VII – ODRŽIV RAZVOJ I  

SAOBRA

Ć

AJNA POLITIKA EU 

20. ODRŽIVI 

RAZVOJ

*

1972. godine, Rimski klub objavio je svoj izveštaj "Granice rasta." Iste godine održana je i 

Konferencija o ljudskom okruženju u Štokholmu.  Od tada do danas, rasprave o ugroženosti životne 
sredine i njenom odnosu sa razvojnim ciljevima bili su preokupacija me

đ

unarodne zajednice, a kulminaciju 

su dostigle u Rio de Ženeiru, 1992. Godine (Liberatore 1993). Iako dokument usvojen u Štokholmu sadrži 
uverenje da bi "menadžment životne sredine" mogao biti rešenje ekoloških problema, tokom slede

ć

ih 

godina, umesto opšteg poboljšanja stanja životne sredine, situacija se pogoršala u globalnim razmerama. U 
dugom vremenskom periodu, koncepti životne sredine i razvoja bili su smatrani kontrastima koje je 
nemogu

ć

e povezati. (Upitan da li ideja o održivom razvoju implicira "san koji povezuje stvari koje ne idu 

zajedno," Stephan Schmidheiny, klju

č

na li

č

nost privrednog odseka UNCED-a, otvoreno je priznao: "Za 

sada, to je istina."; citat u Woster-u 1993, strana 133).  

Stoga, 1987. godine, osnovana je Svetska komisija za životnu sredinu i razvoj Brundtland 

komisija- nazvana po norveškom predsedniku vlade i predsedniku konferencije. Ova komisija uvela je 
novi termin održivog razvoja, koji je trebalo da pomiri dva cilja. Održivi razvoj definisan je kao razvoj 
koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija, bez ugrožavanja mogu

ć

nosti budu

ć

ih generacija da 

zadovolje sopstvene potrebe." (WCED 1987, strana 43).  

Lingvisti

č

ko poreklo ovog termina nalazi se u šumarstvu. U ovoj oblasti održivi razvoj zna

č

i  

da se ne sme pose

ć

i više drve

ć

a nego što je posa

đ

eno. Ovaj termin se po prvi put pojavljuje u politici 

zaštite sredine u izdanju Me

đ

unarodne unije za o

č

uvanje prirode, "World Conservation Strategy" 

(Strategija o

č

uvanja sveta), 1980. godine. Zatim se ponovo pojavljuje 1981. godine u knjizi koju je 

izdao Worldwatch Institute 

ľ

 "Building a Sustainable Society" (Izgradnja održivog društva), da bi, 

kona

č

no, postao klju

č

ni pojam u izveštaju Brundtland komisije i bio dalje elaboriran u Myers-ovom 

delu "Gaia: An Atlas of Planet Management" (Atlas planetarnog menadžmenta), objavljenog 1984. 
Danas, pojam održivog razvoja stekao je auru univerzalnog magi

č

nog termina. Koriste ga sve 

angažovane grupe, navodi se u razli

č

itim mišljenjima i ideologijama: industrijski predstavnici 

zahtevaju "održivi ekonomski razvoj", zemlje Tre

ć

eg sveta insistiraju na "održivom društvenom 

razvoju, dok industrijski razvijene zemlje, sa svoje strane, pod održivoš

ć

u podrazumevaju "održivu 

ekološku zaštitu" i "održivo koriš

ć

enje resursa." 

Prema tome, kao najvažnije sredstvo za postizanje njihove verzije održivosti, privreda  poziva 

na ograni

č

enje vladinih intervencija, manje razvijene zemlje pozivaju na viši stepen ekonomskog 

razvoja (pomo

ć

i), a industrijske zemlje na ekološke zaštitne mere na globalnom nivou.  

To što je održivost postala tako elasti

č

an pojam rezultat je i fascinantnosti termina i 

č

injenice da se 

može razumeti na više na

č

ina. S druge strane, on omogu

ć

ava rasprave i pregovore izme

đ

u strana, koje 

bi, ina

č

e, teško našle zajedni

č

ko polazište (Redclift 1989). Stoga, održivi razvoj je postao "magi

č

ni 

pojam konsenzusa" (Worster 1993; strana 133).  

Pošto je izveštaj Brundtland komisije, zapravo, kompromisni dokument, on sadrži niz 

kontradiktornosti, a njihova sinteza se nastoji na

ć

i pomo

ć

u pojma održivosti. Na primer, za manje 

razvijene zemlje, izveštaj sugeriše pove

ć

an izvoz sirovina, dok za industrijalizovane zemlje predvi

đ

manju potrošnju sirovina.  

                                                           

*

  

Bernd Baumgartl, Transition and Sustainability, KLI, London, 1997.

 

 

20. Održiv razvoj 

148 

Tako, prema izveštaju je mogu

ć

e ujediniti cilj kontinuiranog razvoja svetske privrede, koji 

uklju

č

uje i neizbežni kontinuirani porast koriš

ć

enja primarnih resursa, i zahtev za ekološkom zaštitom. 

Da bi se omogu

ć

ilo biosferi da absorbuje efekte ljudskih aktivnosti, "tehnologija i društvena 

organizacija mogu biti vo

đ

ene i poboljšane na na

č

in koji bi otvorio novu eru ekonomskog razvoja, koji 

je istovremeno i snažan i društveno i ekološki održiv." Me

đ

utim, ulaze

ć

i u detaljnija razmatranja, 

izveštaj baca novo svetlo na proširenje pojma "održivosti." Razvoj je usmeren na ono što omogu

ć

ava 

ostvarenje "procesa promena u kojem eksploatacija resursa, usmeravanje investicija, orjentacija 
tehnološkog razvoja i institucionalne promene jesu uskla

đ

ene i ja

č

aju i sadašnje i budu

ć

e potencijale 

za zadovoljavanje ljudskih potreba i težnji." (WCED 1987. Strana 46). Ove promene impliciraju 
proširenje sadašnjeg stava i vremenski i prostorno. Stoga, ekološki održiva politika proširuje okvire 
kako nacije-države, tako i sadašnjeg društva.  

Knjiga, koja je nastala u procesu priprema za konferenciju u Rio de Ženeiru, kao rezultat 

saradnje me

đ

unarodnih ekoloških nevladinih organizacija, definiše održivi razvoj kao "poboljšanje 

kvaliteta ljudskog življenja u okviru nose

ć

eg kapaciteta ekosistema (IUCN et al 1991., strana 10). Iako 

nastoji da bude preciznija i insistira na kvalitativnim aspektima razvoja, umesto na kvantitativnim, ova 
definicija tako

đ

e ostavlja prostora za višestruka tuma

č

enja: i "kvalitet života" i "nose

ć

i kapacitet" jesu 

povezani termini, koji se mogu interpretirati i koristiti od strane razli

č

itih ideologija u skladu sa 

njihovim ciljevima.  

Najve

ć

im delom, Konferencija Ujedinjenih nacija o životnoj sredini i razvoju (UNCED) u 

Riju bila je organizovana sa ciljem uskla

đ

ivanja ovih razli

č

itih ciljeva. Ipak, održivost je, još uvek, 

uglavnom prazna ljuska, koju korisnik mora ispuniti nedvosmislenim zna

č

enjem. Onako kako je 

koriš

ć

eno u Riju, održivost sadrži 

č

etiri dimenzije:  

 

društvena kompatibilnosti i pravi

č

nost,  

 

ekonomski nose

ć

i kapacitet,  

 

ekološka otpornost i, kao 

č

etvrta,  

 

vremenska dimenzija.  

Worster (1993) ispravno ukazuje da pitanje vremenske održivosti neke ljudske aktivnosti nije 

ni postavljeno, a da ne govorimo o odgovoru i to uverljivom. Citiran je Marvin Harris ("Canibals and 
Kings," 1977) i njegovo interesantno stanovište da je glavni pokreta

č

 tehnoloških inovacija i 

društvenih promena upravo neuspeh održivosti: "Da smo na po

č

eku istorije mogli posti

ć

i savršenu 

održivost, još uvek bi bili na stepenu lova i sakupljanja plodova" (Worster, 1993., strana 134).  

Dok su prve dve kategorije deo tradicionalnog kreiranja politike, tre

ć

a dimenzije prevazilazi 

opseg preovladavaju

ć

ih društvenih tržišnih ekonomija, a 

č

etvrta podrazumeva da bi sve to moralo biti 

dostupno u sadašnjosti, a bezbedno i vijabilno za budu

ć

nost. Iako su ove 

č

etiri dimenzije prevedene u 

č

etiri sektora kreiranja politike, njihove posledice imaju zna

č

anje implikacije na druge sektore. Dalje 

definicije doprinose da pravi

č

nost (imati glas i glasati), participacija, progres i, 

č

ak, demokratija i 

ljudska prava, postanu deo opštih ciljeva.  

Društvena, ekonomska, ekološka i kompatibilnost orijentisana na budu

ć

nost svih politika 

mora se uzetu u obzir, ako se zaista želi da održivost bude i prakti

č

no primenjena. "The integration of 

environmental policy in other areas in the European Union" (Integracija  politike zaštite sredine u 
druge politi

č

ke sfere u Evropskoj uniji), u skladu sa poslednjim Environemtnal Action Plan (Akcioni 

plan zaštite sredine) (CEC 1992) jeste jedini primer takvih nastojanja. Sa potptisivanjem Mastriškog 
ugovora, održivi razvoj je kona

č

no postao jedan od ciljeva nove Evropske unije (TEU, ART. 3k). 

Njeni ciljevi, me

đ

utim, 

č

esto se suprotstavljaju razli

č

itim jakim lobijima, koji slede upravo suprotne 

ciljeve i baziraju se na kratkim vremenskim okvirima.  

Pokušaj prihvatanja održivog razvoja nedavno je preduzeo General Consultative Forum on the 

Environment (Generalni konsultativni forum za životnu sredinu), koji je osnovala Komisija Evropske 
zajednice, decembra, 1992. godine, sa ciljem da joj pomogne u sprovo

đ

enju Petog akcionog programa 

za životnu sredinu (CEC 1992.) i obezbedi savete i stavove o klju

č

nim strategijskim pitanjima. Forum 

ć

e se, tako

đ

e, baviti ispitivanjem postoje

ć

e i nove politike i procenom procesa koji vode ispunjenju 

ciljeva, definisanim u razli

č

itim politi

č

kim deklaracijama i obavezama.  

 

background image

 

20. Održiv razvoj 

150 

specifi

č

noj formi, koncept relativne održivosti može se koristiti kao cilj za formulaciju relevantne 

politike. U nemogu

ć

nosti da se definiše univerzalno zna

č

enje "održivog razvoja," a da ne govorimo o 

njegovom smislenom prevo

đ

enju u politi

č

ke mere i implementaciju, više se ne postavlja pitanje da li 

je održivi razvoj uopšte mogu

ć

, ve

ć

 do koje mere je on izvodljiv u datom kontekstu.  

U izveštaju Brundtland komisije, jedan isti "održivi razvoj" još uvek se želi posti

ć

i na celoj 

planeti. Ve

ć

 izme

đ

u Severa i Juga, postoji uverljiva potreba za diferencijacijom njegovog zna

č

enja. 

Ako se želi posti

ć

i održivi razvoj, moraju se "prihvatiti razli

č

iti putevi" ka njegovom ostvarenju (Ekins 

1993., strana 96). Iz tog razloga, u ovoj studiji se sugeriše da se mora dati definicija "po meri" 
održivog razvoja u Isto

č

noj Evropi, imaju

ć

i na umu specifi

č

ne uslove perioda tranzicije.  

Ekomoski razvoj i zaštita životne sredine tako

đ

e dobijaju posebno zna

č

enje u isto

č

no-evropskom 

kontekstu. Istorijski jedinstvena situacija tranzicije od centralno planirane privrede ka tržišnoj 
ekonomiji podrazumeva da odre

đ

eni preduslovi i karakteristike koncepta koji je u pitanju nisu 

primenjivi, dok bi neki ve

ć

 mogli postojati, a neki morali biti dodati opštoj definiciji. Pre pokušaja 

definisanja održivog razvoja u isto

č

no-evropskom kontekstu, potrebno je detaljnije analizirati 

specifi

č

no zna

č

enje koje ovaj pojam ima u razvijenim zemljama zapadnog sveta.  

 

Održivi razvoj u razvijenim zemljama 

U razvijenim zemljama, posti

ć

i održivost podrazumeva druga

č

ije prioritete: postavljanje 

ambicioznih ciljeva, vremenskih okvira i budžeta. Ovo 

ć

e biti uzrok 

č

vrstih zahteva, koji mogu trajati 

nekoliko decenija i povla

č

iti za sobom promene u na

č

inu života, kao i zna

č

ajne tehnološke inovacije. 

Pre svega, održivost se ne

ć

e mo

ć

i posti

ć

i ukoliko cilj održivog razvoja ne dobije prioritet u odnosu na 

ukupni doma

ć

i proizvod, 

č

ak i onda kada su oni u sukobu (Ekins 1993., strana 94 i 96).  

Uopšteno govore

ć

i, održivi razvoj, ukoliko se želi posti

ć

i, mora biti baziran na zna

č

ajnim 

poboljšanjima u oblastima ekološka održivost i pove

ć

an nivo svesti o odgovornosti za budu

ć

generacije. U drugim sektorima, razvijene zemlje su ve

ć

 dostigle nivo, koji ne zahteva dalji "razvoj" 

(demokratija, pravednost i ekonomski progres). Zaista, umesto daljeg razvoja ovih karakteristika, 
potrebno je ponovo razmotriti njihovu upotrebljivost i meru do koje one mogu biti od pomo

ć

i, ukoliko 

se zaista želi posti

ć

i održivi razvoj u budu

ć

nosti (naro

č

ito u smislu ekonomskog progresa). Umesto 

daljeg rasta, neophodno je smanjenje potrošnje u ovim zemljama.  
Globalno posmatrano, strategija za održivost mora po

ć

i od priznavanja primarne odgovornosti Severa 

za sadašnju ekološku krizu, kao i njegovu rešenost da preduzme radikalne akcije da je razreši (Ekins, 
strana 99).  

Ogroman stepen promena, koje 

ć

e ozbiljno shvatanje održivosti zahtevati, predmet je studije 

"Friends of the Earth" (Prijatelji Zemlje), sprovedene u Holandiji: ako su svim ljudskim bi

ć

ima data 

jednaka prava za konzumiranje resursa i zaga

đ

enje životne sredine, pri 

č

emu se zna da se ne smeju 

pre

ć

i ekološke granice Zemljinih ekosistema, Holandija bi trebalo da svoju potrošnju drasti

č

no smanji: 

60% manje emisije CO2 (ugljen-dioksida), 50% manja potrošnja drveta i energije, 40% manje 
koriš

ć

enje vode. Dnevno sledovanje mesa trebalo bi smanjiti na 30 gr po glavi stanovnika, plus pola 

litra mleka (FOE 1994). Li

č

ne restrikcije jesu jedan od glavnih preduslova za iniciranje ovog 

preorjentisanja. Ukoliko se ikada dogodi, koherentna realizacija svih implikacija koje koncept 
"održivosti" uklju

č

uje zahteva

ć

e dug vremenski period. (Christoph Bals, u ovom kontekstu, naziva 

razvijene zemlje "pravim zemljama u razvoju", jer je njihov deformisan i ekološki nezdrav razvoj 
potrebno preorjentisati (Bals 1994, strana 6).  
 

Održivi razvoj u manje razvijenim zemljama 

U Evropi i Severnoj Americi, preduzeti su prvi koraci preko stvaranje strateških alijansi me

đ

politi

č

arima, zaiteresovanim predstavnicima poslovnog sveta, nevladinih organizacija, crkava, 

sindikata, novinara i akademija. Me

đ

utim, za manje razvijene zemlje koje ozbiljno shvataju održivost, 

ono zna

č

i i odricanje gotovo pedesetogodišnje razvojne retorike, izgra

đ

ene na ideji postepenog 

približavanja idealu zapadnja

č

kog razvoja. Ideja da je zaštita životne sredine "luksuz", mogu

ć

 jedino u 

bogatim zemljama, i da, stoga, siromašne zemlje moraju "najpre" postati bogate, postaje diskutabilna. 
Slediti primer zapada zna

č

i uništiti predmet svog teoretisanja o održivosti 

ľ

 priordne resurse. Mnogo 

se toga tek mora u

č

initi da bi se pragmati

č

no razmišljalo o sveobuhvatnim konceptima, koji bi dali 

VII – Održiv razvoj i saobražajna politika EU 

151

prikaz velikih izazova održivosti. (Kriti

č

ki pogled na me

đ

unarodni entuzijazam vezan za "održivost" 

izražen je u ve

ć

ini Sachs-ovih radova, 1993. godine. Jedan od primera jeste bavljenje potrebom za 

interakcijom izme

đ

u prirodnih i društvenih nauka, kao i studija o me

đ

uodnosima izme

đ

u sredine i 

društva, oba vezana za razvijene i zemlje u razvoju, u projektu ORAGE, koji sprovodi French 
Development Institute ORSTOM i University of Orleans, a koji je zapo

č

eo 1995. godine). 

"Promene u životnoj sredini mogu imati duboke i zastrašuju

ć

e implikacije na državne vo

đ

e. Ovo se, u 

još ve

ć

oj meri, odnosi na vlade zemalja u razvoju, koje nemaju resurse za promovisanje pozitivne 

politike za kontrolu degradacije." (Savaiano, 1994. strana 23). 

Zemlje Tre

ć

eg sveta, me

đ

utim, imaju sasvim legitimne zahteve za svoj dalji razvoj. 

Nedemokratski režimi, ubrzan populacioni rast i siromaštvo jesu pitanja koja moraju biti razrešena pre 
nego što se bilo koji od drugih ciljeva razmatra. Jedino rešavanje ovih problema dozvoli

ć

e i omogu

ć

iti 

zemljama Tre

ć

eg sveta da uzmu u obzir i degradaciju životne sredine. Jedino to može u

č

initi mogu

ć

im 

uravnotežen i održiv razvoj na Jugu i to dvostrukim fokusiranjem na regeneraciju životne sredine i 
oprezno sprovo

đ

enu industrijalizaciju, uklju

č

uju

ć

i i transfer najnaprednijih ekoloških tehnologija.  

 

Održivi razvoj u Isto

č

noj Evropi 

Pored 

č

injenice da su obe, gore navedene, tvrdnje prili

č

no utopijske, razlike izme

đ

u dva stava 

postaju evidente pri detaljnijoj analizi. Isto važi i za Isto

č

nu Evropu.  

Isto

č

no-evropski autori stavljaju akcenat na posebno zna

č

enje održivosti. Genov (1993., strana 7) kaže 

da takav održivi razvoj "tako

đ

e implicira i zna

č

ajnu promenu znanja, vrednosti i stavova." Za razliku 

od manje razvijenih zemalja, Isto

č

na Evropa je, u razli

č

itim aspektima, "razvijenija." U suštini, 

isto

č

no-evropske zemlje jesu industrijalizovane zemlje: one imaju uspostavljene, manje više 

demokratske vlade; one se mogu oslanjati na obrazovano stanovništvo, koje 

č

ine hiljade inženjera, 

tehni

č

ara i nau

č

nika; njihov populacioni rast je negativan i, kona

č

no, one imaju bezbroj veza sa 

zapadnim svetom, bilo ekonomskih, bilo poslovnih, kulturnih ili (preko svojih emigrana) ljudskih. 
Uspostavljanje svih preduslova za održivi razvoj, potrebnih u mnogim manje razvijenim zemljama, 
možda nije neophodno u Isto

č

noj Evropu, jer neki od njih ve

ć

 postoje.  

Ipak, u mnogim aspektima, Isto

č

na Evropa ima iste probleme kao i manje razvijene zemlje. 

Isto

č

na Evropa neme efikasne strukture za primenu zakona; ekološka svest je na niskom nivou; 

ekonomski problemi rezultiraju u škrtim budžetima, gde se malo pažnje posve

ć

uje ekološkim 

troškovima; moderna tehnologija zaštite životne sredine nije dostupna, osim preko skupog uvoza iz 
razvijenih zemalja. Kona

č

no, Isto

č

na Evropa ima i drugih problema, koji nisu prisutni u Tre

ć

em svetu, 

a koji su posledica opsežne industrijalizacije. U ovom kontekstu, njihovi problemi više podse

ć

aju na 

one sa kojima se suo

č

avaju razvijene zemlje, ali bez rastu

ć

eg potencijala bogatih zemalja da ublaže 

negativni uticaj na sredinu. Neki gradovi i industrijske zone su veoma zaga

đ

eni; postoji visoka 

zavisnost od energije potrebne za industiju, transport i doma

ć

instva; rastu

ć

a proizvodnja otpada 

(naro

č

ito toksi

č

nog industrijskog otpada); opadaju

ć

a poljoprivredna aktivnost; komunisti

č

ko nasle

đ

ostavilo je neefikasne strukture i nedostatak ose

ć

aja za vrednosti životne sredine; malo privatne 

inicijative. Ako razvoj zna

č

i jedino pove

ć

anje ukupnog doma

ć

eg proizoda, pažnja i novac odlaze u 

sektore gde je mogu

ć

e posti

ć

i razvoj i ostvariti profit. Oba ova pove

ć

anja jesu kvantitativne prirode. 

Ukoliko se razvoj shvata, kako Herman Daly (1990) kaže, kao "kvalitativno poboljšanje otvaranja 
potencijala," put ka razvoju 

ć

e biti sasvim druga

č

iji. 

Da bi se po

č

elo razmišljati o vrednosti održivog razvoja u Isto

č

noj Evropi, ilustrativno je 

baciti pogled na program industrijskog razvoja od 33 ta

č

ke, koji je predložen na konferenciji održanoj 

novembra, 1991. godine, u Zaborovu u Poljskoj, a koji je sponzorisala agencija Ujedinjenih nacija, 
United Nations Development Program (UNDP). U ovom dokumentu postoje, zapravo, dve akcentovne 
oblasti. Elaboriran uglavnom od strane ekonomskih stru

č

njaka, on sugeriše detaljnu, faznu šemu za 

brzu ekonosku obnovu Isto

č

ne Evrope. Osnovni problem je nedostatak kapitala za investicije. Ova 

analiza rentabilnosti je, stoga, usko povezana sa principom ekološke održivosti, jer osigurava 
minimalne troškove za energetske potrebe, zaštitu prirodnih resursa, eliminaciju toksi

č

nih i opasnih 

komponetni i visoku efikasnost reciklaže.  

Njihovi argumenti uklju

č

uju zainteresovanost za kontinuiranu konkurentnost preko 

mogu

ć

nosti zaposlenja ili uskla

đ

ivanje sa izvoznim tržištima, pri tom naglašavaju

ć

i koristi od 

background image

VII – Održiv razvoj i saobražajna politika EU 

153

održivosti, drugu potreba za preusmeravanjem i ja

č

anjem ekonomskog progresa.  

 

Tržišni instrumenti 

Kao rešenje za neadekvatno trošenje resursa životne sredine, 

č

esto se predlaže plasiranje ekološke 

robe na tržištu. "Pricing the earth" (Odrediti cenu Zemlji) (Daly & Towsend 1993) moglo bi biti na

č

in za 

uvo

đ

enje pažljivog koriš

ć

enja resursa. Me

đ

utim, ako se životna sredina tretira kao proizvod za tržište, 

kojim se može trgovati, ljudi 

ć

e joj dati monetarnu vrednost. O

č

igledno, ova vrednost zavisi od njihovih 

prihoda i "volje da plate". U industrijalizovanim društvima, prisutna su oba uslova, iako u ograni

č

enoj 

meri. Druga

č

ije situacija javlja se kada se društvo bori sa velikim ekonomskim problemima.  

U tom slu

č

aju, tržišna rešenja za ekološku krizu moraju biti bazirana ne samo na strani 

ponude, ve

ć

 i na strani potražnje. Kada potencijalni kupci ne raspolažu neophodnom kupovnom mo

ć

i, 

tržišna rešenja proizvode neravnopravan ishod (Benton/Redclift 1994., strana 76). Ovo je razlog zbog 
koga tržišni pristup u zemljama ekonomske tranzicije može biti samo deo potrebnog politi

č

kog stava. 

Kombinacija sa regulatornim pristupima je neizbežna.  
 

