Srednja škola „Vitez“
Vitez
MATURALNI RAD IZ LIKOVNE UMJETNOSTI
Tema: Impresionizam
Profesorica: Brana Puljić
Učenica: Mirna Strukar
Vitez, svibnja 2018. g.
1
UVOD
U 19. stoljeću svi aspekti tadašnjeg društva nailaze na promjenu, koja je zbog industrijske
revolucije bila neminovna. Kao i sve ostalo, umjetnost se našla na prekretnici, a izumom boje
u tubi nameću se i nove mogućnosti umjetničkog stvaranja. U Francuskoj dolazi do pobune
nekolicine umjetnika protiv ustaljenih pravila koje je nametala umjetnička elita, i tako nastaje
jedan od najznačajnijih pravaca u likovnoj umjetnosti, impresionizam.
Impresionizam je smjer u europskoj umjetnosti iz druge polovice 19. stoljeća i prve polovice
20. stoljeća. Razvio se u Francuskoj, ispočetka u slikarstvu, a poslije u književnosti i glazbi.
Početak priče o impresionizmu vežemo uz razvoj tehnologije i pucanje okova prema klasično
uvriježenim umjetničkim pravcima, odmah na početku, dužna sam objasniti i samo vrijeme
nastanka impresionizma kao umjetničkog pokreta. To je vrijeme u kojem se svijet počeo
naglo i nezaustavljivo mijenjati, do tada neviđenom brzinom uzrokovanom industrijskom
revolucijom.
Impresionističke slike već dugo oduševljavaju svojim bojama, idiličnim temama, i načinom
na koji su umjetnici tog pokreta doživljavaju promjene u prirodi, prvenstveno promjene
svjetla.
2
1. POJAM I POVIJEST IMPRESIONIZMA
Parni strojevi, željeznica i društveno-političke promjene počele su mijenjati društvo i
društvene navike. U svim aspektima života počele su se događati promjene, pa tako i u
umjetnosti. Nekadašnji otpadnici francuske umjetničke akademije dobili su novu priliku,
neovisni o ustaljenim pravilima koje je Akademija zagovarala, a maleni razvoj u tehnologiji
omogućio im je novi pogled na umjetnost. Naime, u 19. stoljeću slikarstvo nikako nije bio
jeftin „hobi“. Većina boja dobivala se od teško nabavljivih pigmenata. Slikari bi ih miješali u
svojim ateljeima, pa bi pejzažnim slikarima ta praksa bila je naročito otežavajuća, samim time
što miješanje pigmenata usitnjavanjem skupih ruda i materijala kojim se dobivala pojedina
boja nije postupak koji će se raditi vani, na licu mjesta. Tako je većina autentičnih pejzaža
nastajala u slikarskim studijima, pogledom kroz prozor ili kroz duži vremenski period pomoću
skica i improvizacije. Tada dolazi do revolucionarnog izuma, u vidu tube s bojom
Amerikanca Johna Goffea Randa, koji je patentirao i počeo proizvoditi prve slikarske uljene
boje u limenoj tubi s čepom. Slikari su bez straha mogli nositi boje sa sobom i na duga
putovanja u prirodu jer su znali da im se boja neće osušiti. Tuba daje impresionistima
mogućnost pokušaja uhvatiti dotad neuhvaćeno, mogućnost da zabilježe trenutak.
Impresionisti su napustili akademsku estetiku ljepote idealističkih pejzaža i usmjerili se prema
bilježenju svjetla, mijenjajući tako umjetnost u svijetu koji se mijenjao zajedno s njima.
Sredinom 19. stoljeća Pariz je bio središte gospodarskog i društvenog razvoja, a svatko
tko je držao do sebe, putovao je u glavni grad Francuske i kupovao umjetnine dok su pariški
bogataši naručivali portrete obitelji. Bilo je to vrijeme napretka, no umjetnost kao da je
kaskala na mjestu. Svake godine probrani je žiri sastavljen od profesora s najpoznatije
umjetničke akademije, pariške
Ecole des Beaux-Arts
, odabirao do 4 000 djela koja bi se
izlagala na izložbi
Salon
. Profesorima spomenute akademije bilo je važno održavati tradiciju
pa su se među izabranim djelima često nalazile tmurne slike, po uzoru na tradicionalne.
Salon
je za mlade slikare bio izrazito zanimljiv jer su se u pojedinim godinama tamo
mogla vidjeti djela umjetnika koji su nastavljali raditi po uzoru na stare majstore do djela
nekonvencionalnih slikarskih škola, a jedan od mladih slikara koji je s čuđenjem hodao kroz
Salon
bio je i Claude Oscar Monet.
4
prikazuju obalu Normandije za koju emocionalno vezan, njeno more, atmosferične zrake
svjetla koje traže put kroz sive oblake ili suncem obasjane uličice Honfleura. Ovim motivima
je ostao vjeran do kraja života. No, Monet se ne želi u ovom razdoblju posvetiti pejsažima jer
želi postići uspjeh u službenoj areni Salona. Publika i kupci cijene portrete, pa je bilo moguće
progurati se samo snjima. Među izloženim slikama našla se i slika, Doručak na travi Édouarda
Maneta. Slika je izazvala skandal, ne samo zbog teme (nage figure) već i način prikaza,
poteza kista i kompozicije, sve je bilo novo i drukčije. Claude, ispiriran njime, slika novi
Doručak na travi, ali s odjevenim likovima. Na žalost, ne uspijeva ga dovršiti i ostavlja ga sa
strane.
Monet nastavlja raditi na prikazima ljudskih figura jer to publika i žiri cijeni više nego pejzaž,
no poučen greškom koju je napravio sa Doručkom na travi odmah uzima veliko platno, ali ni
novo djelo
Žene u vrtu
nije prihvaćeno. Monetu ne ide najbolje. Salon ga je odbio, jedva
preživljava od povremenih narudžbi ili prijateljske pomoći, a i obitelj ne odobrava vezu sa
Camille, djevojkom skromnog podrijetla, stoga je uskratila je svaku pomoć. Prividno raskida
vezu sa Camille, koja mu rađa sina i vraća se obitelji u kući na moru.
Slika 1 Rt kod Le Havrea za vrijeme plime
Voda je za Moneta nešto posebno, pa će ga more, mirno i podivljalo, fascinirati cijeloga
života. Zanimaju ga i jezera i rijeke, a najviše rijeka Seina. Voda u svom odrazu prikazuje
5
kuće, oblake , nebo, brodove i ljude, a sve na poseban način u kojem se čini kao da nestaju
granice prostornosti pred nama.
Monet se vraća u Pariz, svojoj djevojci Camile i sinu Jeanu, te se suočava sa nedaćama
siromaštva. Slike mu redovito odbijaju, a jedini koji mu pomaže je prijatelj slikar Bazille.
Situacija se malo poboljšava kad ga brodovlasnik zapošljava na portretu svoje žene, pa tako
nastaje poznati
Portret gospođe Gaudibert
(slika 2).
Slika 2 Portret gospođe Gaudibert
Slikare koje danas znamo kao impresioniste su Akademija i publika uporno odbijali zbog tri
faktora, a to su način slikanja, boje i odnos prema ljudskoj figuri. Kako bi što bolje prenesli
dojam otvorenoga prostora na platno, slikali su posebnim načinom povlačenja kista koji je bio
prihvatljiv za brzo nastale skice, a ne za slike velikoga formata i još k tome proglašavane
dovršenima. Oko Moneta i Reonira okupili su se slikari kako bi prikazali svoje radove
neovisno o Salonu. Izložba nije bila posjećena kako su se nadali - izložba je prvi dan imala
samo 175 posjetitelja.
Pisac i pejsažist Louis Leroy je u satiričkom časopisu
Charivari
napisao pogrdnu kritiku, pri
čemu se okomio na Monetovu sliku
Impresija, izlazak sunca
(1873.) koja prikazuje jutarnji
ugođaj u luci Le Havre, te ovo okupljanje umjetnika pogrdno nazvao „Izložbom
impresionista“ po čemu je pokret i dobio ime. Danas se impresionizam ne opisuje kao
prijelom ili postignuće jednog slikara već kao razvoj ideje koja uključuje opažanje krajolika
7
koje je smatrao manje vrijednima, spaljivao i uništavao. Nije htio da osrednja djela, skice i
crteži budu predstavljeni svima. Od 1908. pa nadalje vid mu je počeo slabjeti, te mu je
dijagnosticirana siva mrena na oba oka. 1919. godine umire najstariji Monetov prijatelj
impresionist, Renoir. 1923. je imao operaciju na oba oka, te mu se vid vratio. Iako
obeshrabren i deprimiran, nastavlja slikati dekoracije s lopočima. Umire 6. prosinca 1926.
godine.
2.1. Djela
Monetove slike su posebne iz nekoliko razloga. One su jedan od glavnih pokretača
impresionizma, pokreta koji govori o prenošenju opažajnog trenutka na platno, viđenog u
prirodi, na licu mjesta. Zatim, one tvore most između eksperimentalizma moderne umjetnosti
i akademizma koji je prikazivao ljude kao mitske junake.
2.1.1.
Impresija, izlazak sunca
Umjetničko djelo
Impresija, izlazak sunca
prikazuje francusku luku Le Havre u zoru.
Kritičari onog vremena ovo su djelo doživljavali kao „nedovršenu skicu“. Umjetnici
impresionisti nisu bili ozbiljno doživljeni zbog toga što nisu slikali antičke i religijske motive
na realističan način te zbog njihova navodnog „šlampavog“ stila. Zbog toga su impresionisti
svoja djela prezentirali na vlastitim izložbama. Danas se ova slika čuva u
Musée Marmottan
Monet
u Parizu. Slikana je uljanim bojama koje su labavim, ali spretnim pokretima kista
dočarale atmosferu slike. Za nju je najvažniji kontrast boja koji prikazuje upravo duh
impresionizma – igru svjetla i tame. Dominirajućim hladnim bojama hrabro se suprotstavlja
tračak sunca tople narančaste boje. Sliku obilježava koloristička perspektiva, asimetrija i
horizontalna kompozicija, a njome dominiraju dva važna motiva – ribički čamac i ratni
parobrodi u pozadini. Umjetnik ih je namjerno stavio u jedan prizor kako bi dočarao njihovu
različitost. Ribički čamac simbolizira tradicionalan suživot s prirodom, a parobrodi
predstavljaju zastrašujući napredak u ljudskim tehnološkim dostignućima koji sporo
modificiraju izvornu ljepotu čovječeg okoliša.
8
Slika 4 Impresija, izlazak sunca
2.1.2.
Lopoči
Lopoči je serija od oko 250 slika koju je Claude Monet naslikao od 1899. do konca
svog života 1926. godine. Monet je mnogo vremena posvetio uređenju svog posjeda, a s
vremenom se povećavao jer je kupovao okolnu zemlju. Znao je reći kako mu je u ruke došao
katalog pa je prema njemu naručivao biljke za vrt, no bio je poznat po prikazivanju stvari
manje bitnima nego što su to uistinu bile. U vrtu su bile uobičajene, ali i mnoge neobične i
egzotične biljke, tek pristigle u Francusku iz prekomorskih zemalja. Na serijama slika lopoča,
predmet polako nestaje na površini. Lopoči služe kako bi slika bila napeta horizontalno, a
odrazi okolne prirode, vrba i trstike, osiguravaju vertikalu kompozicije. Taj geometrijski
raspored slike ne narušava njenu zanimljivost, jer su tu ornamentalni oblici s ovalnim
listovima i cvjetovima, a naposljetku i boje, a Monet je majstor u komponiranju boja. Ovdje
su beskrajni nizovi tonova, a nalaze se jedan pored drugoga i jedan preko drugoga, u svim
smjerovima, naslikani kratkim potezima, točkicama i mrljicama. Donji slojevi su vrlo tanki i
svijetle kroz gornje deblje i snažnije slojeve.
10
3.1.1.
Boulevard Montmartre
Camille Pissarro kod većine svojih umjetničkih djela kao sredstvo slikanja koristi
temperu. Karakteristike tempere su gustoća, jednolikost te manjak sjaja. Uporabom tempere
može se dobiti bolji kontrast, no pomalo se gubi na prozračnosti slike, te dojmu
trodimenzionalnosti.
Umjetnik je za podlogu koristio slikarsko platno jer na slici ne vidimo prijelaze namaza kista
po hrapavim „izbočenim“ dijelovima papira što bi rezultiralo jasnijim linijama. Linije su na
ovom djelu dosta nejasne, vodenaste te cjelinu čine tek s ostalim površinama.
Boje su na slici dosta monotone, te prevladavaju nijanse smeđe boje. Jedini manji kontrast je
između blage svjetlosti koja dolazi izdaleka i tamnih zgrada. Sve boje zajedno odaju neki
dojam uljuljkanosti, harmonije, granice između sna i jave, polumraka.
Kompozicija slike je pravilna. Slike stvara dojam da se sve koncentrično širi i povećava iz
točke na dnu ceste pa prema promatraču. Ako se detaljnije zagleda u neki predmet ili osobu sa
slike primjećuje se da su naslikani pomoću gomile sićušnih točkica. Ta se tehnika zove
pointilizam. Autor nije kistom razamazivao boju, već je točkao sitne točkice koje su kasnije
dale smislenu cjelinu. Tehnikom poentilizma pokušava se naglasiti trodimenzionalnost.
Slika 5 Boulevard Montmartre
11
4. PIERRE AUGUSTE RENOIR
Pierre Auguste Renoir francuski
je
slikar i grafičar
. U dobi od 13 godina počeo se
baviti umjetničkim radom, te je oslikavao porculan u pariškoj manufakturi porculana. Od
1862. godine pohađao je večernje tečajeve crtanja na
École des Beaux-Arts
i privatnu
slikarsku školu. Isprva je figuralne kompozicije radio pod utjecajem realizma Courbeta, a
krajolike pod utjecajem Corota i N. Diaza de la Peña. Od 1870-ih razvio je vlastiti izraz,
prepoznatljiv po svijetlu koloritu, osnovnim ružičastim, oker i modrim tonovima. Priključio se
impresionistima i u bogatim kolorističkim skalama slikao figure i motive iz pariških kavana i
kazališta te prizore u pleneru i portrete. Godine 1881. putovao je Italijom, gdje se oduševio
Rafaelovim djelima. U daljnjem razvoju (ingresovsko razdoblje) sve je više napuštao
impresionistički način rada, slikajući oblike čvršćih kontura. U sedefnom razdoblju, pozorno
studirajući boje u prirodi pronašao je nove odnose; rasvijetlio je paletu i najčešće slikao
kupačice, bakantice i ženske aktove, te portrete i mitološke kompozicije. Jednakom toplinom
izrađivao je i mrtve prirode sa cvijećem i voćem te krajolike iz južne Francuske. Slikao je i u
starosti; kada mu je reumatizam ukočio prste, slikao je kistom vezanim za šaku. Bavio se
litografijom i bakropisom, većinom s motivima senzualnih ženskih aktova, a u potonjem
razdoblju i kiparstvom (medalje, reljefi i sitna plastika). Njegovo slikarstvo bujne i istančane
kromatike proizašlo je iz tradicije velikih, francuskih, kolorista 17. stoljeća koje je u mladosti
proučavao u Louvreu. Gradio je sve na boji, puštajući da se crtež raspline u neodređene
obrise, no jedri oblici tijela ili reljef krajolika uvijek su ostvareni u punim i nabreklim
volumenima.
4.1. Djela
Isprva je pod utjecajem realizma, ali 70-ih godina razvio je vlastiti izraz,
karakterističan po svjetloružičastim oker i modrim tonovima, te se priključuje
impresionistima. Slikao je život Pariza na ulicama i teatru i pučkim zabavištima. Česti su
motivi kupačica, ženskih i dječjih glava. U čulnom i nagonskom zanosu za ljepote viđenog
svijeta slikao je sve do duboke starosti.
13
5. ALFRED SISLEY
Sisley, engleskog podrijetla, je rođen u Parizu. Sisleyevi studentski radovi su nažalost
svi izgubljeni, a za njegov trenutno najraniji rad vjeruje se da je naslikan oko 1864. godine.
Studira slikarstvo u ateljeu Charlesa Gleyrea, gdje se upoznaje sa slikarima impresionizma.
Zajedno su slikali pejzaže na otvorenom kako bi što bolje realizirali pad sunčeve svjetlosti na
ostale objekte u prirodi. Zahvaljujući ovom pristupu sa življim tonovima i jačim bojama, koja
je tada bila inovativna, Sisleyova platna su pružala nešto što je tadašnja publika prvi put
vidjela. Za razliku od njegovih impresionističkih kolega kojima je loše išlo, Sisleyu je otac
pomagao i slao mu novac kad god bi mu zatrebalo.
5.1. Djela
Među impresionistima Sisley je bio u sjeni Moneta, čiji su radovi bili mnogo traženiji,
unatoč tomu što je Sisley bio manje eksperimentalni slikar od samog Moneta. Do kraja života
živio je u siromaštvu i preminuo je u Moret-sur-Loing u dobi od 59 godina.
5.1.2.
Most u Villeneuve-la-Garennea
Sisleyevo djelo, nastalo je nanošenjem ulja na platno. Motivi lijevanog željeza i
visećeg mosta Villeneue-la-Garenna pružaju dijagonale uzduž rijeke Seine, vidljive su sjene i
pokret na rijeci. Sliku obilježavaju boje i pravokutni potezi kista, što je karakteristikčno za
Sisleyeve radove. Kako i svim impresionistima tako je i Sisleyu priroda bila važna. Ona u
djelima i dalje dalje živi. Ova slika bilježi oblake u pokretu, gdje je autor koristio različite
tehnike, kako bi ga takvoga i dočarao. Za Siseya nebo nije samo jednostavna pozadina, ono je
živo.
Slika 7 Most u Villeneuve-la-Garennea
14
6. IMPRESIONISTIČKI ODJEK U SVIJETU
Neke od zemalja u kojima su zabilježeni odjeci francuskog impresionizma su svakako
Rusija i Sjedinjene Američke Države, a uz to moram spomenuti i Barbizonsku školu kao i
Školu Hudson River.
Peredvižnjiki (ruski „lutalice“) bili su društvo ruskih slikara i kipara koji su se suprostavili
idealističkoj šabloni službenog akademizma nalazeći svoj likovni izraz u prirodi i stvarnom
životu.
Barbizonska škola bila je umjetnička kolonija koja se sredinom 19. stoljeća smjestila u
francuskom selu Barbizonu, nedaleko od Pariza. Umjetnici se nisu ograničili na neposrednu
okolicu, već su lutali francuskim pokrajinama. Slikari Barbizonske škole težili su ka
napuštanju akademizma koji je tada bio pretežit u slikarstvu. Osobito su ih zanimale promjene
u prirodi iz dana u dan te iz jednoga godišnjeg doba u drugo, koje su bilježili slobodnim
potezima kista. Škola je uspostavila vezu između romantizma i realizma.
Hudson River škola je američki umjetnički pravac 19. stoljeća kojeg je činila skupina
pejzažnih slikara čija je estetska vizija bila oblikovana romantizmom. Teme slika su američki
pejzaži u pastoralnom ugođaju, gdje ljudska bića i priroda mirno koegzistiraju. Pejzaži Škole
Hudson River okarakterizirani su realističnim, detaljnim prikazom prirode, prikazujući
ponekad idealizirane scene poljoprivrede uz preostale dijelove divljine, koja ubrzano nestaje
iz doline rijeke Hudson. Djela ovih umjetnika često se opisujuju kao primjeri luminizma koji s
impresionizmom dijeli naglasak na efektu atmosferskog svjetla (slika 8)
Slika 8 Frederic Edwin Church.
Niagarini slapovi
16
Bukovac se povukao u Cavtat. Uskoro s obitelji u Beč, a uskoro je imenovan je redovitim
profesorom na Akademiji u Pragu, gdje djeluje do smrti.
Uz portret, koji je njegovo glavno područje, majstorskom virtuoznošću slika aktove, velike
figuralne kompozicije i pejzažne studije. Već u pariškoj fazi uz slike tamne palete i glatke
fakture rađene u duhu J. Čermaka i prema strogim propisima Salona nastaju manje
konvencionalna djela u kojima, nakon prijelomnog boravka u Dalmaciji, dolazi do
nagoviještanja buduće svijetle skale boja. Svi su ti elementi potpuno definirani i kulminiraju u
zagrebačkom razdoblju, koje označava kraj te faze. Slike se odlikuju slobodnim otvorenim i
prozračnim bojama koje odaju umjetnikov suptilan osjećaj za svijetle tonove i nijanse.
Kombinacijom glatkoga namaza i gustih impasta Bukovac slika velike naručene kompozicije,
zatim aktove, te, najviše portrete. Krajem zagrebačkoga i u cavtatskom razdoblju radi pod
utjecajem secesije. Tada se u njegovim slikama pojavljuje crtičav potez postimpresionista,
koji osobito dolazi do izražaja u ciklusu aktova i koji se zadržava u cijeloj praškoj fazi.
Slika 9 Jesenji pejsaž
7.2. Mato Celestin Medović
Celestin Medović rođen je 17. studenog 1857. godine u Kuni na Pelješcu u brojnoj
obitelji. Uz pomoć gvardijana napušta Kunu i odlazi u Dubrovnik gdje se školuje i zavjetuje u
dubrovačkom samostanu Male braće. Zapazivši njegovu darovitost, general franjevačkog reda
poziva ga u Rim na studij slikarstva. Zatražio je vraćanje u svjetovni stalež i odlazi u Zagreb
17
gdje susreće Bukovca. Medović u Zagrebu dolazi pod neminovan utjecaj već renomiranog
Bukovca, uz kojeg i njegova paleta poprima obilježja Bukovčeve.
Medović je uz Bukovca jedan od najvažnijih umjetnika na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a
upravo njih dvoica zastupaju i prvi naraštaj slikara hrvatske moderne. Istinski doživljava punu
ljepotu pelješkog pejzaža, koji mu daje iznimno slikovite motive i mogućnost bogatog
kolorističkog izraza. Tako se u prvom desetljeću 20. stoljeća Medovićeva paleta osjetno
rasvijetlila uz crvenu, žutu, bogato stupnjevanje zelene, ljubičastu koja postaje čišća, varijante
plavih i smeđih boja, umjetnik nastoji zahvatiti motiv, koji se postepeno svodi samo na boju.
Slika 10 Pelješko-korčulanski kanal
Boja vrijesa postaje simbolom Medovićeva pejzaža, a ta njegova karakteristična boja izrazito
je bogata i raznolika; koji put je izražena u pastelnim nijansama, koji put je zasićena i tamna,
a ponekad vršci vrijeska su pahuljasto meki i bijeli, ovisno o raspoloženju umjetnika.
19
9. LITERATURA
1. Drvo znanja (2011.), Impresionizam, broj 150
2. Gamulin, G. (1995.), Hrvatsko slikarstvo IXI. stoljeća, Zagreb, Naprijed
3. Gamulin, G. (1995.), Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz IXI. u XX. stoljeće, Zagreb,
Naprijed
4. Heinrich, C. (2002.), Claude Monet 1840.-1926., Zagreb, Taschen / V.B.Z.
5. Kružić-Uchytil, V. (1978.), Mato Celestin Medović, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske
1. Roberts, David L. Simon,
Jansonova povijest umjetnosti – zapadna tradicija
,
Varaždin, 2008.
