''NAZIV USTANOVE'' 

OSNIVANJE SJEVERNOATLANSKOG SAVEZA

SEMINARSKI RAD

Ime grada, novembar, 2014. godina

background image

1. NEŠTO O NATO-u

NATO je većinu protekle decenije posvetio razvoju bezbjednosnih odnosa sa, i unutar, 
širokog raspona novih država - Članica u Evropi i centralnoj Aziji. Dok ključna uloga 
Saveza i  nadalje  ostaje osiguranje grupne  odbrane  zemalja-članica,  NATO  se  takođe 
prilagodio kako bi pomogao jačanju bezbjednosti Evroatlantskog područja kao cjeline. 
Danas, Alijansa je zamajac u središtu značajnog niza bezbjednosnih odnosa širom tog 
područja. Četrdesetšest država - članica NATO-a, nekadašnjih zemalja Varšavskog pakta 
i   čak   i   neutralnih   država   -   sada   održava   zajedničke   vježbe,   zajednički   raspravlja   o 
bezbjednosnim pitanjima i čak zajednički preduzima operacije održanja mira.

Vrijednost ovakvog sveobuhvatnog okvira je vrlo jasna. Sve države mogu na neki već 
postojeće strukture poboljšati svoja bezbjednosna pitanja. Mali, statični regionalni savezi 
nisu   neophodni.   Jednostrana   rješenja   nisu   potrebna.   Kroz   Partnerstvo   za   mir   i 
Euroatlantsko   partnersko   vijeće,   stvaraju   se   novi   odnosi   bezbjednosti   usmjereni   na 
uključivanje i saradnju. Već to je, po mom mišljenju, ogromna promjena u odnosu na 
prošlost, i velik je doprinos bezbjednosti budućih generacija.

Pedeset godina nakon formiranja NATO-a

1

  teško je i zamisliti da ova organizacija nije 

oduvijek imala kompleksnu vojnu i političku strukturu koja je glavno obilježje njegovog 
procesa odlučivanja. Kada je Savez osnovan Vašingtonskim sporazumom aprila 1949. 
godine, karakterisala ga je veoma mala politička struktura i još manja vojna formacija. 

Prve organizacijske strukture bile su uspostavljene Vašingtonskim sporazumom. Članom 
9.   osnovano   je   vijeće   koje   je   postalo   poznato   kao   Sjevernoatlantsko   vijeće   (NAC), 
vodeće političko tijelo koje donosi odluke unutar Saveza. Prvobitno je bilo sastavljeno od 
ministara vanjskih poslova zemalja članica, sa ovlaštenjima da “po potrebi uspostavlja 
pomoćna   tijela”.   Vijeće   je   naročito   bilo   zainteresovano   da   “momentalno   osnuje 
odbrambeni komitet koji će određivati mjere za primjenu Člana 3 (održavati i razvijati 
individualne i kolektivne kapacitete za odbranu od napada) i Člana 5 (vojni napad na 
jednu ili više članica smatrat će se napadom na sve).” Komitet odbrane, sastavljen od 
ministara   odbrane   ili   njihovih   predstavnika,   osnovan   je   na   prvom   sastanku   NAC-a 
održanom 17. septembra 1949. godine. 

Vijeće je također dalo uputstvo novom Komitetu odbrane da osnuje pomoćna tijela za 
pitanja odbrane:  

Vojni komitet

  sastavljen od šefova odbrane zemalja članica,  

Stalnu 

grupu

,   tronacionalno   izvršno   tijelo   Vojnog   komiteta   sa   predstavnicima   Francuske, 

Velike   Britanije   i   Sjedinjenih   Američkih   Država;   kao   i   pet   komiteta   poznatih   kao 

Regionalna   grupa

  za   planiranje   (sjeverna   Evropa,   zapadna   Evropa,   južna 

Evropa/zapadni   Mediteran,   Sjedinjene   Države/Kanada,   i   Sjeveroatlantski   okean)   za 
utvrđivanje stanja vezanog za kontrolu uvoza naoružanja u svakom od navedenih regiona. 
Prvi   sastanak   Vojnog   komiteta   održan   je   6.   oktobra   1949,   samo   jedan   dan   nakon 
njegovog uspostavljanja, u Vašingtonu. Sastanku su prisustvovali šefovi odbrane iz 11 od 

1

 Dimitrijević, Vojin, Terorizam, Beograd, 2000.; 

4

12   zemalja   osnivača   (Belgija,   Kanada,   Danska,   Francuska,   Italija,   Luksemburg, 
Holandija, Norveška, Portugal, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države) i civilnih 
predstavnika sa Islanda, koji nisu imali (i još nemaju) vojne snage. Odbrambeni komitet 
ne postoji više kao takav i stoga je Vojni komitet najstarije regulatorno tijelo u NATO-u 
nakon Sjeveroatlantskog vijeća. 

Prvobitna   organizacijska   struktura   Saveza   bila   je   veoma   labilna.   Organi   koji   su   se 
sastajali na ministarskom nivou bili su obavezni da se sastanu samo jednom godišnje, 
mada su se mogli sastajati i češće. Tokom prvih godina kada se struktura Saveza počela 
formirati, Vijeće se susrelo četiri puta između septembra 1949. i maja 1950. godine. 
Međutim, uskoro je postalo jasno da je bio potreban mehanizam za donošenje odluka 
između sastanaka Vijeća na ministarskom nivou. Neformalne stalne sesije NAC-a sa 
punim   radnim   vremenom   svoju   potvrdu   dobile   su   tek   nakon   odobravanja   glavne 
reorganizacije   NATO-a   na   Lisabonskoj   konferenciji   1952.   Paralelno   s   tim,   generalni 
sekretar   nominovan   je   da   vodi   novo   međunarodno   osoblje   za   NATO   i   da   upravlja 
stalnom sesijom Vijeća. 

2. NASTANAK SJEVERNOATLANSKOG SAVEZA

Nakon Drugog svjetskog rata istočnu i zapadnu Evropu razdvojile su ideološke i političke 
podjele hladnog rata. Istočna Evropa podlegla je dominaciji Sovjetskog saveza. Dvanaest 
država s obje strane Atlantika osnovale su, 1949. godine, Sjevernoatlantski savez (North 
Atlantic Treati Organisation - NATO) kako bi suzbile rizik pokušaja Sovjetskog saveza 
da proširi svoju kontrolu Istočne Evrope i na druge dijelove evropskog kontinenta.

Između   1947.   i   1952.   godine   Marshallovim   su   planom   obezbjeđena   sredstva   za 
stabilizovanje   ekonomija   država   Zapadne   Evrope.   Uloga   NATO-a,   kao   političkog   i 
vojnog saveza, sastojala se u obezbjeđivanju kolektivne odbrane od bilo kojeg oblika 
agresije,   te   u   održavanju   bezbjednog   okruženja   za   razvoj   demokratije   i   ekonomskog 
rasta. Po riječima predsjednika SAD-a Harija S. Trumana: "Maršalov plan i NATO dvije 
su dvije iste medalje".

Države Članice osnivači NATO-a - Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Kanada 
Luksemburg,  Holandija,  Norveška,  Portugalija,  Sjedinjene  Američke Države  i  Velika 
Britanija - obavezale su se na uzajamnu pomoć u odbrani u slučaju napada na bilo koju 
od njih

2

. Već ranih 50-ih, međunarodni događaji koji su kulminirali izbijanjem Korejskog 

rata potvrdili su strahove Zapada od direktnih i posrednih ekspanzionističkih ambicija 
Sovjetskog saveza. Stoga su države članice NATO-a povećale napore u razvijanju vojnih 
struktura potrebnih za primjenu obaveza združene odbrane. Uprkos tome, NATO je ostao 
politički   vođena   organizacija   koja   brine   o   interesima   svih   svojih   članica,   nasuprot 
Varšavskom paktu, osnovanom 1955. godine, koji je prvenstveno služio kao sredstvo 
sovjetske političke i vojne dominacije nad istočnom Evropom.

2

 Dimitrijević, Vojin, Terorizam, Beograd, 2000.; 

5

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti