Leni Riefenstahl – Ubojce kroz oči umetnice

LENI RIEFENSTAHL – UBOJICE KROZ OČI UMJETNICE

AUTOR: Ivan Horvat

Kada se govori o ratovanju, prva stvar koja čovjeku padne na pamet slika je dviju vojski koje se sudaraju u kaosu punom vatre, dima, krvi i smrti. Međutim, iako su topovi, tenkovi, puške i bombe bili osnovno oružje Drugog svjetskog rata, također su postojali i drugi, suptilniji oblici ratovanja. Premda naoružanje, vojna obuka i taktika imaju veliku ulogu u ishodu bitke, ono o čemu ovisi ishod ratova vjera je ratnika u ideju za koju se bori. Stoga, kako bi učvrstile javnu podršku, zaraćene su strane lansirale agresivnu propagandnu kampanju u kojoj su mnogi intelektualni, umjetnički i znanstveni prvaci onoga doba, postali ratnici na ovoj virtualnoj fronti.

Kada govorimo o širenju propagande putem vizualnih medija, moramo uzeti u obzir kontekst vremena u kojem je nastala. Iako je filmska industrija do 30-ih godina 20. stoljeća bila već vrlo razvijena, jedini način gledanja filmova bio je odlazak u kino, svijest za čim u Njemačkoj u to vrijeme nije bila toliko razvijena kao u SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Hitlerov odgovor na manjak posjete kinima, u početku, bilo je uspostavljanje iznimno snažnog ministarstva propagande i nacionaliziranje procesa stvaranja filma. Njemačka i njezini saveznici u ovom su propagandnom ratu inicijalno imali značajnu prednost budući da je njihova uprava kontrolirala sve medije, mogli su u velikoj mjeri odvojiti narod od utjecaja zapadne propagande i prikazati mu samo ono što su željeli da vidi. Istovremeno, strogo centralizirana vlada mogla je detaljno isplanirati propagandne kampanje i mobilizirati resurse za provedbu svojih planova. Demokratske zemlje, s druge strane, nisu mogle spriječiti svoj narod da bude izložen nacističkoj propagandi ni mobilizirati sve svoje resurse kako bi joj se suprotstavile. Prije svake nove njemačke agresije na neku zemlju, kao npr. protiv Čehoslovačke 1938. godine, njemački tisak, radio i filmski žurnali objavljivali su proglase s dokazima o progonima njemačke manjine u toj zemlji.
Propaganda, posebno u kontekstu visoke politike ratnog doba, vodila je bitku za slavu jednog političkog sustava ili ideologije, a uništavala suprotna viđenja. Drugim riječima, propaganda mora biti jasna, direktna i ortodoksna, u svakom smislu oštro zacrtana i u svakoj moralnoj temi potpuno crna ili bijela, gdje nije dopušteno nikakvo alternativno mišljenje niti dvoznačnost.

NACISTIČKI PROPAGANDNI FILMOVI

Nacistički propagandni filmovi mogu se podijeliti na tri skupine. Prvu čine dokumentarni filmovi i žurnali koji su korišteni od samog Hitlerovog dolaska na vlast. Oni imaju primarnu ulogu prikazati nacionalsocijalizam kao idealan oblik vlasti i Hitlera kao čovjeka koji može njemačkom narodu vratiti dostojanstvo i pružiti mu zadovoljštinu zbog poraza u Prvom svjetskom ratu. Među tim filmovima najznačajniji su oni koje je snimila Leni Riefenstahl, koji i dan-danas kod gledatelja bude osjećaj divljenja, bez obzira na njegove stavove o nacizmu.
U drugu skupinu spadaju igrani filmovi pro-nacističke tematike koji imaju zadaću, na primjerima glavnih likova, njemačkom narodu prikazati ono što se od njih očekuje. Ti se filmovi često doimaju namijenjenima isključivo zabavi, međutim, svaki od njih nosi određenu propagandnu poruku nacional-socijalizma. Nije rijetkost da se radnja filmova odvija i nekoliko stoljeća prije pojave nacizma u Njemačkoj, ali to ne sprečava redatelja da u njemu upotrijebi nacističke simbole i ideologiju te estetiku.
Treću skupinu čine antisemitski filmovi koji imaju ulogu stvoriti osjećaj mržnje prema Židovima, prikazujući ih izopačenim, pohlepnim, lažljivim, bolesnim i svrstavajući ih u druge stereotipe, bilo da se radi o njihovom fizičkom izgledu, ponašanju ili mentalitetu. Proizvodnju takvih filmova naredio je sam Hitler nastojeći opravdati svoje buduće postupke prema Židovima u Njemačkoj. Međutim, kada govorimo o uspješnosti takvih filmova, moramo imati na umu dvoznačnost pojma uspjeh u tom slučaju. Iako su antisemitski filmovi više nego dobro obavili svoju funkciju, prikazujući Židove kao glavne krivce za stanje u državi, filmovi u kojima su oni prikazani takvima služili su njemačkom narodu kao opravdanje za sve zločine koji su nad Židovima počinjeni u Holokaustu.