[Skriv här]
Univerzitet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet u Zenici
Predškolski odgoj i obrazovanje-drugi ciklus
Kolegij: Istraživanje dječijeg govora
Tema: Govor u igri predškolskog djeteta
Profesor: V.prof.dr. Hazema Ništović
Student: Aida Teljigović
Broj indexa:138/13
[Skriv här]
Uvod
Govor je osnovno sredstvo za uspostavljanje komunikacije, samoizražavanja i razvoja. Govor
se usvaja i razvija kroz aktivnu jezičku praksu. U govoru se prvo uče cjeline pa elementi.
Veoma je važno da dijete u razvoju govora sluša pravilan govor odraslih. Da bi se govor razvio
kao socijalna funkcija, neophodna je stalna stimulacija govornih centara u mozgu jer se govor
uči na osnovu imitacije, slušanja i oponašanja. Govor je je u direktnoj vezi sa akcijom, a dijete
spoznaje svijet oko sebe djelujući na njega. Djeca ga koriste u svojoj osnovnoj aktivnosti kroz
koju uče i spoznaju svijet oko sebe.
Igra je jedno od najvažnijih sredstava učenja kod djece. Djeca u predškolskom uzrastu posebno
uživaju u igri i njenom postepenom mjenjanju i razvoju kroz njihov rast. Znamo da dijete
napravi veliki korak od samostalne igre do igre u grupi. Taj proces sazrijevanja i učenja je zaista
poseban kod djece predškolskog uzrasta, ali je ipak nedovoljno istražen. Dijete je primarno
socijalno biće koje već u prvim danima života započinje interakciju sa svojom okolinom. U igri
dijete spontano vježba i razvija svoje kognitivne, emotivne, motoričke, socijalne,
komunikacijske i jezične sposobnosti.
Association for Childhood Education International (ACEI) naglašava kako dijete kroz
kontinuiranu igru usavršava svoja iskustva i da kako u svojoj osnovi igra pretvaranja
omogućuje najintenzivnije i najučinkovitije učenje u cijelom životu (www.udel.edu).
[Skriv här]
Teorijska podloga
1. Faze u razvoju dječjeg govora
U razvoju govora, koji teče uporedo sa razvojem motornih i intelektualnih sposobnosti, mogu se
razlikovati dvije faze:
prelingvistička
i
lingvistička
.
1.1. Prelingvistička faza
Vokalizacija.
– Pojava vezana za prve mjesece poslije rođenja, kada dijete spontano
proizvodi glasove naziva se vokalizacija. Dijete proizvodi glasove i kad plače i kada je
zadovoljno. Među tim glasovima na početku preovladavaju vokali, zato se čitava pojava
naziva vokalizacijom. Ovi glasovi se javljaju spontano, bez učenja. Da dijete te glasove ne
uči, dokaz je činjenica što se oni javljaju u istom obliku kod djece svih nacionalnosti i svih
rasa, a izgovaraju ih i djeca koja su gluha od rođenja. Tokom prvih mjeseci po rođenju broj
glasova se povećava. Povećavanje broja glasova koje dijete izgovara u prvim mjesecima
poslije rođenja, naziva se
glasovnom ekspanzijom.
Proces gubljenja glasova (koje smo kao
bebe izgovarali) koji se ne upotrebljavaju u govoru naziva se
glasovnom kontrakcijom.
Ona
je očigledno posljedica učenja određenog jezika.
Brbljanje.
– Prije nego što se glasovi kombiniraju u riječi sa smislom, oni se, kod djeteta od
pet mjeseci, pojavljuju kao grupe samoglasnika i suglasnika – u obliku dječijeg brbljanja i
čavrljanja. Dijete izgovara po nekoliko glasova zajedno, kao „eda“, „ma“, „nga“, „blja“,
„eng“. Ovi slogovi nemaju nikakvog značenja i teško ih je zabilježiti ili reproducirati, jer
dijete često upotrebljava i glasove kojih nema u jeziku. Izgovarajući te grupe glasova dijete
se, u stvari, igra. U daljem razvoju govora dolazi do spajanja spomenutih slogova, pa djeca
izgovaraju „ma-ma“, „eda-eda“, „nga-nga“, „ba-ba“. Ni ti spojeni slogovi nemaju značenja.
Dijete izgovara slogove od petog do kraja dvanaestog mjeseca, kada se javlja prva riječ. Ove
spojena slogove laici često tumače kao prve riječi. Dijete sebe sluša, podražava svoje
glasove i na taj se način zabavlja. Tim slogovima ono nikom ništa ne govori, niti bilo šta
[Skriv här]
Vrste riječi koje dijete upotrebljava. –
Prvi period u razvoju dječjeg govora neki psiholozi
nazivaju „period imenovanja“. Na uzrastu od dvije godine, više od polovine riječi kojima
dijete raspolaže jesu imenice. Ali, dijete izgovara imenice koje – kao što je objašnjeno –
imaju značenje čitave rečenice. Iako se ove riječi formalno mogu klasificirati kao imenice,
one su često u suštini glagoli. Zamjenice djeca znaju upotrebljavati znatno kasnije. Prva
zamjenica javlja se krajem druge godine. Sa razvojem rječnika, broj glagola se povećava a
broj imenica opada.
Razvoj rečenice.
– Tek krajem druge godine dijete zna kombinovati dvije riječi u rečenicu.
Prvi pokušaj djeteta da napravi rečenicu sastoji se u tome što stavlja dvije riječi jednu pored
druge. To su obično imenica i glagol („Dijete ruča“), ili pridjev i imenica („Lijepa kuća“).
Ovakve rečenice ono obično prati gestovima. Ubrzo zatim, dijete sastavlja rečenice od po tri
riječi, kao „Alma hoće loptu“, ili „Dijete ide pa-pa“. U daljem razvoju, uporedo sa
povećanjem rječnika, raste i kompleksnost kombinacija riječi u rečenici.
Funkcija govora.
– Djeca koriste govor u razne svrhe. Nekad njime izražavaju
emocionalna stanja, nekad saopštavaju namjere, ili nešto zahtijevaju. Funkciju dječjeg
govora prvi je izučavao švicarski psiholog J. Piaget.
2. Značaj igre
Igra je sastavni dio života svakog djeteta. Osim što donosi razonodu i pruža zadovoljstvo, igra
takođe predstavlja i način kroz koji djeca uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje, stiču
kompetenciju i stvaraju socijalne odnose. Iz tog razloga izrazito je važno da svako dijete ima
dovoljno vremena za igru, odnosno da igra bude dio svakodnevnog života djeteta. Način na koji
se dijete igra, s kime se igra, mijenja se tokom razvoja djeteta. Igra se odvija uglavnom zbog
zadovoljstva koje pruža. Prihvaćamo je iz vlastitih potreba, bez neke vanjske prisile. Dijete se u
igri osjeća nesputano i otvoreno. Dijete igru doživljava kao nešto ozbiljno, jer u njoj zapravo
istražuje, kombinira, isprobava i koristi različite strategije. Doprinos igre leži i u tome što ona
oslobađa od napetosti, olakšava frustracijske situacije, rješava konflikte i zadovoljava dječije
želje i potrebu da se osjeća odraslom osobom. Jedna od prvih predrasuda koje odrasli imaju o
značaju igre jeste da je igra lako, zabavno, besciljno gubljene vremena, dok ustvari igra ima
značajnu ulogu u razvoju predškolskog djeteta. Tačno je da se djeca igraju iz zadovoljstva,
međutim igra za njih nije zabava, već aktivnost kojom zadovoljavaju svoje osnovne potrebe,