Politi

č

ke mere 

Ekološka održivost, me

đ

utim, još uvek nije postala glavna politi

č

ka strategija. Sugerisani su 

razli

č

iti pristupi reformi ili promeni sadašnjeg ekonomskog sistema, što otežava uklju

č

ivanje održivog 

rezonovanja u poslovni ili politi

č

ki okvir. Ekonomisti koji se bave životnom sredinom koncentrisali su 

se na ra

č

unovdstvo, da bi bili u mogu

ć

nosti da navedu ekološke vrednosti kao resurse i kapital. (Daly 

1989). Na sli

č

an na

č

in se o poreskim reformama raspravljalo u politi

č

kim debatama. Porez na emisiju 

ugljen-dioksida prebacilo bi poresko optere

ć

enje sa rada (ili radnih mesta) na u

č

ć

e resursa u 

proizvodnji. Rudolf Scharping, u svojoj izbornoj kampanji za SDP Nema

č

ke, zastupao je takvu 

reformu poreskog sistema, ali ga je Helmut Kohl porazio na nema

č

kim izborima, 1994. godine. 

Kandidat za ameri

č

kog predsednika, Bill Clinton, tako

đ

e je naglašavao neophodnost ekološke 

reorganizacije poreskog sistema. Al Gore, sada potpredsednik, dobio je povoljne kritike za svoju 
knjigu "Earth in Balance" (Zemlja u ravnoteži), izdatoj 1992. godine, 

č

ak i od strane ekologa. Ipak, od 

po

č

etka njihovih mandata do sada, njihove inicijative u tom pravcu nisu ispunile o

č

ekivanja.  

 

Životna sredina i me

đ

unarodna politi

č

ka teorija 

Životna sredina je, postepeno, postala važno pitanje me

đ

unarodne politike, a me

đ

uzavisnost 

zemalja i relevantnih pitanja rezultirala je u uklju

č

ivanju novih aktera i vrednosti u diplomatiju i 

me

đ

unarodne odnose. Kao prvi zaklju

č

ak, održivost, jednostavno re

č

eno, ima za cilj da obezbedi 

opstanak ne samo u Evropi, ve

ć

 u svim zemljama; ne samo danas, ve

ć

 i sutra.  

Održivost je, stoga, postala koncept "u modi", koji neprestano upotrebljavaju politi

č

ari svih ideologija. 

O

č

igledno, primena i realizacija ciljeva tako širokog spektra igraju malu ulogu u savremenom procesu 

donošenja odluka. Udeo finansiranja istraživanja posve

ć

enih budu

ć

im globalnim zadacima je minoran, 

naro

č

ito u pore

đ

enju sa koli

č

inom novca koja se izdvaja za vojne troškove, svemirsku tehnologiju ili 

nuklearnu energiju. Me

đ

utim, stvari se, polako, menjaju. Bez tvrdnji o postojanju generalne promene u 

prioritetima finansiranja, može se primetiti da veza izme

đ

u tehnoloških procesa i društvene sfere 

postaje predment ambicioznih istraživanja. "Human Dimensions of Environmental Change" (Humana 
dimenzija promena u životnoj sredini) predstavlja pregled sadašnjeg okvirnog istraživa

č

kog programa 

Evropske unije i primer preusmeravanja pažnje na prethodno zapostavljene sfere.  

Postaje sve jasnije da je bilo kakvoj ideji održivosti, za njeno širenje i primenu, neophodna 

podrška važnih ekonomskih sektora. Zaista, neki industrijski sektori su ve

ć

 po

č

eli da uklju

č

uju takvo 

dugoro

č

no rezonovanje u svoj proces planiranja. Put tehi

č

kog progresa, kao i posledice ekonomskog 

razvoja, 

č

esto se smatraju neizbežnim. U principu, takav razvoj situacije zavisi od izbora i 

preformulisanja izbora, ako je mogu

ć

e. Iako je , ponekad, nemogu

ć

e to ostvariti na individualnom 

nivou ili o

č

ekivati od neke zemlje da izmeni postoje

ć

a ograni

č

enja, uopšteno govore

ć

i, ne postoji 

determinizam tehnologije, ekonomije ili me

đ

unarodnih odnosa. Isto tako, kolektivni izbor neodrživog 

razvoja jeste "slobodan izbor". 

 

Želiš da pročitaš svih 61 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti