Odlomak

Struktura šerijatskog prava

Prema islamskom učenju, pravo je u normu pretočena Božja volja sadržana u dva glavna izvora: knjizi objave (Kur’an) i riječima i djelima Poslanika Muhameda a. s. (Sunnet). Prvenstvena uloga teksta Kur’ana i Sunneta jest da uputi pravoj vjeri i ispravnom načinu života, te u njima uz iskaze teološke prirode naporedo stoje moralne i pravne norme. Propisi islamskog prava sadržani u ova dva izvora prvobitno su se nazivali šerijat (sharī’a). Islamsko pravo, tako, nije dato u gotovom obliku, već na osnovu priznatih izvora treba da se stvaralački konstruiše.[1] Taj zadatak spada u dužnost učenjaka (‘ulamā’), odnosno pravoznalaca (fukahā’). Postupak kojim se pravo saznaje iz jezika svetih tekstova naziva se idžtihad (idjtihād), a definiše se kao „napor pravnika radi formulisanja pravnih propisa na osnovu dokaza sadržanih u izvorima“[2] Učenjak koji se smatra kvalifikovanim da crpi pravo iz poznatih izvora naziva se mudžtehid (mudjtahid), a rezultat njegovog umnog napora pravno mišljenje ili fetva (fatwā).
Idžtihad približno odgovara onrme što se u evropskoj nauci naziva tumačenjem prava. Bernard Vajs (Bernard Weiss), savremeni poznavalac islamskog prava, primjećuje da se idžtihad od tumačenja prava razlikuje po tome što je on tumačenje izvora prava, a ne pravnih propisa. Pravo kao sistem normi u islamu je kraj procesa tumačenja, a ne njegov početak. Zato je idžtihad istovremeno tumačenje i stvaranje prava.[3] Mudžtehid, prema tome, otkriva i autoritativno formuliše Božije pravo koje, po islamskom vjerovanju, objektivno postoji izvan i iznad ovog svijeta. Pri tome se ne zaboravlja da je to samo ljudski pokušaj dosezanja sadržine Božijeg prava, te su i njegovi rezultati manje ili više vjerovatni ali ne i apsolutno izvjesni. Postoji, međutim, način da se za praktične potrebe ustanovi visoki stepen izvjesnosti subjektivnih tumačenja izvora prava. To će biti u slučaju kada više pravnika nezavisno dođe do istovjetnog rezultata. Takav mehanizam verifikacije naziva se idžma (idjmā’), odnosno „jednoglasnost islamske zajednice“ ili „jednoglasnost islamskih učenjaka“. U osnovi koncepta idžme leži shvatanje da će Božije vođstvo spriječiti muslimansku zajednicu da načini kolektivnu grešku, a da se ljudi u svakodnevnom ž!ivotu mogu osloniti na ono što se osnovano smatra izrazom Božjeg prava. Tumačeći izvore prava, mudžtehidi koriste sve poznate metode interpretacije: jezičku, logičku, istorijsku, sistemsku, itd. Pri tome su nekada, teorijski neadekvatno, pojedine metode tumačenja proglašene dopunskim izvorima prava (slučaj analogije), a neki materijalni izvori zanemarivani (slučaj običaja).
Odnos obavezujućih tekstova Kur’ana i Sunneta (nass) i njihovog tumačenja izražava u islamu relacije uma i autoriteta, svetog i ljudskog, stalnog i promjenljivog. Za te odnose karakteristična je načelna nadmoć autoriteta nad umom („Nema mjesta idžtihadu ako postoji obavezni tekst“) ali i praktično autonomna uloga uma pošto se ljudskom djelatnošću određuje smisao, cilj, obim važenja i način primjene svetog teksta. Na taj nadin, cjellina pozitivnog islamskog prava izražena je u obliku mišljenja pravnika i predstavlja izrazit primjer „pravničkog prava“ (juristenrecht). Neovisno o vjerovanju muslimana o Božanskom porijeklu šerijata, pozitivno islamsko/šerijatsiko pravo je rezultat ljudske djelatnosti i formulacije.[4] Pravo na idžtihad načelno je dostupno svakom muslimanu koji ima odgovarajuće obrazovne i intelektualne pretpostavke. Stvarno, idžtihad je bio mogućnost manjeg dijela učenih u muslimanskoj zajednici. Zbog toga je tokom vremena dobio status skupne obaveze (fard al-kifāya), koje se zajednica oslobađa ukoliko se makar jedno lice bavi takvom djelatnošću.
Pojedinci koji su se prihvatili zadatka stvaralačkog tumačenja šerijata uživali su veliki ugled u muslimanskoj zajednici. Oni su bili znalci Božijeg zakona, zemaljski tumači njegovih intencija, njima je, u ovosvjetskim okvirima, pripadalo pravo ocjene ljudskih djela. Pošto je funkcionalni izraz islamskog učenja ležao u pravu, istorijske muslimanske države su zadobile karakter nomokratija. Smatralo se da pravo prethodi državi i društvu, i da je osnovna funkcija države da primjenjuje od učenjaka formulisano pravo koje su vjernici dužni da poštuju bez obzira na postojanje autoriteta nadležnog za njegovu primjenu.[5] Na taj način, odmah nakon kratkotrajnog perioda „apostolske jednostavnosti“, u istorijskom iskustvu islama razdvojene su funkcije tumačenja i stvaranja prava i njegove primjene. Prvu su vršili učeni pojedinci izvan državnih struktura, a često i u sukobu s njima, a druga je pripadala samoj vlasti. Dinamički koncept prava po kome će se novi slučajevi u promjenljivom svijetu stalno zahvatati i rješavati međudjelovanjem elemenata stalnosti i promjene odgovarao je prirodi države u izrastanju s pokretljivim društvenim strukturama i raznolikošću činjenica stvarnog života. To vrijeme se poklapalo sa procesom istorijskog oblikovanja islamske kulture.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari