Uzgoj šljive

UVOD

U ovom radu objasnit će se načini na koje se uzgaja šljiva, etimologija odnosno naziv odakle potječe to voće, zatim detaljno opisati proces samog uzgoja i uvjeti pogodni za uzgoj šljive. Također, navesti će se i vrste tj. sorte šljiva koje uspjevaju kako u našim prostorima tako i u drugim klimatsko povoljnim područjima za uzgoj. Rad se sastoji iz dva dijela, prvi dio obuhvaća teorijske principe i činjenice uzgoja šljive, dok drugi dio rada obuhvaća praktični dio koji sadržava procese pri obradi i uzgoju šljive.Šljive su među prvim voćem koje su ljudi počeli uzgajti. Tri najzastupljenije sorte nisu pronađene  u divljini već u okružju ljudi. Domaća šljiva pronađena je oko istočnoeuropskih i kavkazkih planina. Ostaci šljive su pronađeni u neolitiku u arheološkim nalazištima uz masline, smokve i grožđe. Šljiva je dakle, vrsta voća koja raste na drvetu te je njen plod ovalnog ili okruglog oblika, te ovisno o vrsti plave, crvene ili žute boje. Meso ploda je slatkasto s košticom u sredini, te žućkaste boje. S filogenetskog aspekta šljiva pripada identičnom rodu u koji spadaju breskva, marelica, trešnja, badem, bijelošljiva, lovorvišnja, i džanarika to je takozvani Prunus rod koji ima svoj podrod prunuskoji se kategorizira u tri sekcije. Prvi je Prunus (šljive Starog Svijeta), drugi Prunocerasus (šljive Novog Svijeta) i treći Armeniaca (marelice).Pod šljivom se najčešće podrazumijevaju sorte domaće šljive (Prunus domestica L. ) odnosno europske sorte. Također postoji i japansko – kineska sorta šljiva. Europske i japansko – kineske sorte šljiva su potpuno različite.Plodovi šljive ima široku upotrebnu vrijednost zbog svog kemijskog sastava. DiljemEurope se od plodova ovog voća pripravlja alkoholni napitak poznatiji kao šljivovica, nerijetko se spravljaju džemovi i marmelade. Također šljiva se mođe konzumirati i u svježem stanju.Prema različitim izvorima u svijetu se od ploda šljive producira oko 42 različita proizvoda. Prema literaturnim podacima u svijetu postoji preko 2500 sorti šljive. Dakle, možemo zaključiti da gotovo svaka zemlja raspolaže vlastitim sortimentima šljive različite kvalitete i osobina.Šljiva je u Hrvatskoj nekad bila značajna voćarska kultura, osobito u Slavoniji, Hrvatskom zagorju, Lici i Banovini. Uspješno se uzgajala jer prema tlu ne traži posebne uvjete, a osim toga ne traži mnogo voćarskog znanja. Intenzivnim uzgojem šljive postižu se visoki i izjednačeni prirodi i time osigurava isplativost ove dosad najzapuštenije kulture.

ETIMOLOGIJA
Plod Prunus armeniaca dobila svoje ime iz vjerovanja Plinija Starijeg, rimskog povjesničara i znanstvenika iz prvoga stoljeća, koji je uzgajao marelice koje su također vrsta šljiva, te prema tome  izvorno dolaze iz Armenije. Armenski izvori podržavaju njihove tvrdnje referirajući se na 6000 godina stare marelice pronađene na arheološkom nalazištu u blizini Yerevana. Drugi povjesničari upućuju na Mezopotamiju kao trag za latinski naziv. Šljive jesu uzgajane u Mezopotamiji i bile su poznatije pod nazivom ”armanu” u Akadskom jeziku, no to se ne nadovezuje na Armeniju jer to nije ime koje je postojalo u Akadskom jeziku za naziv tog geografskog područja. No, Plinijev naziv nije bio prihvaćen jer se vjeruje da je preuzet iz narodnog govora baziran na sličnostima između Mezopotamskog naziva za voće i Latinskog naziva za Armeniju. U pojedinim djelovima svijeta neke plodovi voća su nazvani šljivama, ali se znatno razlikuju od šljiva u Europi ili Americi. Na primjer, Marian šljive su popularne na Tajlandu, Maleziji i Indoneziji. Drugi primjer je japanska šljiva, popularna kao Pipa ili kineske šljive u istočnoj Aziji i jugoistočnoj Aziji , kao i japanske smokve.