Rimsko pravo – skripta
Objavio Sergejss1 25. mart 2024.
Objavio Butur 24. mart 2015. Prijavi dokument
Struktura šerijatskog prava
Prema islamskom učenju, pravo je u normu pretočena Božja volja sadržana u dva glavna izvora: knjizi objave (Kur’an) i riječima i djelima Poslanika Muhameda a. s. (Sunnet). Prvenstvena uloga teksta Kur’ana i Sunneta jest da uputi pravoj vjeri i ispravnom načinu života, te u njima uz iskaze teološke prirode naporedo stoje moralne i pravne norme. Propisi islamskog prava sadržani u ova dva izvora prvobitno su se nazivali šerijat (sharī’a). Islamsko pravo, tako, nije dato u gotovom obliku, već na osnovu priznatih izvora treba da se stvaralački konstruiše.[1] Taj zadatak spada u dužnost učenjaka (‘ulamā’), odnosno pravoznalaca (fukahā’). Postupak kojim se pravo saznaje iz jezika svetih tekstova naziva se idžtihad (idjtihād), a definiše se kao „napor pravnika radi formulisanja pravnih propisa na osnovu dokaza sadržanih u izvorima“[2] Učenjak koji se smatra kvalifikovanim da crpi pravo iz poznatih izvora naziva se mudžtehid (mudjtahid), a rezultat njegovog umnog napora pravno mišljenje ili fetva (fatwā).
Idžtihad približno odgovara onrme što se u evropskoj nauci naziva tumačenjem prava. Bernard Vajs (Bernard Weiss), savremeni poznavalac islamskog prava, primjećuje da se idžtihad od tumačenja prava razlikuje po tome što je on tumačenje izvora prava, a ne pravnih propisa. Pravo kao sistem normi u islamu je kraj procesa tumačenja, a ne njegov početak. Zato je idžtihad istovremeno tumačenje i stvaranje prava.[3] Mudžtehid, prema tome, otkriva i autoritativno formuliše Božije pravo koje, po islamskom vjerovanju, objektivno postoji izvan i iznad ovog svijeta. Pri tome se ne zaboravlja da je to samo ljudski pokušaj dosezanja sadržine Božijeg prava, te su i njegovi rezultati manje ili više vjerovatni ali ne i apsolutno izvjesni. Postoji, međutim, način da se za praktične potrebe ustanovi visoki stepen izvjesnosti subjektivnih tumačenja izvora prava. To će biti u slučaju kada više pravnika nezavisno dođe do istovjetnog rezultata. Takav mehanizam verifikacije naziva se idžma (idjmā’), odnosno „jednoglasnost islamske zajednice“ ili „jednoglasnost islamskih učenjaka“. U osnovi koncepta idžme leži shvatanje da će Božije vođstvo spriječiti muslimansku zajednicu da načini kolektivnu grešku, a da se ljudi u svakodnevnom ž!ivotu mogu osloniti na ono što se osnovano smatra izrazom Božjeg prava. Tumačeći izvore prava, mudžtehidi koriste sve poznate metode interpretacije: jezičku, logičku, istorijsku, sistemsku, itd. Pri tome su nekada, teorijski neadekvatno, pojedine metode tumačenja proglašene dopunskim izvorima prava (slučaj analogije), a neki materijalni izvori zanemarivani (slučaj običaja).
Odnos obavezujućih tekstova Kur’ana i Sunneta (nass) i njihovog tumačenja izražava u islamu relacije uma i autoriteta, svetog i ljudskog, stalnog i promjenljivog. Za te odnose karakteristična je načelna nadmoć autoriteta nad umom („Nema mjesta idžtihadu ako postoji obavezni tekst“) ali i praktično autonomna uloga uma pošto se ljudskom djelatnošću određuje smisao, cilj, obim važenja i način primjene svetog teksta. Na taj nadin, cjellina pozitivnog islamskog prava izražena je u obliku mišljenja pravnika i predstavlja izrazit primjer „pravničkog prava“ (juristenrecht). Neovisno o vjerovanju muslimana o Božanskom porijeklu šerijata, pozitivno islamsko/šerijatsiko pravo je rezultat ljudske djelatnosti i formulacije.[4] Pravo na idžtihad načelno je dostupno svakom muslimanu koji ima odgovarajuće obrazovne i intelektualne pretpostavke. Stvarno, idžtihad je bio mogućnost manjeg dijela učenih u muslimanskoj zajednici. Zbog toga je tokom vremena dobio status skupne obaveze (fard al-kifāya), koje se zajednica oslobađa ukoliko se makar jedno lice bavi takvom djelatnošću.
Pojedinci koji su se prihvatili zadatka stvaralačkog tumačenja šerijata uživali su veliki ugled u muslimanskoj zajednici. Oni su bili znalci Božijeg zakona, zemaljski tumači njegovih intencija, njima je, u ovosvjetskim okvirima, pripadalo pravo ocjene ljudskih djela. Pošto je funkcionalni izraz islamskog učenja ležao u pravu, istorijske muslimanske države su zadobile karakter nomokratija. Smatralo se da pravo prethodi državi i društvu, i da je osnovna funkcija države da primjenjuje od učenjaka formulisano pravo koje su vjernici dužni da poštuju bez obzira na postojanje autoriteta nadležnog za njegovu primjenu.[5] Na taj način, odmah nakon kratkotrajnog perioda „apostolske jednostavnosti“, u istorijskom iskustvu islama razdvojene su funkcije tumačenja i stvaranja prava i njegove primjene. Prvu su vršili učeni pojedinci izvan državnih struktura, a često i u sukobu s njima, a druga je pripadala samoj vlasti. Dinamički koncept prava po kome će se novi slučajevi u promjenljivom svijetu stalno zahvatati i rješavati međudjelovanjem elemenata stalnosti i promjene odgovarao je prirodi države u izrastanju s pokretljivim društvenim strukturama i raznolikošću činjenica stvarnog života. To vrijeme se poklapalo sa procesom istorijskog oblikovanja islamske kulture.
Objavio Sergejss1 25. mart 2024.
Objavio mob0629649492 25. mart 2024.
Objavio dragicamilica 25. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.