Pojam, definicije i elementi korupcije

Pojam, definicije i elementi korupcije

Kao i svaki drugi složeni fenomen, korupcija se može definisati na različite, često alternativne načine. A kada se uzme u obzir da se radi o fenomenu koji je poznat već vijekovima, odnosno milenijumima , izvjesno je da istorijski prikaz definicija korupcije, odnosno pregled razvoja i modifikacija tih definicija u vremenu, svakako može da popuni mnoge stranice. Umjesto takvog pristupa, pažnja treba da se usmjeri na analizu savremenih alternativnih definicija korupcije. Pri tome su najznačajnije analitičke definicije korupcije, one koje omogućavaju koliko – toliko precizno definisanje predmeta istraživanja, odnosno analitičko razgraničenje korupcije od srodnih fenomena. Drugim riječima, prihvatljiva definicija korupcije treba da se zasniva na pristupu poznatom kao metodološki nominalizam, tj. na uspostavljanju konvencije u pogledu toga šta se označava pojmom korupcije, kako bi se istraživači lakše sporazumjeli i eventualno saglasili, ako ne već i o samim uzrocima i posljedicama korupcije, ono bar o predmetu istraživanja. Tim prije što na planu definisanja korupcije vlada poprilično šarenilo, pa kako u polušaljivom tonu navodi Jain (2001a), svako ko piše o korupciji želi i da je definiše, odnosno da ostane zabeležen po sopstvenoj definiciji korupcije.
Iako ovaj rad nije usredsređen na istorijski prikaz definicija korupcije, ipak je na samom početku potrebno posvetiti nekoliko riječi toj istoriji. Kako navodi Johnston (2001), klasične definicije korupcije odavno su ustupile mjesto savremenim. Osnovna odlika klasičnih definicija korupcije (počev od Platona i Aristotela, pa sve do Makijavelija) jeste da one posmatraju društvo u cjelini, prije svega stanje njegovog morala, odnosno njegov moralni integritet, a ne ponašanje pojedinaca unutar tog društva. Zbog toga su klasične definicije korupcije vezane za jedno od izvornih značenja riječi korupcija – raspadanje, odnosno trulenje. Radi se, očigledno, o moralnom trulenju društva u cjelini . Ovakav pristup korupciji možda je mogao, kako navodi Johnston (2001), biti opravdan u malim i zatvorenim društvima u kojima su postojale čvrsto definisane hijerarhije vlasti. Ne samo da je takva vlast imala praktično nesputanu političku moć, nego je ona iskazivala ciljeve i osnovne vrijednosti jednog društva.
U tom smislu, možda dinca. Shodno tome, za nekog stanje jednog društva može da bude moralno trulenje, a za nekog drugog, koji ima potpuno suprotne osnovne vrijednosne (moralne) sudove, to istse može reći da je i moralno trulenje vlasti bilo i moralno trulenje društva u cjelini. Problem sa ovakvom definicijom korupcije leži, između ostalog, u mogućnosti relativizacije moralnih normi. Ono što je moralno za jednog, ne mora da bude moralno za drugog pojeo stanje može da bude moralni integritet, odnosno uzvišenost najvišeg nivoa. Problem etičke relativizacije naročito dolazi do izražaja u savremenim, otvorenim i sve više globalizovanim društvima, koja su bitno različita od onih za koje je klasična definicija korupcije možda i bila prikladna. Savremena društva su veoma heterogena i fragmentisana. Društveni život je veoma razuđen i više ne zavisi od vladara i njegovih vrijednosnih sudova, bar ne u onoj mjeri u kojoj je to nekada bio slučaj. Moral vladara, odnosno vlasti, nije više čvrsto povezan sa moralom, odnosno djelovanjem emancipovanih pojedinaca koji čine jedno društvo. Samim tim, eventualno moralno posrtanje vlasti ne mora neminovno da bude i moralno posrtanje društva u cjelini. Stoga je, kako navodi Moddie (1980), bilo neminovno da se, nasuprot klasičnim definicijama, definisanje fenomena korupcije usredsredi isključivo na ponašanje pojedinaca, odnosno na razlučivanje koja se to ponašanja pojedinaca mogu ubrojati u korupciju, a koja ne.
Pri definisanju korupcije koje je usredsređeno na ponašanje pojedinaca, problem može da nastane usled preplitanja analitičke definicije (one koja služi da se utvrdi predmet istraživanja) i operativne definicije – one koja služi da se utvrdi činjenično stanje, tj. da li je u nekoj konkretnoj situaciji došlo do identifikacije pojave korupcije, kako bi se prema onima koji su u nju uključeni preduzele predviđene akcije, odnosno sankcije (krivične, moralne itd.). Lako se može zamisliti da dobra operativna definicija korupcije nije istovremeno i dobra analitička definicija tog fenomena, a svakako da važi i obrnuto.
Usredsređivanjem definisanja korupcije na ponašanje pojedinaca, što Johnston (2001) karakteriše kao bihevioristički pristup, dolazi se do ključnog pitanja: koje se to ponašanje pojedinca može okarakterisati kao korupcija? Jedna od mogućnosti za odgovor na ovo pitanje leži u definisanju standarda. Shodno tome, kako predlaže Scott (1972), problem definisanja korupcije se može rešiti tako što će se pod korupcijom podrazumevati ono ponašanje koje predstavlja odstupanje od standarda. no, onda se postavlja pitanje o vrsti i karakteru standarda, odnosno o kriterijumima na osnovu kojih se definiše standardno ponašanje. Uobičajeno je (Gardiner, 1993, Gorta i Forell, 1995 i carvajal, 1999) da se izvori tog standarda traže u pravnim kriterijumima, kriterijumima javnog interesa i kriterijumima javnog mnjenja.