PEDAGOŠKI FAKULTET
VASPITAČ PREDŠKOLSKIH USTANOVA
Najčešći problemi djece u predšoklskoj dobi
SEMINARSKI RAD
MENTOR: KANDIDAT:
_
___
Doc. dr Perica Ivanek
Azra Karahasanović, 098/15-VPU
Brčko, juni 2019. godine
4
1.
AGRESIVNOST
Kada je riječ o agresivnosti, potrebno je ponajprije utvrditi što ona jest. S obzirom na
činjenicu kako neko djelo može, a ne mora biti smatrano agresivnim, potrebno je utvrditi
granicu koja neko djelo čini (ne)agresivnim. Granica koja određuje je li neko djelo agresivno ili
ne jest namjera, odnosno želja i cilj počinjenja štete drugome.
Ukoliko namjere da se nanese šteta nema, ponašanje i postupanje djeteta ne bi se trebalo
tretirati kao agresivno. Ljutiti i agresivni osjećaji neizbježni su za sve ljude–i djecu i odrasle. Te
emocije igraju važnu ulogu u ranom razvoju i ne smije ih se ignorisati.
Ljutnja je esencijalni dio ljudske drame i jednako je važna za psihološki rast kao ljubav i
toplina. Sve dok su ljutnja i agresivnost ujednačeni s osjećajima bliskosti i empatije, odnosno
dobro su regulisani, oni mogu imati pozitivan učinak za čovjeka. One mogu dijete motivisati i
aktivirati da čini više no što je prije mislilo da je moguće, napajaju ambicije, potiču na
postavljanje ciljeva te ohrabruju postizanje i izvršavanje istih. Te emocije takođe omogućuju da
dijete definiše svoj osjećaj sebe–ko je ono i koje su njegove granice (Greenspan, 2004).
U različitom uzrastu agresija se manifestuje na različite načine. Novorođenčad i bebe
agresivnost pokazuju plačem ili griženjem. U toj dobi djeca su kognitivno prilično nerazvijena,
stoga je plač znak potrebe za hranom, čistom pelenom, dodirom ili nečim sličnim
egzistencijalnim za mir djeteta. Veoma mala djeca agresiju pokazuju uglavnom preko igračaka.
Kada dijete duže vrijeme agresijom pokazuje da je uznemireno, najbolja je ideja prekid trenutne
aktivnosti dok se djetetu emocije ne smire.
Djeca predškolskog uzrasta, od 2 do 5 godina, pokazuju agresiju na različite načine. Ona
su usmjerena samo na sebe jer nisu razvili veze u mozgu koje bi im omogućile viđenje tuđe
perspektive. Ona takođe vide sve ili ništa, odnosno ne razumiju da neko nije samo loš ili samo
dobar, zbog čega će češće intenzivno reagovati na pozitivne i negativne podražaje. Djeca teško
razmišljaju o budućnosti i planiraju ju, pa da se izbjegne agresivnost zbog zaboravljivosti,
izgubljenosti, osjećaja neuspjeha, treba im stvoriti čvrste upute po kojima će se voditi.
Nemogućnost djeteta te dobi da raspozna stvarnost sadržaja koje vidi u medijima može
uzrokovati usvajanje nasilnih oblika ponašanja i manifestovanja istih u društvu (DeBord, 2000).
Agresivno ponašanje u određenim fazama razvoja je dio tipičnog razvoja djece. U dobi
između 2 i 3 godine većina djece pokazuje vrhunac u iskazivanju agresije. Razlog tome je
činjenica da djeca te dobi još uvijek nemaju dovoljno razvijene vještine govora, a s druge strane
imaju veliku potrebu za autonomijom, pa agresiju koriste kao sredstvo izražavanja vlastitih
potreba.
5
Kada djeca progovore, u predškolskoj dobi, pokazalo se kako se agresivno ponašanje
smanjuje, što je normalan tok razvoja djece. Ukoliko dijete i nakon te dobi nastavi pokazivati
agresiju, ona postaje poremećaj, odnosno problem u ponašanju djece (Raaijmakers, 2008).
Uzroci agresivnosti mogu biti različiti (Polančec, 2016):
-
prikraćenost koja priprema dijete da napadne osobu ili predmet što mu stoje na putu
do željenog cilja,
-
prenesena ljutnja koja se pojavljuje kada dijete ne može izraziti ljutnju direktno
prema osobi ili predmetu što su ga povrijedili,
-
roditeljsko odbacivanje djeteta,
-
poistovjećivanje s agresivnom okolinom,
-
fizičko kažnjavanje za loše vladanje,
-
popustljivost roditelja prema agresivnom ponašanju,
-
emocionalna napetost zbog stresa u porodici.
U psihologiji postoji pet grupa teorija agresivnosti prema uzroku agresivnog ponašanja,
a to su (Žužul, 1989):
1. instinktivističke teorije: grupa teorija po kojima je izvor agresivnosti u urođenim
instinktima ili nagonu;
2. situacione teorije: grupa teorija u kojoj su za javljanje agresivnog ponašanja važni
uticaji okoline i učenje;
3. grupa teorija po kojima je agresivnost naučeno ponašanje koje se javlja kao reakcija
na određenu situaciju;
4. kognitivne teorije;
5. teorija o agresiji kao rezultatu funkcije određenih bioloških i fizioloških promjena.
Agresivna ponašanja mogu se manifestovati na različite načine, odnosno u različitim
podtipovima. Tri je različitih podtipova manifestacije agresivnosti (Essau i Conradt, 2006):
1. otvorena agresivnost: otvoreni tip sukobljavanja povezan s fizičkim nasiljem kao što
su fizički obračuni, terorizovanje drugih, upotreba oružja i sl. Djeca s ovim vidom
agresivnosti sklona su reagovanju na neprijateljsku situaciju razdražljivije,
negativnije i osjetljive od druge djece;
2. prikrivena agresivnost: odnosi se na postupke koji se događaju u tajnosti, poput
krađe, bježanja iz škole, bježanja od kuće, podmetanje požara i sl. Ovakva su
ponašanja češća kod bojažljive, manje društvene djece koja su nepovjerljiva prema
drugima i u porodici dobijaju nedovoljno podrške;
