiti negde 2175.
godine.
Prema njima, to je period velikog preobražaja u kojem će svetsko stanovništvo
ostvariti veliki porast, izmeniti način svoje reprodukcije i formirati nove strukture. Sa
sigurnošću se može reći da će demografska transformacija sveta biti dugotrajan proces
povezan s mnogim neizvesnostima. Već su prošla dva veka otkako je ovaj proces započeo u
razvijenim zemljama Zapada, ali se ne bi moglo reći da je i završen. Mortalitet je u tim
zemljama dosta opao i dalje smanjivanje je vrlo usporeno, pa je verovatno za sada prilično
stabilizovan, izuzev promena koje su pod uticajem starenja stanovništva. S natalitetom to,
međutim nije slučaj, jer i dalje opada iako je u tom procesu već oko 150. godina.
Dr Vidoje Stefanović, Dr Zvezdica Simić „
Ekonomski razvoj i stanovništvo“
, Ekonomski fakultet, Priština
1998.god.
Prof. dr Dragiša Veličković, ''Osnovi teorije privrednog razvoja'', op. cit., str. 32
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti