Analiza transmisionog mehanizma javnih investicija na privredni rast
SADRŽAJ:
3. INVESTICIONA POLITIKA - ZADACI I OSNOVNA NAČELA..........................................12
5. UTICAJ EFIKASNOSTI INVESTICIJA NA PRIVREDNI RAST..........................................18
6.1. Infrastruktura kao nedostajući imput zemalja Zapadnog Balkana.............................24
1. UVOD
Centralno mesto u ekonomskoj politici svake zemlje svakako pripada investicijama, budući da
se planiranjem i realizacijom istih stvaraju preduslovi za privredni i sveukupni društveni razvoj.
Investiranje je, po rečima francuskog autora Hermana Peumansa „razmena nečeg izvesnog
(odricanje od neposrednog i sigurnog zadovoljenja jedne potrebe) za niz nada raspoređenih u
vremenu“ (Peumans, 1965:27). Proces investiranja, koji se po pravilu odvija u dužem
vremenskom periodu, praćen je neizvesnošću ostvarivanja očekivanih efekata u budućnosti.
U narasloj svesti o značaju superiornog znanja za ozdravljenje i napredak nacionalne
ekonomije, jača i percepcija zemalja u tranziciji o stranom kapitalu kao mogućem, snažnom
pokretaču privrednog razvoja. U pogledu opšte korisnosti ali i nedostataka stranih direktnih
investicija kada je u pitanju privreda zemlje domaćina, nema jedinstvenog stava. Argumenti
koji govore u korist jesu da strane direktne investicije mogu doneti tehnološka unapređenja,
bolje organizovanje, brže osvajanje tržišta, i u celini posmatrano, uspešnije poslovanje. Priliv
kapitala u vidu stranih direktnih investicija, u uslovima niske akumulativne sposobnosti
privrede i niskih stopa domaće štednje, predstavlja važnu dopunu domaćoj akumulaciji i
supstituciju zaduživanja u inostranstvu za pokriće deficita tekućeg računa platnog bilansa.
Ugovori o dužničkom finansiranju podrazumevaju otplatu glavnice u unapred definisanom,
nepromenljivom iznosu, odnosno kamate, srazmerno visini kamatne stope. Porast kamatnih
stopa na međunarodnom tržištu kapitala, odražava se na teret otplate stranih kredita. U slučaju
naglog pogoršanja performansi privrede, pojedinim ugovorima može biti predviđena trenutna
otplata celokupnog duga. Visok nivo sredstava transferisanih u inostranstvo po osnovu otplate
spoljnog duga, umanjuje akumulativne, odnosno investicione mogućnosti privrede.
Visok nivo nezaposlenosti i nesposobnost upošljavanja raspoloživih radnih resursa,
karakteristični su za države Zapadnog Balkana. Faktori koje privreda nije u stanju potpuno da
uposli i čiji se višak javlja i pri najnižoj ostvarivoj ceni, imaju nulti oportunitetni trošak,
odnosno njihovo angažovanje domaću privredu ne košta ništa. Sav prirast bruto domaćeg
proizvoda po osnovu stranog direktnog investiranja je čist efekat.
U većini tranzicionih zemalja, merama ekonomske politike za privlačenje stranih direktnih
investicija, nadomešćuje se permanentan nedostatak investicija iz domaće akumulacije koja je
transferisana u inostranstvo. Imajući u vidu da su međunarodni tokovi kapitala, uključujući i
strane direktne investicije, isuviše nestabilni, sa velikim oscilacijama, kako na nivou razvijenih,
tako i zemalja u razvoju, strategija stabilnog privrednog razvoja ne može se graditi na stranom
kapitalu. Bez obzira na njihov značaj, strane direktne investicije ne mogu biti zamena za
domaću štednju. Teorijska analiza i empirijska istraživanja ukazuju da efikasan i održiv razvoj
nije moguć bez oslonca na sopstvenu akumulaciju.
U današnjim uslovima, kada su kamatne stope niske, a investitori tragaju samo za profitnim
stopama višim od kamatnih, postavlja se opravdano pitanje da li su SDI uvek povoljnije od
korišćenja kredita. Deficit akumulacije i domaće štednje determinisan je i sistemom podele
4

2. POJAM I ZNAČAJ INVESTICIJA
Posebno mesto u privrednom razvoju i ekonomskoj politici svake zemlje imaju investicije.
Prevashodno, investicije su neposredni faktor dinamiziranja privrednog razvoja. Pored toga,
njima se stvaraju neophodni materijalni uslovi i nužne pretpostavke zadovoljavanja svih oblika
neproizvodne potrošnje. Svojim obimom, strukturom i efikasnošću investicije deluju na
stabilnost, odnosno nestabilnost ukupnih privrednih i društvenih tokova. U ekonomskoj
literaturi susrećemo se sa različitim pojmovnim određenjem investicija. Prema jednima
"investicije" su deo tekućeg društvenog proizvoda koji se ulaže u sredstva za rad, bilo za
zamenu utrošenih ili dotrajalih ili za stvara- nje novih sredstava za rad.
" Drugi na investicije
gledaju šire, pa za njih "investicije predstavljaju onaj dio društvenog produkta koji se u procesu
njegove konač- ne raspodjele i upotrebe nije potrošio (u smislu lične i opće potrošnje), nego je
upotrebljen za zamjenu istrošenih i dotrajalih i za gradnju novih kapaciteta." Treći opet pod
investicijama razumeju "sva ulaganja u osnovna i obrtna sredstva u privredi i ulaganja u
neprivrednim djelatnostima, kojima se izgrađuju novi, pro- širuju, zamjenjuju, rekonstruiraju ili
moderniziraju postojeći proizvodni drugi kapaciteti i objekti." U ekonomskoj literaturi
susrećemo i takvu odredbu investicija, po kojoj one "predstavljaju upotrebu jednog dela
društvenog odnosno raspoloživog proizvoda za zamenu i proširenu reprodukciju (povećanje)
osnovnih fondova u privredi i vanprivrednim delatnostima i za povećanje zaliha, sirovina i
nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda u privredi."?"
Sve prethodno navedene definicije, odredbe investicija sa namerom da posebno ukažemo da su
investicije "deo društvenog proizvoda koji je namenjen prostoj i proširenoj reprodukciji sredsta-
va za rad, odnosno njihovoj zameni (obnovi) i povećanju." U građanskoj ekonomskoj teoriji
postoje dva teorijska pristupa problematici investicija
:
1. Investiciona teorija profita;
2. Teorija akceleracije.
Investiciona teorija profita temelji se na pretpostavci da je osnovni cilj preduzetnika da
maksimizira profit. U tom smislu, ona se direktno oslanja na vezu između investicija i
povećanja profita, odnosno smisao investiranja po toj teoriji je u povećanju profita.
U čuvenoj knjizi „Protivrečnosti globalizacije“, Joseph E. Stiglitz opisao je preraspodelu i
akumulaciju bogatstva u vreme američke istorije divljeg zapada, uporedivši je sa tranzicionim
divljim istokom u dvadesetom veku: „U Americi su baroni – pljačkaši stvarali društveno
bogatstvo, u isto vreme dok su novac gomilali za sebe. U Rusiji su međutim, oligarsi opljačkali
imovinu, ogolili je, ostavivši svoju zemlju mnogo siromašnijom“
. Zemlje Zapadnog Balkana
doživele su istu sudbinu. Domaća akumulacija transferisana je u inostranstvo. Proces
deindustrijalizacije koji je u zemljama Zapadnog Balkana započet devedesetih godina
Maksimović, Lj. (2002). Strane direktne investicije i zemlje u tranziciji. Ekonomske teme, br. 1-2, 267-274.
Bajec, J. (1977). Društveni razvoj i mogućnosti njegovog merenja. Beograd: Savremena administracija.
Stiglitz, J. (2002). Protivrečnosti globalizacije. Beograd: SBM
6
dvadesetog veka, nastavljen je i nakon dvehiljadite godine. Evropska unija je na početku novog
milenijuma učinila zaokret prema reindustrijalizaciji, a u dokumentu Industrial Policy in an
Enlarged Europe, istaknuto je da konkurentnost prerađivačke industrije predstavlja kamen
temeljac strategije održivog razvoja EU.
Javne investicije, čiji se priliv postepeno povećavao sa ostvarivanjem relativne političke
stabilnosti u regionu, pretežno su bile zastupljene u visoko profitabilnim delatnostima i
usmerene ka domaćem tržištu. Bankarstvo, telekomunikacije, trgovina i poslovi sa
nekretninama, u najvećoj meri privlače strane investitore. Manji broj investicija bio je usmeren
u turizam i izvozno orijentisane usluge. Strane direktne investicije u industrijski sektor zemalja
Zapadnog Balkana, bile su značajno manje u poređenju sa investicijama ostvarenim u sektoru
usluga, te iste nisu značajno doprinele njegovom restrukturiranju i privrednom rastu koji se
zasniva na povećanom izvozu. Poznato je da čak i kada podstiču rast produktivnosti, strane
direktne investicije u sektoru nerazmenljivih dobara, ukoliko ne generišu devizni priliv, mogu
dati neželjene efekte.
Subvencionisanje stranih investicija po osnovu zapošljavanja je davanje koje bi se trebalo
isplatiti iz aktivnosti novozaposlenih. Takve subvencije pravdaju se kao investicije u buduće
javne prihode, s obzirom da zarade novozaposlenih trebaju generisati doprinose za zdravstvo
penzije i zapošljavanje, kao i poreze. Javni prihodi su viši ukoliko je viši nivo zarada
novozaposlenih, tako da strani investitori gravitiraju ka delatnostima koje će zapošljavati ljude
nižih kvalifikacija. Za takvo zapošljavanje bilo bi isplativije finansirati javne radove. Ovakve
subvencije predstavljaju vid diskriminacije kojom se nekome besplatno ustupa deo investicije,
te se na taj način podstiču lošije investicije.
Pristalice teorije akceleracije zastupaju gledište da do investiranja, ulaganja ne dolazi zato što
se očekivani profit u budućnosti uvećava, već zato što povećanje proizvodnje vrši pritisak na
povećanje nivoa i stepena iskorišćenosti postojećih kapaciteta. Odnos između promena u nivou
proizvodnje i obima investicija poznat je kao princip akceleracije. Oba teorijska pristupa imaju
svoje nedostatke. Prvi sadrži brojne elemente statičnosti i njegov odnos prema investicijama je
kratkoročan. S obzirom na to da je investiranje dugoročni proces, investiciona teorija profita ne
može se pri- hvatiti kao adekvatna teorijska koncepcija.
Teorija akceleracije je ograničena na privredni bum, jer u periodu recesije zbog postojanja
viška kapaciteta može doći do usporavanja investicija, čak iako tražnja raste. U poslednje
vreme u građanskoj ekonomskoj teoriji se pojavljuju mišljenja da se nedostaci i ograničenosti
pomenutih teorija mogu otkloniti kombinacijom i integracijom njihovih osnovnih stavova.
Investicije su značajne kako sa aspekta proizvodnih snaga, tako i sa aspek- ta proizvodnih
odnosa. Značaj investicija se posebno ogleda u funkcijama koje investicije imaju u privrednom
i društvenom razvoju. One, pre svega
Obezbeđuju kontinuitet proizvodnje (tzv. prosta reprodukcija);
Jovanović Gavrilović, P. (2008). Međunarodno poslovno finansiranje. Beograd: Ekonomski fakultet Univerziteta
u Beogradu.
7

2.1. Vrste investicija
U zavisnosti od svrhe i sveobuhvatnosti analize, investicije se mogu podeliti prema različitim
kriterijumima. Prema nameni, investicije se prvo dele na privredne investicije i neprivredne
investicije. Privredne investicije predstavljaju ulaganja u sredstva za rad (osnovna sredstva)
privrednih delatnosti, a u okviru njih u privredne grane i oblasti. Pošto one direktno povećavaju
proizvodnu moć privrede, od njihovog obima, strukture i efikasnosti neposredno zavisi tempo
budućeg privrednog razvoja. Neprivredne investicije su ulaganja u sredstva za rad (osnovna
sredstva) neprivrednih delatnosti (obrazovanje, kultura, zdravstvo i sl.) i služe za njihovu prostu
i proširenu reprodukciju. Razlika između ove dve vrste investicija je u tome što investicije u
neprivrednoj delatnosti ne uključuju ulaganja u obrtna sredstva (zalihe, nedovršena proizvodnja
i sl.).
Takođe, prema nameni, ali sa drugog aspekta, privredne investicije se dele na investicije u
osnovna i investicije u obrtna sredstva. Osnovu ove podele investicija čine osnovne
karakteristike osnovnih, odnosno obrtnih sredstava u procesu društvene reprodukcije.
Investicijama u osnovna sredstva povećava se fizički obim i vrednost sredstava za rad. Pod
investicijama u obrtna sredstva podrazumevaju se ulaganja u zalihe (sirovine, polufabrikati,
nedovršena proiz- vodnja, gotovi proizvodi)
. Obrtnim sredstvima, po pravilu, iskazujemo
vrednost predmeta rada. Razlikovanje bitnih karakteristika osnovnih i obrtnih sredstava
značajno je ne samo zbog ove podele investicija, već i zbog karaktera samog procesa
investiranja, a takođe i zbog različitosti izvora sredstava za investicije. Investicije u osnovna
sredstva najčešće traju duže vreme, od nekoliko meseci do nekoliko godina (najčešće 3-5
godina), dok se kod investicija u obrtna sredstva njihova vrednost povećava u trenutku
odvajanja sredstava za te namene. Zato je za svaku privredu vrlo važno, da po mogućnosti, što
manja količina sredstava bude vezana za proces izgradnje novih objekata i kapaciteta i da
vreme njihove izgradnje i period aktivizacije dotičnih investicija bude što kraći.
Razlikovanje osnovnih sredstava i obrtnih sredstava bitno je i sa aspekta načina njihovog
trošenja. Osnovna sredstva postepeno (procentualno od njihove vrednosti) prenose svoju
vrednost na gotove proizvode (amortizacija), a obrtna u jednom ciklusu proizvodnje potpuno
prenesu svoju vrednost. Prema tome, odakle potiču sredstva za finansiranje investicija, odnosno
prema izvoru sredstava, obzirom na vrednosnu strukturu društvenog proizvoda, investicije
delimo na: neto investicije, bruto investicije i nove investicije.
Bruto investicije čine ukupna ulaganja koja potiču iz društvenog proizvoda, a namenjena su za
zamenu dotrajalih i povećanje novih osnovnih sredstava. Specifičnost im je u tome što pored
dela koji se finansira iz novostvorene vrednosti (Ak), sadrže i prenesenu vrednost (Am), dakle
bruto investicije služe kako za prostu, tako i za proširenu investiciju. Nove investicije se
pojavljuju kao kategorija raspodele novog proizvoda. Svojim celokupnim iznosom služe za
proširenu reprodukciju, odnosno za uveća- nje obima osnovnih sredstava. Njihov izvor je
akumulacija i tzv. akumulativni (neutrošeni deo amortizacije, koji je namenjen zameni) deo
Paunov, C. & Rollo, V. (2016). Has the Internet Fostered Inclusive Innovation in the Developing World?. World
Development, Vol. 78, Issue C, pp. 587-609.
9
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti