Odlomak

1. Uvod
Strukturna agrarna politika se sastoji od mera, čiji je cilj da utiču na tempo i pravac prilagođavanja poljoprivrednih struktura tokom vremena. Pod poljoprivrednim strukturama se podrazumeva i proizvodna struktura individualnih gazdinstava (npr. relativna upoteba kapitala i rada), kao i veličina strukture gazdinstava i demografske strukture poljoprivredne industrije.
Zajednička poljoprivredna politika (Common Agriculture Policy – CAP) oduvek je bila teška oblast Evropske Unije po pitanju reformisanja. Ovaj problem počeo je još 1960. – ih godina, i postoji i danas. CAP je uspela postići ciljeve koji su joj postavljeni:
• povećana proizvodnja,
• podignuta produktivnost,
• stabilno unutrašnje tržište,
• osigurana distribucija do potrošača i
• poboljšana zaštita proizvođača od previranja na svetskom tržištu.
Međutim, uporedo s pozitivnim, pojavile su se i negativne posledice. Proizvodnja je uveliko premašila potrebe unutrašnjeg tržišta stvarajući velike robne viškove, pa su izdvajanja za podršku poljoprivredi eksponencijalno rasla. CAP je stoga u proteklih pet decenija proživela nekoliko reformi.

2. Mansholt-ov plan
Do 1968. godine, Zajednica je u nekim robama bila snabdevena i iznad samodovoljnosti, što je iziskivalo velike izdatke iz budžeta Zajednice, a struktura poljoprivrede ostala je i dalje nezadovoljavajuća. Ovi faktori motivisali su Komisiju da sačini u decembru 1968. godine svoj “Memorandum o reformama u poljoprivredi” koji je postao poznat kao Mansholt-ov plan. Komesar Sicco Mansholt je prepoznao problem viškova i predložio reformu jer primena CAP nije poboljšala standard poljoprivrednika i pored rasta produktivnosti i stalnog porasta subvencija.
Dana 21. decembra Sicco Mansholt (evropski komesar za poljoprivredu) poslao je memorandum Savetu ministara o reformi poljoprivrede u Evropskoj Uniji. Ovaj dugoročni plan, takođe poznat pod nazivom „Poljoprivreda 1980.“ ili „Izveštaj Gaichel grupe“, tako nazvan po selu u Luksemburgu gde je bio pripreman, postavio je temelje za nove socijalne i strukturne politike u evropskoj poljoprivredi. Mansholt-ov plan postavio je ograničenja za politiku cena i tržišne podrške. On predviđa da će doći do neravnoteže na pojedinim tržištima ukoliko se Zajednica ne obaveže da će smanjiti svoje obradive površine za najmanje 5 miliona ha.
Holandski ministar za poljoprivredu je takođe istakao da se životni standard poljoprivrednika nije poboljšao od implementacije CAP, uprkos povećanja proizvodnje i stalnog povećanja potrošnje Zajednice. On je zato predložio reformu i modernizaciju proizvodnih metoda i uvideo da bi male farme, koje će nestati pre ili kasnije, po mišljenju stručnjaka zajednice, trebalo povećati. Zajednica bi pomogla u stvaranju „modernih proizvodnih jedinica“ kroz selektivnu investicionu pomoć, a takva bi imanja dostigla površinu od 80 do 120 ha, odnosno od 40 do 60 krava.
Cilj plana bio je podstaći gotovo 5 miliona farmera da napuste poljoprivredu tokom 70-ih godina bilo ranim penzionisanjem, bilo prekvalifikacijom. To će omogućiti redistribuciju njihove zemlje i na taj način će se povećati preostale porodične farme, ili bi se tako dobijeno zemljište koristilo za pošumljavanje. Farme su smatrane održivim i isplativim samo ukoliko su svojim vlasnicima mogle garantovati godišnji prihod uporediv sa prihodima zaposlenih u drugim sektorima u regionu. Pored stručnih mera obuke, Mansholt je takođe predvideo programe koji će pokrivati rano penzionisanje poljoprivrednika. I konačno, Mansholt je pozvao države članice da ograniče direktnu pomoć za neprofitabilne farme.
Plan je izazvao žestoko protivljenje među farmerskim krugovima unutar Zajednice, a naročito u Francuskoj. I tako je, suočen sa oštrom reakcijom poljoprivredne zajednice, Sicco Mansholt ubrzo morao da smanji obim nekih predloga iz plana. Konačno, Mansholt-ov plan je sveden na samo tri evropske direktive iz 1972. godine :
• Direktiva 72/159 omogućuje pomoć za investicije u farme za koje se smatralo da su „prikladne za razvoj“ i sposobne ostvariti dohodak uporediv sa dohocima drugih delatnosti.
• Direktive 72/160 nudila je „plaćanje za one koji odlaze“, tj. za rano penzionisanje, u obliku godišnjih renti ili paušalnih iznosa za starije poljoprivrednike ili premija za mlade.
• Direktiva 72/161 zamišljena je da osigurava socio-ekonomsko usmeravanje i osposobljavanje.
Kao glavna zamerka Mansholt-ovom planu navodi se da je bio preterano radikalan, jer nisu postojale godišnje stope po kojima je moralo doći do promena do 1980. godine.
3. Od Mansholt-ovog plana do MacSharry-ja
Uprkos odbijanju Mansolt-ov plan je začetak ideje o uvodjenju reformi u CAP. Viškovi agrarnih proizvoda, uz održavanje visokih cena agrarnih proizvoda, već od 70-ih godina provocirali su kreatore agrarne politike EU da preduzimaju različite mere radi regulisanja ovog problema. U prvom redu sprovedene su mere subvencionisanja izvesnih kategorija finalnih potrošača, kao i industrijskih korisnika poljoprivrednih proizvoda. Na drugoj strani sprovođene su mere redukcije budžetskih troškova za neke proizvode iz režima interventnih, garantovanih cena: skraćivanje perioda otkupa tih proizvoda, kao i podizanje standarda kvaliteta proizvoda koji ulaze u režim otkupa. Efekti ovih mera bili su mali, pa je EU donela odluku da pređe na radikalnije mere intervencije radi smanjenja obima ponude poljoprivrednih proizvoda.
Nakon što su početno bile određene zajedničke cene, njih je dalje godišnje određivao Savet ministara na temelju predloga Komisije. Inflatorno razdoblje, koje je počelo naftnom krizom iz 1973. godine, bilo je podstrek za niz znatnih povećanja cena. „Opreznija“ se politika vodila kasnih 70-ih godina, ali se dalji talas povećanja cena poljoprivrednih proizvoda javlja ranih 80-ih godina. Nakon 1983. godine problemi viškova proizvodnje postaju ozbiljni, te se morala usvojiti „restriktivna“ politika. Nakon toga su zajedničke „institucijske“ cene u ECU zamrznute ili umanjene u nominalnom iznosu, uključujući znatnije smanjenje u realnom iznosu. Međutim, „agromonetarni“ aranžmani na neki su način izravnali taj pad. Razjasnimo to.
Tokom 1960-ih godina stabilnost kurseva je omogućila ustaljivanje zajedničkih cena na pretpostavci da odnosi između obračunske jedinice i nacionalnih valuta ostaju nepromenjeni. Međutim, od 1969. godine prilagođavanja deviznih kurseva postala su česća i znatnija. Predviđala se stroga primena pravila za konverziju zajedničkih valuta u nacionalne valute. Za zemlje koje su izvršile devalvaciju svojih valuta (npr. Francuska), povećanje cena suzbilo bi njihove napore da obuzdaju inflaciju, dok bi u zemlajma koje su izvršile revalvaciju svoje valute (npr. Nemačka) posledice bile u smanjivanju cena za proizvođače.
„Agromonetrani“ sistem, koji se razvio da premosti taj problem, uključio je „zelene kurseve“ za pretvaranje zajedničkih cena u nacionalne valute. Dok to znači različite nivoe cena u trgovini između država članica, „novčani nadoknađujući iznosi“ MCAs (Monetary Compensatory Amounts) trebali su se primenjivati na granicama, delujući kao porez na izvoz od zemalja gde su poljoprivredne cene održane niskim, a subvencije tamo gde su cene smatrane visokim.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Agronomija

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari