Državna privreda i njene protivurečnosti
DRŽAVNA PRIVREDA I NJENE PROTIVURECNOSTI
Nova vlast se po oslobodenju Jugoslavije našla pred novim
zadatkom — obnovom zemlje i sredivanjem privrednog života,
zadatkom koji je iziskivao izvanredne napore u situaciji proveravanja
organizatorskih sposobnosti mladog državnog aparata,
otklanjanja negativnog istorijskog nasleda, savladivanja posledica
ratnih razaranja i opšte oskudice u opustošenoj Evropi.
Jugoslovensko stanovništvo je u ratu desetkovano, a materijalna
razaranja bila su najveca u Evropi, posle onih u SSSR i
Poljskoj. Usled bombardovanja, cetvorogodišnjeg partizanskog
rata, preterane okupatorove eksploatacije sirovinskih i poljoprivrednih
izvora, kao i sistematskog uništavanja saobracajnica,
industrijskih postrojenja, rudnika i drugih privrednih i
kulturnih objekata, zemlja je neposredno po oslobodenju pružala
haoticnu sliku ruševine.
Obnovu su pokrenuli i organizovali organi narodne vlasti,
oslonjeni na iskustvo sa slobodne teritorije, na radno oduševljenje
radnika i omladine. Povereništvo NKOJ-a za ekonomsku
obnovu dalo je smernice za rad, koje su sadržavale osnovne
principe organizovanja obnove privrede posle oslobodenja.
NKOJ i od marta 1945. i Vlada su tom pitanju pridavali izuzetan
znacaj, polazeci od pretpostavke da od brze ekonomske
obnove zemlje zavisi i sredivanje politickih prilika, da su to
dva medusobno uslovljena procesa. Normalizovanje života je
narocito obuhvatalo — sem organizacije snabdevanja stanovništva,
koje je pod okupacijom teško popatilo — osiguravanje
pomoci onim krajevima koji su bili žarišta narodnooslobodilacke
borbe, privredno povezivanje podrucja, stvaranje jedinstvenog
monetarnog sistema, obnovu saobracajnih veza. Pod obnovom
se nije razumevalo samo otklanjanje posledica rata i
sredivanje privrednog života, vec i obezbedivanje najnužnije
materijalne osnovice za prelazak, u narednoj fazi, na planiranje
1 U
" SOCIJALISTICKA JUGOSLAVIJA
proizvodnje i svih društvenih aktivnosti, saglasno vladavini
državne svojine i ekonomskom monopolu države. Obnova
industrije i privrede uopšte u periodu do završetka rata oštro se
razlikovala od one u periodu od oslobodenja zemlje do nacionalizacije
i prelaska na planiranje opšteg privrednog razvitka.
Planske mere Komisije za obnovu do pocetka 1946, odnosno do
trenutka kada je donet okvirni plan industrijske proizvodnje,
imale su karakter grubih i opštih smernica. Ovom „sitnom
planskom radu" pridavao se, sem privrednog, i vaspitni znacaj,
zbog predstojeceg prelaska na opšte planiranje.
S obzirom na povezivanje privrede u jedinstvenu celinu,
saobracaj je, zajedno s industrijom i poljoprivredom, dobio
prvenstvo u obnovi. Od brze popravke oštecenih saobracajnica
zavisili su prevoz hrane u ugrožene i popaljene krajeve,
snabdevanje industrije ugljem i sirovimana, osiguranje prevoza
putnika. Pruga Beograd—Zagreb popravljala se danonocno,
uporedo s pomeranjem fronta prema zapadu, tako da je prvi voz
iz Zagreba stigao u Zemun polovinom juna 1945. Osim železnickih
pruga popravljani su i drumovi. Primorski pojas i reke
cišceni su od mina koje je okupator posejao u toku ili na kraju
rata, pri povlacenju. Razvoju saobracaja pomagale su od juna
1945. i Unrine isporuke lokomotiva i kamiona.
Provizorno obnovljena industrija je do završetka rata uglavnom
snabdevala front, da bi se od polovine 1945. orijentisala na
proizvodnju za mirnodopske potrebe. Na porast obima industrijske
proizvodnje nepovoljno je uticao niz objektivnih faktora:
opšta nerazvijenost industrije, onesposobljenost fabrika,
zaostalost poljoprivrede, nestašica sirovina, strucnjaka, transportnih
sredstava. Mnoga preduzeca bila su prinudena da rade
sa smanjenim kapacitetom. Iz popisa 1945. može se videti da je
industrija zapošljavala svega 393.299 radnika, ciji je kvalifikacioni
sastav, proreden u toku rata za 35%—40% strucnjaka, bio
nepovoljan. Povecanje proizvodnje u rudnicima bilo je ometeno
nedostatkom mašina, razorenom saobracajnom mrežom, manjkom
pogonskih inžinjera i manjkom rudaca, ponegde iscrpenih
za vreme rata. Poljoprivredi su nedostajale poljoprivredne mašine
i alatke, vucna stoka, seme.
Posle povlacenja vecine pripadnika nemacke narodnosne
grupe s Vermahtom, u leto i jesen te godine u Vojvodini se
osetio veliki manjak poljoprivredne radne snage. Imovina
pripadnika ove narodonosne grupe se oduzimala bez sudskog

1 U " SOCIJALISTICKA JUGOSLAVIJA
je na selo, gde je zaveden otkup poljoprivrednih proizvoda, koji
ce se kao sistem administrativnog razrezivanja razviti tek
narednih godina. Unra je 1945—1946. dala Jugoslaviji preko
dva i po miliona tona robe na ime pomoci i obnove. Politika
snabdevanja zasnivala se na nacelu da „proizvodno stanovništvo"
ima prednost nad neproizvodnim, „parazitskim", po
kolicini, raznovrsnosti i redovnosti sledovanja. Opustošeni
krajevi imali su prvenstvo u snabdevanju. Podrucja samo
delimicno nastradala u ratu ili potpuno poštedena morala su da
mobilišu sve rezerve i da prednjace u davanju pomoci. Dopunskim
sledovanjem povlašceni su radnici onih grana i preduzeca
koji su blagovremeno izvršavali ili premašivali proizvodni plan,
jacali disciplinu i razvijali proizvodnost. S proleca 1945.
Predsedništvo AVNOJ-a je ozakonilo mere protiv nedozvoljene
trgovine i špekulacija, koje su se razvile na objektivnoj osnovi
nestašice robe. Sredivanju opštih privrednih prilika i stvaranju
jedinstvenog privrednog podrucja trebalo je da doprinese
povlacenju raznih okupacionih valuta iz prometa (nemacke
marke, ustaške kune, Nedicevog dinara, italijanske lire, bugarskog
leva itd.), odnosno njihovom zamenjivanju za dinar DFJ,
što je sprovedeno od aprila do jula te godine.
Repatrijacija jugoslovenskih gradana iz fašistickih zarobljenickih
i koncentracionih logora predstavljala je jednu od
najznacajnijih socijalno-humanitarnih, politickih i ekonomskih
akcija posle oslobodenja. Brzom intervencijom organa vlasti i
obezbedivanjem saradnje sa saveznickim vojnim vlastima prekracivane
su višegodišnje patnje jugoslovenskih gradana u
logorima smrti u Nemackoj i drugim okupiranim evropskim
zemljama, a njihovim vracanjem u Jugoslaviju osujecivane
namere onih koji su hteli da ih iskoriste u politicke svrhe. Nova
Jugoslavija je u repatrircima dobijala strucnu radnu snagu,
toliko potrebnu u periodu obnove. O uspehu ove akcije sam za
sebe govori podatak da je od 440.750 Jugoslovena, prema
proracunu Povereništva NKOJ-a za socijalnu politiku, do
oktobra 1945. repatrirano 335.000. Time su oni izbegli sudbinu
„raseljenih lica" i licnu dramu emigranata, izloženih najraznovrsnijim
politickim pritiscima, nevoljama i zloupotrebama, kao
ljubi bez domovine.
Neposredno posle oslobodenja zapocelo je hitno zbrinjavanje
236.000 ratne sirocadi, koja je smeštana u domove, obdaništa,
„državne decije kolonije", u porodice. U ovom humanitarnom
DRŽAVNA PRIVREDA I NJENE PROTIVURECNOSTI 8 1
poslu državne organe socijalne politike i zaštite odlucno su
pomagali AFŽ, sindikati i USAOJ.
Karakteristicno je, izmedu ostalog, da je Jugoslavija obnavljala
privredu vlastitim snagama, ako izuzmemo pomoc Unre.
Roba primana od Unre nije imala karakter trgovine nego
pomoci. Vrednost od prodate robe išla je, prema sporazumu sa
Unrom, u Fond za obnovu zemlje, ali su lokalni organi do jeseni
1945. uglavnom besplatno delili robu ili je davali na kredit.
Prema prihvacenoj politici u Montrealu, na drugom zasedanju
Saveta Unre, plan za Jugoslaviju trebalo je da iznosi 768
miliona dolara, ali je posle više izmena konacni operativni
budžet odreden u iznosu od 416.821.300 dolara. Stvarna vrednost
ovog budžeta, medutim, iznosila je, po otpisivanju oštecene
i izgubljene vrednosti, kao i previše zaracunate robe iz tzv.
balkanskih viškova, 400.852.300 dolara, odnosno 410.516.719
ako se doda pomoc ML u iznosu od 9.716.419 dolara. U jesen
1946, kada se rad Misije Unre u Jugoslaviji bližio kraju,
preostalo je da se iskoristi još 107.000.000 dolara, pri cemu je
forsiran materijal za poljoprivredu i industriju. Poslednje
isporuke ostvarene su uglavnom do jeseni 1948, kada su
isporuke Unre vec uveliko bile prestale. Na poremecaje u
izvršenju programa uticali su razni faktori: favorizovanje jedne
zemlje na racun druge (Grcke na racun Jugoslavije), ceste
promene rokova liferacije, krize u odnosima izmedu SAD i
Jugoslavije, oskudica hrane u svetu, nedostatak transportnog
prostora, štrajkovi u rudnicima i industriji celika u SAD. U
prolece 1947. Unra nije mogla u SAD da kupi za gotovo novac
žito i krompir za Jugoslaviju, jer su navodno prevozna sredstva
bila iskorišcena. Slabosti su dolazile i sa strane Jugoslavije, ciji
strucnjaci nisu bili toliko operativni da ubrzavaju pronalaženje
robe, utovar i prevoz. Jugoslavija je bila i žrtva politickih
kampanja i provere Unrinih komisija po pitanju nacina korišcenja
pomoci, jer je jugoslovenska vlada optuživana da pomoc
predaje Jugoslovenskoj armiji, izvozi robu u druge zemlje, pre
svega istocnoevropske, ali su i njeni organi — i pored opštih
politickih izjava — pokazivali podozrenje i politicku iskljucivost.
Zbog prehrambene situacije težište isporuka je bilo na
uvozu osnovih artikala ishrane: žita, masti, šecera, mesa, itd.
Otkupnom politikom mobilisani su vlastiti izvori ishrane (žito,
mast, vuna, itd.), a u kriticnim trenutcima ishrane, kao u

DRŽAVNA PRIVREDA I NJENE PROTIVURECNOSTI 8 1
dobrovoljni rad društvenih organizacija žena i omladine. Tipican
slucaj kontigenta sa velikim procentom takve robe predstavlja
tovar sa 300.000 vojnickih cipela, koje su preradivane u
Borovu i Osijeku.
Uz ovu pomoc, bez obzira na primarnost vlastitih izvora,
Jugoslavija je uspela da savlada opasnost od gladi neposredno
posle rata, a na drugoj strani da ubrza industrijsko-
poljoprivrednu obnovu. Znacaj ove besplatne pomoci za narode
Jugoslavije najbolje se može videti iz borbe nove Jugoslavije
da Unra produži pomoc i posle 1946. godine, ali je tada
preo vladao drugi tip pomoci u vidu Maršalovog programa,
politicko-selektivnog karaktera, raspolažuci daleko vecim sredstvima
nego Unra, kojemu je Jugoslavija odbila da pristupi,
jer se nalazila na drugoj strani od one, na kojoj je bila zemlja'
davalac Maršalove pomoci, SAD.
Primena dobrovoljnog rada u raznim oblicima, od masovne
radne akcije do takmicenja i udarništva, bila je najvažniji izvor
obnove. Oslanjanje na dobrovoljni rad vuklo je koren iz rata, ali
je tek s oslobodenjem dobilo masovne razmere i zahvatilo celu
zemlju, postajuci redovna praksa. Za vladu je — u uslovima
opustošenosti zemlje, opšte oskudice, ugašene razmene s inostranstvom
— mobilizacija masa bila jedino sredstvo za izvodenje
obnove. Dobrovoljni rad i takmicenje, kao jedna njegova
forma, imali su izvor u revolucionarnom raspoloženju radnih
masa da slede politiku KP J i da dalje menjaju društveno-
ekonomske odnose. Za „samopregoran rad" u toku takmicenja
sticalo se udarnicko zvanje. Tokom 1946. radno takmicenje se
pretvorilo u masovan pokret, koji je obuhvatao 60% radnika i
službenika. Štampa je popularisala stahanovski pokret u SSSR-u
koji ce u Jugoslaviji dovesti do pojave heroja rada poput Alije
Sirotanovica i njegovih sledbenika. Mase radnika i seljaka,
narocito omladine, davale su dobrovoljnom radu polet i širinu.
Gradnjom „omladinske pruge" Brcko—Banovici 1946, cija je
dužina iznosila 92 km, omladina Jugoslavije obeležila je
pocetak velikih saveznih akcija, u kojima su ucestvovali i
omladinci iz još 22 zemlje. Medu krupnim akcijama nalazio se i
auto-put Beograd—Zagreb, nazvan Auto-put bratstva i jedinstva.
Privredni savet Vlade FNRJ nije prihvatio predloge iz
Sarajeva da auto-put, inace velika savezna akcija, prolazi i
kroz Bosnu. Zahtev iz Bosne Boris Kidric je odbacio, pravdajuci
stav time da bi put onda bio duži, da bi tražio gradnju mostova
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti