Zdravstveno osiguranje s osvrtom na Svjetsku zdravstvenu organizaciju

Uvod

Ovim istraživačkim radom približavam i upotpunjujem dvije teme koje su s obzirom na način rada i svrhu povezane: „ Zdravstveno osiguranje „ i „ Svjetska zdravstvena organizacija „ . Ukoliko budemo koristili prava iz zdravstvenog osiguranja i poticali druge da se upoznaju sa pravima u zdravstvnom sistemu, jedini je način da će ta prava i zaživjeti u svakodnevnom životu. Ovaj seminarski rad je prilika da prava iz zdravstvenog osiguranja i način kako ih ostvariti prikažem na najjednostavniji način, važno ja da se obim zdravstvenog osiguranja stalno razvija. Svjedoci smo da zdravstveni sistem kontinuirano prolazi kroz različite faze razvoja i reformi, na osnovu trenutnog stanja i raspoloživih informacija predstvaljam ovaj seminarski rad. Solidarnost je pojam koji se duboko veže za zdravstveno osiguranje i Svjetsku zdravstvenu organizaciju, a sve je utvrđeno Zakonom na noviou Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, kantona i Brčko Distrikta. Radio „ Slon „ saznaje da je na nivou Bosne i Hercegovine 615. 000 građana bez zdravstvenog osiguranja. Prema informacijama televizijske kuće „ ALJAZEERA „ saznajem da u Federaciji Bosni i Hercegovini nešto manje od 15 posto stanovništva nema zdravstvenu knjižicu, a time ni mogućnost obaveznog zdravstvenog osiguranja. U ništa boljoj situaciji nije ni dio radnika, poslodavci im naime kako kažu isplaćuju platu, ali ne i doprinose za zdravstveno osiguranje. Ovo je samo dio podataka pomoću kojih ulazim u dalju razradu.

• Cilj seminarskog rada jeste da ukaže na:
• osnovna prava koja proizlaze iz zakona;
• institucije koje su nadležne za obezbjeđenje ovih prava;
• ključne procedure za ostvarenje prava, kao npr. kome i kako podnijeti zahtjev ili žalbu u cilju ostvarenja prava.

 
Zakoni koji regulišu ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu:

Veliki broj stanovništva u Bosni i Hercegovini nije pokriven zdravstvenim osiguranjem i ne može koristiti pravo na zdravstvenu zaštitu. U 2009. godini zdravstvenu knjižicu nije moglo ovjeriti 28 % stanovinštva u Republici Srpskoj i 15% stanovništva u Federaciji BiH . Najveći broj neosiguranih u Republici Srpskoj su radnici preduzeća u kojima poslodavci ne uplaćuju doprinose za zdravstveno osiguranje. U Fedraciji BiH dodatan je problem nezaposlenih koji su propustili rok od 30 do 90 za prijavu na biro i tako izgubili pravo na zdravstveno osiguranje preko biroa za zapošljavanje. Građani međutim veoma rijetko traže svoja prava pred nadležnim institucijama podnošenjem tužbi ili žalbi unutar institucija ili pred sudovima.
Neki od ključnih razloga za ovu generalnu neobaviještenostnost o sopstvenim pravima, je nepovjerenje u institucije sistema i pravovremeno obeštećenje, kao i mogući visoki troškovi vođenja ovakvih postupaka.
Obaveza informisanja građana od strane institucija nije adekvatno zakonski regulisana i institucije svjesno izbjegavaju i minimalne obaveze da pruže potrebne informacije, a često i sprječavaju da određene informacije o pravima budu dostupne u zdravstvenim institucijama.
Informisanje od strane institucija u sistemu zdravstvene zaštite je bolje na nivou Republike Srpske,zahvaljujući informativnim aktivnostima od strane Fonda zdravstvenog osiguranja RS.
Postojeći zakoni u okviru zdravstvene zaštite i osiguranja regulišu zdravstvenu zaštitu i osiguranje na entitetskom nivou. Bosna i Hercegovina ima 13 ministarstava zdravstva, 13 zdravstvenih fondova i brojne institute. U Federaciji BiH postoji ministarstvo zdravstva na entitetskom nivou i zdravstveni fond solidarnosti, a svaki kanton ima vlastito ministarstvo zdravstva i zdravstveni fond. Republika Srpska također ima svoje ministarstvo zdravstva i fond zdravstvenog osiguranja i pokriva cijelu teritoriju RS. Brčko distrikt ima poseban zdravstveni fond od 2002. godine.
Federalnom ministarstvu zdravlja namijenjena je uloga kreatora politike i zakona iz ove oblasti, uz konsenzus kantona, a kantonima je dodijeljena uloga implementatora utvrđenih politika i zakona, kao i većinskog finansijera provođenja politika, zakona i rada insitucija. Istovremeno, Federacija nema mehanizma bilo kakvog kontrolnog djelovanja praćenja utvrđenih politika što dovodi do toga da kantonalni propisi iz oblasti zdravstva često nisu usaglašeni s federalnim propisima, a u nekim slučajevima čak suprotno uređuju neka pitanja. Na nivou kantona često se provode kantonalne politike, ministarske ili skupštinske odluke koje nisu usaglašene ili su u suprotnosti sa federalnim zakonima, što predstavlja kršenje zakona.