1. SIGURNOST - je stepen zaštite od opasnosti, štete, gubitka ili kriminalne aktivnosti.
2. KULTURA - je sve ono što je čovjek ostvario, prihvatio kao vrijednosti: zakoni, moral ,religija,
književnost, običaji...
3. SIGURNOSNA KULTURA - je skup usvojenih stavova, načina ponašanja, znanja i vještina o
potrebi, kao i načinima zaštite, ne samo ličnih vrijednosti nego vrijednosti samog društva.
4. KONCEPT SIGURNOSTI(BEZBJEDNOSTI) – možemo shvatiti kao nacrt ideje o sigurnosti, tj. nacrt
ideje o sistemu sigurnosti.
5. KULTURA SIGURNOSTI se može podijeliti prema broju njenih činilaca na: globalnu, regionalnu,
nacionalnu i kulturu sigurnosnih interesnih grupa, klasa i pojedinaca.
6. PRAVNI STANDARDI podrazumijevaju pravna pravila koja mogu da važe na području jedne
zemlje, te su nacionalnog karaktera, kao i pravila koja su utemeljena u raznim međunarodnim
aktima, bilo da su neposredno propisana ili proizlaze iz tih akata.
7. STANDARD POLICIJSKOG POSTUPANJA podrazumijeva sve pravne standarde koji se odnose na
postupanje i rad policije, ali i one koji obavezuju i druge državne organe, koji imaju širi domašaj.
8. PRAVO NA PRIVATNOST je pravo pojedinca, grupa ili institucija da sami za sebe odrede kada,
kako i u kojoj mjeri će informacije o sebi saopštavati drugim licima.
9. ČLAN 8 EVROPSKE KONVENCIJE izričito garantuje pojedincu pravo na privatnost, pravo na
porodični život, pravo na poštovanje stana i pravo na poštovanje prepiske.
10. EVROPSKI KODEKS POLICIJSKE ETIKE u dijelu koji se odnosi na smjernice za policijsku akciju
tretira i pravo na privatnost i to na sljedeći način: - policija će se umiješati u pravo pojedinca na
privatnost samo kada je to striktno potrebno i samo u cilju postizanja zakonitog cilja.(član 8
Evropske konvencije), - prikupljanje, čuvanje i korištenje podataka od strane policije, bit će
sprovođeno u skladu sa međunarodnim principima zaštite podataka I bit će posebno ograničeno
do mjere koja je potrebna za postizanje zakonitih, osnovanih i specifičnih svrha.
11. PRIVATNA SIGURNOST – njena aktivnost primarno je usmjerena na zaštitu osoba i imovine koja
se izvodi putem tjelesne, tehničke i drugih vrsta zaštite.
12. ŠKOLE MIŠLJENA SIGURNOSTI :
1.realistička
2.liberalno-institucionalistička
3.alternativno-kritička
4.globalistička.
13. REALISTIČKA ŠKOLA(PRISTUP) Ova škola se može sagledavati u nekoliko vidova razmatranja
sigurnosti: tradicionalni realisti, neorealisti,strukturalisti, neostrukturalisti I kontigentni realisti.
Referntni objekat sigurnosti je država i odnosi između država su u stanju anarhije.
14. LIBERALNO-INSTITUCIONALISTIČKI PRISTUP – Grupa naučnika koja vjeruje da u međunarodnom
sistemu preovladava stanje anarhije, a da je suštinska odlika u odnosima između država –
politika sile, predstavlja LIBERALNO – INSTITUCIONALISTIČKU ŠKOLU.Smatraju da se saradnja
može ostvariti kroz multilateralne oblike i institucionalne udruživanje.
15. ALTERNATIVNO-KRITIČKI PRISTUP – Predstavlja najnovija tumačenja odnosa između subjekata
bezbjednosti i pod svoje okrilje prisvaja: socijalne konstruktiviste, postmarksiste, feministe,
mirovne studije i postmoderniste. Pripadnici ove škole smatraju das u u centru pažnje
razmatranja sigurnosti:pojedinci I društvene grupe.
16. GLOBALISTIČKI PRISTUP – Ova grupa mislilaca smatra da je “system suverenih država ustupio
mjesto globalnom društvu.” Pristalice ove škole su dale mišljenje da je od ključnog značaja
razmatrati sigurnost pojedinca.Glavni predstavnici: Martin Šo, Meri Kaldor…
17. PLATON – Platon u Državi tvrdi da se “vlast razlikuje kako se razlikuju sklonosti u ljudi, te jednog
mora biti koliko i drugog, jer ne možemo smatrati da su države načinjene od drveta i kamena, a
ne od ljudskih naravi u njima.” Platon govori o aristokratskim, timokratskim, oligarhijskim i
demokratskim političkim zajednicama i ljudima, izvodeći strukturalne i djelatne karakteristike
prvih iz vrijednosti, stavova i socijalizacijskih iskustava drugih. Platon i u Državi i u Zakonima
pridaje ogroman značaj političkoj socijalizaciji.
18. ARISTOTEL – je moderniji i više znanstven politički kulturalist od Platona, budući da ne samo što
pridaje važnost varijablama političke kulture, već i izravno razrađuje njihov odnos prema
varijablama društvene stratifikacije, s jedne strane, i političkim strukturnim i djelatnim
varijablama, s druge. Tvrdi da je najbolja moguća forma vladavine mješovita forma u društvu u
kojem dominira srednja klasa.
