Školstvo u ranom srednjem vijeku

ŠKOLSTVO U RANOM SREDNJEM VIJEKU

Školu, prosvjetu, pedagogiju u srednjem vijeku možemo podijeliti prema razvitku društva, ekonomije, kulture i prosvjetnog djelovanja. Dijelimo ih na sljedeća razdoblja: od propasti Zapadnorimskog Carstva u V. stoljeću do XII. stoljeća odnosno razdoblja ranog srednjeg vijeka, XII. – XIII. stoljeće odnosno epoha skolastike i od XIV. do kraja XVI. stoljeća odnosno epoha humanizma i renesanse.
Nakon pada Zapadnorimskog Carstva na Zapadu nestaje formalno obrazovanje. Rijetki ostaci škola bile su školske pjesme iz katedrala i samostana. Dječake su slali kako bi ih pripremili za svećeničke dužnosti. Broj djece u školama je bio vrlo ograničen i to je potrajalo kroz nekoliko stoljeća srednjeg vijeka.
Rani srednji vijek : doba seoba Europskih naroda, propadanje i iskrivljavanje antičke kulture i ustanova, nastanak barbarskih država, početci feudalnog društva, propadanje gradova i trgovine, niska razina proizvodnje ( nema viškova ), Crkva ostaje jedina ustanova koja čuva pismenost i kulturu, relativno malo pisanih izvora i kontrasta u odnosu na visoko razvijene civilizacije starog Rima prije njega i renesanse poslije zbog čega se naziva “mračnim dobom“.
Nakon propasti Zapadnorimskog Carstva 476. godine počinje srednji vijek i doba feudalizma. U ranom srednjem vijeku Katolička Crkva bila je ideološki oslonac feudalizma čija su obilježja seoska privreda i podjela društva na staleže. Tu su vladajući staleži bili svjetovni i duhovni feudalci, a eksploatirani stalež su seljaci koji su bili potpuno zavisni od feudalaca te zanatlije i trgovci od kojih su samo pojedinci sačuvali svoju samostalnost.
Crkva je u svojoj vlasti imala odgoj i obrazovanje, načinivši od njega oruđe za ideološko pripremanje narodnih masa da služe interesima feudalaca. U europskim zemljama držala je velike posjede i imala utjecaje na vlast čime je postala vrlo jak feudalni ekonomski faktor. Svećeništvo je propovijedalo narodu bezuvjetnu pokornost, trpljenje, usmjerenost, rad i asketizam. Smatralo se da je ljudsko tijelo tamnica duše i narodu se sugerirala patnja na ovome svijetu da bi se zaslužilo blaženstvo na “onome svijetu“ odnosno zagrobnome životu. Od naroda se tražilo da posti i moli čak i noću, a budući svećenici morali su u toku noći na molitvu ići i po nekoliko puta. Crkva je isticala ideju “umrtvljenja tijela“ pomoću koje se trebalo obuzdati tijelo i u mladom biću oslabiti volju da bi ga time učinili do kraja pokornim. Isti cilj imale su surova disciplina i tjelesne kazne u školi i roditeljskom domu.
Nastava se temeljila na autoritetu Svetog pisma i njegovu tumačenju te učenju napamet knjiga pisanih latinskim jezikom. Cilj i zadatak nastave svodio se na razumijevanje Svetog pisma, vještinu održavanja crkvenih propovijedi i na osposobljavanje za polemike s hereticima.Nije se dopuštala sumnja ni istraživanje učenika. Držeći se izreke “Nauka je sluškinja religije“, Crkva je cjelokupnom odgoju i obrazovanju dala religijski karakter. Škola je u ranom srednjem vijeku bila isključivo u rukama Crkve, a zadatak je bio pripremiti svećenički podmladak. U početku su svećenici mogli biti samo sinovi iz svećeničkih obitelji no nakon uvođenja celibata svećenički redovi popunjavali su se i iz ostalih staleža. S vremenom se svjetovni staleži, osobito zanatlije i trgovci koriste školama i za svoje potrebe. Kasnije kada crkvene škole više nisu mogle zadovoljiti potrebe zanatlija i trgovaca, počele su se osnivati škole pod zadzorom cehova, zanatlija i gildi trgovaca.  Samostani su bili središta pismenosti, prepisivanja i čuvanja knjiga, gdje su se osnivale biblioteke i škole za svećenički podmladak.