Govor tela i zamke neverbalne komunikacije
POSLOVNA KOMUNIKACIJA
SEMINARSKI RAD
TEMA:
GOVOR TELA, IZAZOVI I ZAMKE
NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
S A D R Ž A J
1.
GOVOR TELA, IZAZOVI I ZAMKE NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
1.1. Uvod...................................................................................................... 3
1.2. Neverbalne poruke................................................................................ 4
1.3. Kontakt pogledom...................................................................................5
1.4. Izražajnost lica.........................................................................................6
1.5. Pokret glavom..........................................................................................7
1.6. Gestovi i pokreti tela................................................................................8
1.7. Držanje tela.............................................................................................10
1.8. Razdaljina i orjentacija............................................................................10
1.9. Ponašanje dodirom..................................................................................13
1.10. Pojava i gradja.......................................................................................14
1.11. Korišćenje vremena............................................................................. .16
1.12. Neverbalni aspekt govora.....................................................................16
Zaključak...................................................................................................... 18
Literatura.......................................................................................................19
2

1.2.
NEVERBALNE PORUKE
Prema načinu ostvarivanja interakcije (veze) komuniciranje se može klasifikovati na
verbalno i neverbalno.
Neverbalna komunikacija (govor ličnosti i tela) - nesvesno i automatsko slanje
informacija putem signala o osećanjima, stavovima, mišljenju -omogućava ljudima
da komuniciraju bez upotrebe reći. Može se ostvarivati na različite načine: vizuelnim
putem (preko čula vida), taktilnim putem (dodirom i drugim fizičkim kontaktima),
putem mirisa (na primer, hrane, pića, ljudskog tela, ambijenta) i dr. Komunikator
koji u komunikaciji koristi čulne neverbalne podsti-caje, treba da zna da različite
osobe - saglasno svojim opredeljenim preferencijama - na njih mogu različito da
reaguju.
Svi ljudi koriste neverbalnu komunikaciju. lako se misli da svoje želje i
namere najbolje iskazujemo rečima, neverbalno sporazumevanje ima čak značajniju
ulogu, jer je više od 50 % komuniciranja licem u lice neverbalnog tipa. Engleski
komunikolog Albert Mehrabijan /Albert Mehrabian/ je otkrio da se pri
komuniciranju celokupni uticaj poruke sastoji od sledećih delova: verbalnog dela -
sadržaj poruke (7%), vokalnog dela - ton glasa i njegove promene (38%) i
neverbalnog dela (55%).
Mada je još 1872. godine bila objavljena knjiga Čarlsa Darvina /Charles
Darvvin/
Izrazi osećanja kod ljudi i životinja,
u kojoj je pisano o govoru tela, ovaj
vid komuniciranja počeo se proučavati tek od šezdesetih godina XX veka,
i
od tada
do danas sprovedena su brojna istraživanja. Mnogi psiholozi, sociolozi, antropolozi,
lingvisti i pregaoci iz drugih naučnih disciplina, proučavali su različite aspekte
ljudskog ponašanja koji obavljaju funkciju pri komunikaciji.
Zanimljivo je da su i pre ovih istraživanja primere veštine govora tela pružali mnogi
glumci nemog filma u prvim decenijama XX veka (među kojima je najpoznatiji bio
Čarli Čaplin /Charlie Chaplin/), jer je tada to bio jedini način komuniciranja sa
filmskog platna. Zavisno od toga u kojoj su meri mogli uspešno komunicirati
gestovima i ostalim znakovima tela, glumci su smatrani dobrim ili lošim. Kada se
pojavio zvučni film (krajem dvadesetih godina) i kada je neverbalni deo glume
postao manje naglašen, mnogi glumci nemog filma pali su u zaborav. Održali su se
samo oni koji su se uspešno koristili i verbalnim veštinama.
Pri proučavanju neverbalne komunikacije glavno pitanje koje su naučnici postavljali
odnosilo se na to da li su neverbalni signali urođeni, naučeni, genetski uslovljeni ili
stečeni na neki drugi način. Do dokaza se dolazilo na osnovu promatranja gluvih i
slepih osoba koje elemente govora tela nisu mogle usvajati putem auditivnih i
vizuelnih kanala, proučavanjem neverbalnog izražavanja u različitim kulturama
širom sveta i na druge načine. Rezultati su pokazali da je većina našeg osnovnog
neverbalnog ponašanja naučena, a da određeni elementi spadaju u posebnu, urođenu
kategoriju. Na primer, niko ne uči bebu da plače ili da se smeje, a ipak ove forme
samoizražavanja su skoro univerzalne. Austrijski etnolog Irenojs Ajbl-Ajbesfeld
/Irenaus Eibl-Eibesfeldt/je otkrio da se i kod dece koja su rođena slepa ili gluva
osmeh javlja nezavisno od učenja i oponašanja. Drugi tipovi neverbalnog
4
komuniciranja, kakvo je na primer značenje boja ili izvesni gestovi, razlikuju se od
kulture do kulture.
Utvrđeno je da naučeno neverbalno ponašanje nastaje kao posledica tri vida
usvajanja: samootkrivanja, nesvesnog kopiranja i smišljenog ponavljanja. Na primer,
u težnji da zauzmu položaje koji su im udobni ljudi izražavaju modele
samootkrivanja na način na koji prekrštaju ruke ili noge. Zahvaljujući nesvesnom
kopiranju značajnih osoba iz svog ličnog okruženja ili kulture, ljudi usvajaju načine
na koje govore, gestikuliraju, stoje, hodaju i sl. Takođe, grupa radnji koja se uči
svesnom vežbom, kao što su rukovanje, dodirivanje, kontakt očima, gestovi i dr,
predstavljaja smišljeno ponavljanje.
Neverbalna komunikacija se fundamentalno razlikuje od verbalne. Najpre, manje je
struktuirana, tako da ju je teže proučavati. Takođe, razlike su očigledne i u smislu
nameravanosti i spontanosti. Reči se uglavnom planiraju, dok se neverbalna
komunikacija odvija nesvesno. Uglavnom niko ne planira da, na primer, podigne
obrvu ili da pocrveni. Takve reakcije dolaze spontano. Bez našeg pristanka emocije
nam se ispisuju na licima.
Neme poruke tela često otkrivaju mnogo više nego što prenose reči dok opisuju
istinska osećanja ili stavove. Ove poruke su od neprocenjivog značaja, jer utiču na
stvaranje prvog utiska ili građenje slike o sebi koju želimo da pružimo drugima.
Ljudi se mnogo lakše mogu prevariti rečima, nego govorom tela, pošto konstantno,
svesno i nesvesno, reaguju na ono što telo "saopštava". Reči se relativno lako mogu
kontrolisati, za razliku od izraza lica, pokreta, gestova, stava i dr. Obraćanjem pažnje
na ove signale, mogu se otkriti neiskrenosti ili potvrditi istinitosti izgovorenih reči.
Zbog toga što je neverbalna komunikacija tako pouzdana, ljudi uopšteno više veruju
neverbalnim znacima nego verbalnim porukama. Ukoliko osoba iskaže misao, a
neverbalno "odašilje" suprotnu poruku, slušaoci skoro u potpunosti veruju
neverbalnom signalu. Ako govor tela nije sinhronizovan s porukom, govornik gubi
kredibilitet.
Kada se za nekoga kaže da dobro zapaža ili da je "intuitivan", misli se na njegovu
sposobnost da tumači neverbalne signale druge osobe i da ih upoređuje s verbalnim.
Drugim rečima, kada se kaže da se "sluti" ili "da se čini" da je neko, na primer, rekao
laž, ustvari se misli da se njegov govor tela ne podudara sa izgovorenim rečima.
Žene uopšteno imaju znatnu veću sposobnost percepcije od muškaraca i ta je
činjenica dovela do pojma "ženske intuicije". Žene poseduju urođenu sposobnost da
uoče i odgonetnu neverbalne znakove, isto kao što i imaju "oštro oko" za sitne
detalje. Ta ženska intuicija posebno dolazi do izražaja kod žena koje su odgajale
malu decu. Tokom prvih godina u komunikaciji s detetom majka se isključivo
oslanja na neverbalne signale i smatra se da je upravo to razlog zbog koga žene
obično postaju perceptivniji sagovomici od muškaraca.
Pri proučavanju neverbalne komunikacije uvek treba voditi računa o nekoliko
značajnih aspekata: o odnosu među osobama koje komuniciraju, okolnostima u
kojima se odvija komunikacija, kulturama iz kojih potiču učesnici u komuniciraju,
5

Pojedinci koji žele da dominiraju, prete ili na neki drugi način utiču na druge
koriste duge, neisprekidane poglede. Mnogi ljudi ne vole osećaj da neko
dominira nad njima ili da im preti, tako da ukoliko se ovakvo ponašanje ispolji
u toku poslovne komunikacije ono može biti pogubno po njen ishod. Povratna
reakcija sagovornika je od izuzetne važnosti u razgovoru. Govorniku treba
staviti do znanja da ga ostali slušaju, a slušaocima treba pokazati da se njihova
pažnja ceni. Takođe, kroz voljno pružanje prilike za kontakt očima mogu se
otkriti stavovi, raspoloženja i emocije.
Poznato je da ljudi dok slušaju više gledaju one koje vole. Istraživanja
suokazala da dominantne osobe govore više, te da tako manje gledaju, ali i da
pritom manje prekidaju pogled, kao i da ekstravertni pojedinci češće gledaju,
posebno dok govore.
Dokazano je da čak i kada ljudi razgovaraju preko telefona - pa se stoga ne
mogu videti - da pokreti očima imaju mnogo sličnosti sa onima iz komunikaci-
je licem u lice.
O značaju kontakta očima sa drugom osobom govore i mnoga zanimljiva iskustva.
Stari kineski trgovci draguljima su, na primer, posmatrali širenje ženi-ca kod svojih
kupaca pri ugovaranju cena. Grčki milioner Aristotel Onazis /Aristotel Onassis/ je
bio poznat po tome što je nosio tamne naočare pri poslovnim pregovorima, kako mu
oči ne bi odavale misli itd. Stoga, kada komunicirate ili pregovarate s nekom
osobom, ili ukoliko komunicirate s većom grupom ljudi, gledajte ih u oči i dopustite
da vam one kažu njihova prava osećanja.
Za izgrađivanje dobrog odnosa sa sagovomikom od velike važnosti je i dužina
kontakta očima. Da bi se ostavio pozitivan utisak engleski psiholog Majki Argajl
/Michael Argyle/je procenio da bi se u toku razgovora pogledi morali sretati barem
60 do 70% vremena. Čak i ako im svojim rečima upućuje pozitivnu poruku, slušaoci
je mogu doživeti kao negativnu ukoliko govornik sreće pogled dok im govori.
Pored vremenskog trajanja od značaja je i deo lica ili tela koji se posma-tra, jer i to
utiče na ishod pregovora. Australijski ekspert za neverbalnu komunikaciju Alan
Piz /Allan Pease/ predlaže da se pri vođenju poslovnog razgovora zamisli trougao na
sagovornikovom čelu. Usmeravanjem pogleda na to područje stvara se atmosfera
ozbiljnosti i ističe poslovni duh. Ukoliko se pogled uspe zadržati iznad linije
sagovornikovih očiju, održaće se kontrola u međusobnom odnosu.
Pri društvenim susretima, kada se pogled spusti ispod linije sagov-ornikovih očiju,
stvara se prisnija atmosfera. Istraživanja su pokazala da osoba i tada gleda u trougao,
ali u onaj koji na sagovornikovom licu čine oči i usta.
1.4.
IZRAŽAJNOST LICA
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti