Istorija države i prava
INTERNACIONALNI UNIVERZITET BRČKO DISTRIKT
SKRIPTA IZ PREDMETA:
ISTORIJA DRŽAVE I PRAVA
1
Prof. Dr Aleksandar Vulin
SADRŽAJ
MLAĐE ROBOVLASNIČKE DRŽAVE - ANTIČKE DRŽAVE................24
Sadržaj Dušanovog zakonika do oko dve trećine preuzima odredbe Vasilike, a ostatak su
odredbe srpskog srednjovekovnog prava. Zakonik i Skraćena sintagma se dopunjavaju, pa
su najverovatnije zajedno usvojene na saboru 1349. Dušanov zakonik je nesistematičan i
deluje kao dopuna Skraćenoj Sintagmi. Car Dušan je sledio vizantijsku pravnu političku
ideologiju da car treba da bude i zakonodavac. Napustio je tradicionalnu nemanjićku
ideologiju „samostalne kraljevine“ i prihvatio ideju svetskog carstva i carskog bazičnog
2

ispitujemo opadanje Dubrovnika u XVII veku, ne možemo mimoići katastrofalni
zemljotres koji je 1667. godine zadesio ovaj grad. Predmet istorije, dakle, mogu biti
samo događaji koji su u vezi sa ljudima, tačnije sa ljudskim društvom, jer se istorija
ne bavi biološkom i fiziološkom stranom ljudskog bića, već samo čovekom kao
društvenim bićem. Ali, istorija se ne bavi čovekom i ljudima uopšte, već ljudima u
prostornom i vremenskom okviru.
Pošto smo na ovaj način bliže odredili šta podrazumevamo pod istorijom,
pokušaćemo da damo i definiciju istorije kao nauke. Treba pritom naglasiti da nije
nimalo lako odrediti pojam istorije, jer brojni istoričari, polazeći od različitih
naučnih i ideoloških koncepcija, različito shvataju i određuju istoriju, pa se samim
tim u nauci sreće čitavo more definicija istorije. Svesni te teškoće i nimalo ne težeći
da damo definitivan odgovor na ovo složeno pitanje, mi ćemo se opredeliti za
definiciju koja kaže da je
istorija nauka koja u prostornom i vremenskom okviru
istražuje razvoj ljudskog društva u prošlosti, traži njegove uzroke i zakonitosti
određenog društveno-ekonomskog poretka.
Istorija je, nesumnjivo, najznačajnija društvena nauka. Kod ljudi ona predstavlja
svest o sopstvenom postojanju i ključ za razumevanje sadašnjosti. Samo tako se može
objasniti njen rani nastanak i veliki značaj koji joj je pridavan od antičkih vremena.
Nije slučajno što je kod Grka, Klija, prva u redosledu muza, bila zaštitnica istorije, niti
što su je Rimljani nazivali „učiteljicom života“. Svi veliki mislioci iz oblasti
društvenih nauka, uključujući i klasike marksizma, bili su odlični poznavaoci istorije.
Značaj istorije je danas još više porastao, jer se raznoliki i složeni odnosi koji postoje
u savremenom društvu, teško mogu razumeti bez dobrog poznavanja istorije.
2. PERIODIZACIJA VREMENSKA PODELA ISTORIJE
Od svih podela istorije vremenska je najznačajnija. Njen zadatak se sastoji u
tome da pronađe i izdvoji posebne periode unutar kojih istorijski razvoj ima izvesne
karakteristike koje ga odvajaju od prethodnog, odnosno od narednog perioda. Stoga
se istoričari trude da pronađu određene istorijske događaje koji su bili ključni i koji
bi označavali kraj jednog i početak drugog istorijskog razdoblja. Odrediti takve
datume nije nimalo lako i njihovo označavanje je često rezultat subjektivne procene
pojedinih istoričara, tako da o tom pitanju među njima češće postoje
razmimoilaženja nego saglasnost. Teškoću stvara i činjenica što se sva ljudska
društva ne razvijaju istom brzinom, tako da jedan događaj može biti od presudnog
značaja u jednom delu sveta, dok u drugom ne mora imati nikakve važnosti. Tako, na
primer, propast Zapadnog rimskog carstva 476. godine se u evropskoj istoriji uzima
kao kraj robovlasničkog perioda i početak feudalizma. Za tadašnju evropsku i
mediteransku civilizaciju taj događaj je bio od nesumnjive važnosti, ali na nastanak i
razvitak Amerike, na primer, nije baš nimalo uticao.
Pokušaji vremenske podele stari su gotovo koliko i sama istorija. U starom veku
je postojala periodizacija koja je istoriju delila na razdoblja četiri velika svetska
carstva: asirsko, persijsko, grčko-makedonsko i rimsko. Hrišćani nisu prihvatali
ovakvu periodizaciju zbog toga što je ona ostavljala po strani mnoge narode koje su
Grci i Rimljani smatrali varvarima. Polazeći od podataka koje pruža
Biblija,
istaknuti
hrišćanski pisac Aurelije Avgustin (354-430) podelio je čitavu ljudsku istoriju na šest
razdoblja: 1) od Adama do Noja; 2) od Noja do Avrama 3) od Avrama do Davida, 4) od
Davida do vavilonskog ropstva; 5) od vavilonskog ropstva do Hristovog rođenja, i 6)
od Hristovog rođenja do kraja sveta. Ovu periodizaciju su širili i popularizovali
4
mnogi srednjovekovni hroničari pa je ona postala osnov i za današnji naš način
računanja godina. U VI veku je monah Dionisije Mali, koristeći se tablicama
uskršnjih praznika, izračunao godinu navodnog Hristovog rođenja (a to znači
početak šeste, nove, ere), pa je takav način računanja godina zavladao postepeno u
gotovo čitavom svetu.
Novu periodizaciju donosi tek razdoblje humanizma. Pošto su se naučnici ovoga
perioda predano bavili proučavanjem grčke i rimske civilizacije, uobičajio se naziv
antička ili stara vremena, za označavanje svih događaja koji su se zbili do pada
Zapadnog rimskog carstva.
Između drevnih Grka i Rimljana, s jedne strane, i humanista s druge, stajalo je
„srednje doba“ ili „srednji vek“. Tako su se počele nazirati konture najpriznatije i
najviše primenjivane periodizacije, koja istoriju ljudskog društva deli na stari,
srednji i novi vek. Nju je u praksi prvi put primenio slavni italijanski humanist
Nikolo Makijaveli (Niccolo Machiavelli, 1469-1527), pišući istoriju svog rodnog grada
Firence. Kasniji istoričari su nastavili da je upotrebljavaju, razradivši je još više.
Pri ovakvoj periodizaciji teškoću stvaraju datumi, odnosno događaji, koje treba
izabrati kao granicu za kraj starog i početak srednjeg veka, kao i kraj srednjeg i
početak novog veka. Među istoričarima se ustalilo mišljenje da se zbacivanje
poslednjeg zapadnorimskog cara 476. godine smatra krajem starog i početkom
srednjeg veka. Ali, bilo je i onih koji su smatrali da tu granicu treba pomeriti do
Justinijanove smrti 565. godine, pa čak i do raspada Karolinškog carstva u IX veku. Ni
u pogledu određivanja granice između srednjeg i novog veka ne postoji saglasnost
među istoričarima. Neki su smatrali propast Vizantijskog carstva, do koga je došlo
kada su Turci 1453. zauzeli Carigrad, krajem srednjeg i početkom novog veka. Za
druge je tu prekretnicu označavalo otkriće Amerike 1492. godine, a za neke početak
reformacije 1517. godine. U poslednje vreme sve je više izraženo mišljenje da
početak novog veka treba računati od izbijanja prvih buržoaskih revolucija: u
Nizozemskoj 1579, u Engleskoj 1642, i posebno u Francuskoj 1789.
Pošto smo videli da je nemoguće napraviti apsolutno preciznu periodizaciju, koja
bi zadovoljila sve kriterijume, mi ćemo se ipak opredeliti, za periodizaciju koja
istoriju celokupnog ljudskog društva deli na više društveno-ekonomskih formacija.
Ovakva podela istorije zasniva se na Marksovom stanovištu da postoje formacije
društva u kojima način proizvodnje sa proizvodnim odnosima, društvenom
strukturom i nizom pratećih pojava čini jednu unutrašnju celinu. Marks je u istoriji
ljudskog društva uočio pet takvih formacija: prvobitnu zajednicu, robovlasničku,
feudalnu, kapitalističku i komunističku, koja bi trebalo da sledi kapitalističkoj
društveno-ekonomskoj formaciji. Treba, međutim, napomenuti da ni Marks ni Engels
nisu te formacije uopšte hronološki fiksirali.
Polazeći od navedenih marksističkih stanovišta mi ćemo se u
Opštoj istoriji
države i prava
pridržavati podele istorije ljudskog društva na pet društveno-
ekonomskih formacija.
1) Prvobitna zajednica traje više desetina hiljada godina i u pojedinim svojim
vidovima i do današnjih dana. Ipak, uzima se da je njena gornja granica IV
milenijum pre nove ere, kada su postale prve robovlasničke države.
2) Robovlasničko društvo počinje sa nastankom prvih država u Egiptu i
Mesopotamiji, oko 3200. godine pre nove ere i traje do V veka naše ere, odnosno do
propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine.
3) Feudalno društvo smatra se da traje od V veka nove ere pa do izbijanja prvih
buržoaskih revolucija, posebno francuske 1789. godine, zbog njenog velikog uticaja
na rušenje feudalnih odnosa u Evropi i još nekim delovima sveta.
5

počinje se ponovo primenjivati rimsko pravo, sadržano uglavnom u Justinijanovoj
kodifikaciji rimskog prava,
Corpus iuris civilis-u.
U Bolonji je već u XI veku osnovna
pravna škola. Pravnici su, u svrhu praktične primene, nastojali da objasne i
protumače odredbe rimskog prava. Svoja tumačenja i objašnjenja (glossae) pisali su
između redova rimskog teksta (glossae interlineares), ili na ivicama (glossae
marginales). Nisu pri tom ulazili u istraživanje načina i uslova po§tanka pojedine
norme, pa prema tome njihova tumačenja i nemaju istorijski karakter. Najpoznatiji
glosatori bili su Irnerius, Jakobus, Martinus, Hugo i drugi.
Sredinom XIII veka, Franciskus Akurzius je sakupio dotadašnje glose u jednu
zbirku nazvanu
Glossa marginalis seu ordinaria.
Pri tom se nije trudio da usaglasi
protivrečna mišljenja i tumačenja koja su često davana istom tekstu. Tim poslom se
od XIII veka počinju baviti takozvani
postglosatori.
Oni su nastojali da, ispitujući
glose raznih autora dođu do opšteg, zajedničkog mišljenja o pojedinim pitanjima
(communis opinio doctorum). U svome radu ni oni ne pokušavaju da proniknu u
poreklo i razvoj pojedinih instituta. Svrha im je bila da rimsko pravo svojim
tumačenjima što više prilagode potrebama prakse. Ovakav način pristupa rimskom
pravu preovlađivao je sve do XV veka. Nazvan je
italski način učenja
(mos docendi
italicus), jer su glosatori i postglosatori živeli i radili uglavnom u razvijenim
italijanskim gradovima.
U XVII i XVIII veku vladajuću teorijsko pravnu misao čine ideje škole prirodnog
prava. Ova je škola nastala kao oružje mlade buržoazije protiv vladajućeg feudalnog
sistema. Postoji, po njenom učenju, jedno prirodno, večno, nepromenljivo pravo,
koje proizlazi iz same prirode ljudi i društva, jednako za sve, čiju sadržinu čine
sloboda, jednakost, privatna svojina, otpor ugnjetavanju. Najistaknutiji predstavnici
ove škole bili su Hugo Grocijus, Tomas Hobs, Žan Žak Ruso, Džon Lok i drugi. Pošto
ističe večnost i nepromenljivost karaktera prava, škola je bila u osnovi neistorijska,
ali su neke njene pristalice dale ipak izvestan doprinos istoriji države i prava.
Na prvom mestu treba istaći Šarla Monteskjea (Charles Montesquieu, 1689-1755),
koji u poznatom delu
Duh zakona
postavlja pitanje o zakonitosti društvenog razvitka
i njegovim pokretačkim snagama. Zakoni su, po Monteskjeu, neminovno zavisni od
uslova spoljašnje sredine: geofizičkih svojstava tla, položaja i veličine državne
teritorije, privrednog položaja stanovništva i drugih sličnih faktora.
Nastavljajući Lajbnicove i Monteskjeove misli u drugoj polovini XVIII veka u
Nemačkoj su se izdvojili pripadnici Getingenske pravne škole J. A. Piter i Gustav
Hugo. Oni ističu pravnu istoriju kao zasebnu disciplinu i ukazuju na potrebu da se
objasni promena pravnih sistema u zavisnosti od prirodnih i društvenih uslova.
Pobeda buržoazije u francuskoj revoluciji i političke i društvene promene koje je
ona izazvala u tadašnjoj Evropi uticali su neposredno na pojavu istorijske pravne
škole. Napoleonova osvajanja širom Evrope proširila su i uticaj i važenje novog
prava revolucionarne pobedonosne buržoazije, sadržanog u Napoleonovim
kodifikacijama, prvenstveno u Građanskorn zakoniku (Code civile). Posle
Napoleonovog pada postavilo se u Nemačkoj pitanje potrebe stvaranja opšteg
jedinstvenog građanskog zakonika. Protiv ovog predloga ustao je veliki pravnik Karl
Fridrih Savinji (Karl Friedrich Savigny, 1779-1861) u raspravi
O pozivu našeg
vremena u pogledu zakonodavstva i pravne nauke.
On u njoj raspravlja prvenstveno
pitanje kada je jedno pravo zrelo za kodifikaciju. Zaključci te rasprave postavili su i
temelje nove istorijske škole prava.
Ova svoja shvatanja Savinji je potpuno uobličio i izneo u članku koji je objavljen
u novoosnovanom
Časopisu za istorijsku nauku
1815. godine. On sadrži osnovne
poglede novog naučnog pravca, istorijske pravne škole.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti