Analiza poslovanja
ANALIZA POSLOVANJA
(za ceo ispit)
1. CILJ I ZADACI ANALIZE PREDUZEĆA
Reč analiza potiče od grčeke reči
„analysis“
što znači rastavljanje ili raščlanjavanje neke celine na njene
sastavne delove, dok ne dođemo do njenih elemenata koji su dalje nedeljivi.
Najvažnije analitičke metode su
raščlanjivanje
i
upoređivanje
.
Analiza se kao naučna metoda primenjuje u raznim naukama, a
svrha analize u ekonomiji je da pripremi
materijal iz dokumentacije na osnovu koga će se moći stvoriti sud o stanju i poslovanju preduzeća
.
Analiza poslovanja je proistekla iz analize bilansa, koji je dugo vremena bio jedina nauka pomoću koje se
vršilo kvantitativno ispitivanje i ocena uspešnosti preduzeća. Analiza poslovanja se još više razvija i
unapređuje sa pojavom novih naučnih disciplina: kibernetike, teorije sistema, teorije informacija, tehnike
računara.
Mogućnost da se ostvare ciljevi znalize uslovljena je ličnošću koja vrši analizu, vremenom koje je za to
raspoloživo, dokumentacijom koja je stavljena na raspolaganje i okolnostima pod kojima se vrši analiza.
Razlikuju se dve
vrste analize
:
interna
je ona koja se vrši unutar predzeća i vrši je vlasnik ili rukovodilac
preduzeća, a svaka druga analiza se smatra
eksternom
i vrše je uglavnom poverioci, banka, revizori.
Prema
Schmaltz-
u, ciljevi i zadaci analize poslovanja zavise od zainteresovanih koji je sprovode, a to su:
vlasnik preduzeća
(analiza sredstava, analiza uspeha),
deoničari
(anzliza dobiti),
poverioci
(analiza kreditne sposobnosti preduzeća),
poreski organi
(utvrđivanje prave osnovice za oporezivanje),
privredna štampa
(bilansi i poslovni izveštaji),
zvanična statistika
(opšte razvojne tendencije privrede i preduzeća).
Ovakvi ciljevi zahtevaju sveobuhvatnu analizu, ali se u praksi često sreću i parcijalne analize.
2. PREDMET ANALIZE
Analiza poslovanja predstavlja nužnu osnovu upravljanja koja se sa razvojem tehnike računara još više
unapređuje.
Predmet analize poslovanja je privredna delatnost sa stanovišta osnovnih poslovnih procesa.
Korišćenjem knjigovodstvenih tj. računovodstvenih podataka i informacija omogućava se uvid u predmet
analize poslovanja.
Predmet analize je svaki privredno pravni subjekt i to sa stanovišta poslovnih i radnih procesa
.
Predmet
ekonomske analize u užem smislu
je
bilans preduzeća
i to
bilans stanja,
bilans uspeha i
bilans tokova novca. Analiza koja za predmet ima bilans naziva se
analiza bilansa ili finansijska analiza
.
Predmet
ekonomske analize u širem smislu
obuhvata
bilans stanja, bilans uspeha i bilans tokova
novca, analizu funkcija i poslovno izveštavanje.
Poslovno izveštavanje sadrži seriju sistematizovanih
informacija o kvalitetu ekonomije poslovanja preduzeća.
Predmet analize poslovanja može da se sagleda sa
nekoliko aspekata:
Elementni
– predmet analize čine elementi tj. delovi preduzeća kao što su osnovna sredstva,
obrtna sredstva i radna snaga,
Organizaciono-funkcionalni
– neophodna je analiza ne samo osnovnih poslovnih procesa, tj.
funkcija nabavke, proizvodnje i prodaje, već i ostalih izvršnih funkcija – kadrovske, finansijske
Aspekt efekata
– privredna delatnost preduzeća se razmatra i ocenjuje posredstvom rezultata koji
se ostvaruju, po obimu, strukturi, dinamici.
3. METODE ISPITIVANJA
Analiza poslovanja ima svoje specifične metode ispitivanja koje su zasnovane na poznatim teorijskim
naučnim postavkama.
Osnovne metode kojima se koristi su upoređivanje i rasčlanjivanje
. Metoda
upoređivanja se sastoji u sagledavanju kvantitativnih odnosa, a metoda rasčlanjivanja u oceni kvalitativnog
sadržinskog sastava predmeta posmatranja.
Od ostalih metoda najčešće se koriste metode uzročnosti i eliminisanja.
Metoda raščlanjivanja
Raščlanjivanje se vrši kako bi se upoznao kvalitetni sastav analiziranog predmeta. Na taj način se dolazi
do sazananja od čega se sastoji predmet analize, tj. do saznanja o njegovim karakteristikama, njegovoj
suštini, biti i strukturi. Primenom ove metode, analiza bilansa usleva da utvrdi pozitivne i negagivne pojave,
da sagleda njihovo dejstvo i da ih onda veže, u cilju ispitivanja uzroka koji su doveli do određenih pojava.
Raščlanjivanje se može vršiti:
–
Po predmetu
– zahteva da se složeni predmet raščlani na predmete koji su manje složeni (HOV
prema vrsti); omogućava da izvesne pojave vežemo za pojedine predmete, otkriva unutrašnje
suprotnosti u kretanjima i omogućuje da analizom dođemo do odgovora na čemu je zabeleženo i
kakvo kretanje
–
Po vremenu
– polazi od obeležja koje je dato vemenom (HOV unovčive za mesec, dva..);
omogućava da se posmatrani predmet veže za određene vremenske periode
–
Po prostoru
– polazi od obeležja koje je dato u prostoru (HOV unovčive u zemlji i HOV unovčive
u inostranstvu)
Metoda upoređivanja
Sastoji se u upoređivanju jednog predmeta u dva perioda ili mesta ili dva predmeta jednog određenog
mesta.
Teoriju poslovne uporedivosti postavio je
Schmalenbach
, na osnovu čijih postavki se i razvilo
upoređivanje prema
:
Vremenu
– Poređenje jednog istog predmeta sa stanovišta dva različita perioda, pa se kao razlika
dobija promena koja je nastala u međuvremenu; za pravilnost suda u pogledau vremenskog
upoređivanja je značajno izvršiti izbor:
Vremenskog razmaka u kome će se vršiti upoređivanje
Najznačajnijih podataka koje treba uporediti.
Najčešće dolazi do izražaja u analizi bilansa i analizi troškova .
Predmetu
– Poređenje dva predmeta istog perioda jednog određenog preduzeća, gde oba
kvantitativna izraza moraju biti izražena u istim jedinica mere.
Mestu
– Upoređuje se jedan predmet istog perioda za dva preduzeća (mesta) i to posmatranjem
jedne iste veličine:
sa stanovišta dve poslovne jedinice u okviru preduzeća
sa stanovišta dva preduzeća
sa stanovišta jednog preduzeća u odnosu na najbolje, najgore ili prosečno.
Oblici primene metode upoređivanja:
Oblici u kojima se izražava primena metode upoređivanja su:

Kvantitativna i kvalitativna analiza
Kvantitativna analiza se bavi merenjem i praćenjem kvantitativnog kretanja pojave ili stanja
. Ona daje
kvantitativno,
količinsko obeležje
kvalitativno definisanih predmeta analize.
Kvantitet predmeta analize vremenski posmatrano može da pokaže porast, smanjenje ili stagnaciju, a
može da ima pozitivne ili negativne karakteristike. Porast, tj. pad kvantiteta može biti oštar ili blag, tj. može
trajati kraće ili duže vreme.
Kvalitativna analiza ima za pretpostavku složenost predmeta analize i vrši raščlanjavanje predmeta
analize na sastavne delove i izvodi konstatacije o njegovoj strukturi.
Posmatra predmet analize sa
predmetnog, vremenskog i prostornog aspekta.
Kvalitativna i kvantitativna anzliza su komplementarne, i svaka kvantitativna promena bilansne sume
izaziva i kvalitativnu promenu bilansa.
Statička i dinamička analiza
Statička analiza
se bavi ispitivanjem
pojave ili stanja u trenutku njihovog uočavanja
, što obično biva i
kvantitativno izraženo; predmet analize se posmatra na određeni dan, pa je negativna strana upravo to što ne
ispituje kretanje pojave ili stanja, pa ne može uočiti tendencije razvoja ili stagnacije, pa zaključci nisu
pouzdani.
Dinamička analiza ispituje pojavu ili stanje u kretanju
i izvodi konstatacije o nastalim promenama na
predmetu analize i uzrocina koji su ih uslovili.
Mora se voditi računa da li je u pitanju
neto
(rezultat komparacije dva stanja) ili
bruto kretanje
(rezultat
dinamike jedne kategorije).
Sa statičkom i dinamičkom analizom su komplementarne:
vizuelna analiza
(stiče se opšti uvid u sliku bilansa stanja, bilansa uspeha i bilansa tokova novca i
donose opšte ocene o finansijskom položaju i uspešnosti poslovanja preduzeća),
analiza pomoću računa pokrića
(zasniva se na bilansu stanja, tj. na horizontalnim i vertikalnim
pravilima finansiranja, pomoću nje se utvrđuje struktura imovine i kapitala preduzeća i pokriće
sredstava kapitalom) i
racio analiza
(zasniva se na analizi odnosa elemenata bilansa stanja, bilansa uspeha i bilansa
tokova novca, na osnovu nje se određuje finansijski položaj i bonitet preduzeća).
Kompleksna i parcijalna analiza
Komlleksna analiza posmatra predmet analize u celini, vrši raščlanjavanje i merenje svakog dela
predmeta analize,
pa time iziskuje duže vreme i veće troškove.
Parcijalna analiza ispituje samo deo, tj.
elemente predmeta analize
, pa je potrebno manje vremena i troškovi su manji.
Objektivnost parcijalne analize se umnogome ostvaruje ako se zadatak jasno i detaljno postavi, uz uslov
da se parcijalna analiza oslanja na kompleksnu koja je izvršena u nekom prethodnom periodu. Pri
sprovođenju kompleksne, odnosno parcijalne, analize uvek mora biti prisutna međuzavisnost odnosa delova
i celine.
Interna i eksterna analiza
Internu znalizu vrši lice, organ iz organizacije
, kome se stavlja na raspolaganje celokupna dokumentacija
o ulaganjima, poslovnim aktivnostima i rezultatima poslovanja analiziranog preduzeća.
Eksternu analizu vrše analitičari kojima stoje na raslolaganju izveštaji i dokumenta preduzeća dostupna
svim zainteresovanima za njegovo poslovanje kao i zakonski propisi.
Znači, samo kada se analitičaru stave na raslolaganje svi raspoloživi materijali i kada između analitičara i
analiziranog preduzeća postoje saglasnost interesa, u pitanju je interna analiza, a obrnuto eksterna.
Stalna i povremena analiza
Pojam stalnih analiza je vezan za dnevne analize, koje se obavljaju kontinuirano, svakodnevno, što zavisi
od veličine preduzeća.
Dnevne analize daju informacije o obimu, srukturi i vrednosti ostvarene proizvodnje.
Povremene analize sastavljaju se povremeno u unapred fiksiranim rokovima ili kada se za njima ukaže
potreba
– obično je reč o analizama koje prate polugodišnje i završne račune, i vreme koje stoji na
raslolaganju analitičarima za vršenje ove anzlize je po pravilu kratko.
U preduzećima se sastavljaju i
specijalne analize, čiji rokovi nisu unapred fiksirani i takve analize su
parcijalne po predmetu anzlize, a komlleksne po sadržini.
Analiza vrednosti
Analiza vrednosti obuhvata organizovani sistem tehnike i postupaka pomoću kojih se identifikuju i
eliminišu nepotrebni viškovi;
insistira na potrebi seriozne analize strukture troškova pre donošenja odluke o
proizvodnji proizvoda.
Polazi od teze da nema troškova koji se ne mogu snižavati; ima preventivni karakter, jer nastoji da snizi
troškove promenom proizvoda ili njegovih delova.
Ova analiza predstavlja dopunu drugih metoda analize. Ostvarene veličine se upoređuju sa planiranim i
tako se donosi sud o tome da li je došlo do povećanja ili sniženja troškova, a krajnji cilj je postizanje
ekonomične proizvodnje.
Osnovne kategorije analize vrednosti su
funkcija, trošak i vrednost
i one se posmatraju međusobnoj
povezanosti i zavisnosti.
5.
BILANS KAO PREDMET ANALIZE
Reč bilans potiče od latinose reči
„bilanx libra“
(vaga sa dva tasa) što upućuje na nekoliko zaključaka:
da se bilansom nešto meri i iskazuje rezultat,
da se rezultat sastoji iz dva suprotna kretanja čijim se poređenjem dolazi do pozitivnog ili
negativnog rezultata.
Bilans se gotovo uvek koristi kada treba izraziti stanje i rezultat, a najširu upotrebu ima u računovodstvu.
Računovodstveno tehnički gledano,
bilans je pregled u vidu dvostranog rzčuna koji iskazuje stanje ili
uspeh preduzeća na odrećeni dan,
a kako se obično sastavlja na kraju godine, on se često izjednačuje sa
završnim računom.
Gledište da je bilans trenutna slika, izrađena u vidu pregleda u obliku dvostranog računa se naziva
statika
bilansa
.
Dinamika bilansa
ukazuje na stvarna privredna zbivanja u preduzećima, kao i na njihovu
međusobnu povezanost i uslovljenost.
Bilans stanja je trenutna slika veličine i strukture sredstava i veličine i strukture izvora sredstava
, a na
osnovu bilansa stanja moguće je izvršiti ne samo statičku već i dinamičku analizu.
Bilans usleha vuče koren iz bilansa stanja.
Bilans uspeha je analitički račun sopstvenog kapitala
preduzeća u kome se iskazuje povećanje (prihodi) i smanjenje (rashodi) sopstvenog kapitala
. Na osnovu
bilansa uspeha moguće je izvršiti dinamičku analizu.
6.
VRSTE BILANSA I BILANSIRANJE
Opšta svrha bilansiranja je upoznavanje uspeha i strukture imovine i kapitala.
U teoriji i praksi postoji više vrsta bilansa: prema jednom gledištu, oni se dele u zavisnosti od toga kada se
sastavljaju na redovne i specijalne, zatim u zavisnosti od zakonose osnove, cilja i vremena kada se
sastavljaju, prema trećem gledištu razlikuju se vrste bilansa prema cilju, bilansnoj osnovi, vremenu
sastavljanja, obimu...

Sanacioni bilans
Likvidacioni bilans
Stečajni bilans
Likviditetni bilans
Poreski bilans
Razlikovanje bilansa prema vezi sa knjigovodstvenim računima
Na bazi knjigovodstenih rzčuna sastavljaju se
bilans stanja
i
bilans uspeha.
Oni su dvostrani, sintetički
prikazi, izveštaji o poslovanju sa stanovišta korišćenja, angažovanja i trošenja sredstava groizvodnje.
Bilans stanja je složen i sastoji se od računa, tj. salda računa aktive i pasive. Aktiva pokazuje sredstva, tj.
imovinu (materijalnu konstituciju), a pasiva izvore sredstava, odnosno kapital (finansijska konstitucija).
Bilans stanja integriše u sebe finansijski rezultat – na taj način se ujedno uspostavlja i bilansna ravnoteža
računa dobitka i gubitka, odnosno bilansa uspeha.
Bilans uspeha je finansijski izveštaj u kome su prikazani prihodi i rashodi za dati obračunski period iz
čijeg se sučeljavanja utvrđuju rezultati koji mogu biti pozitivni ili negativni. Bilans stanja i bilans uspeha su
međusobnoj uzročnosti i zavisnosti.
Bilans stanja pokazuje ekonomsku situaciju privrednog subjekta u datom momentu, a bilans uspeha
izražava i obuhvata finansijske rezultate ostvarene u odrećenom vremenskom periodu.
Razlikovanje bilansa prema svrsi iskazivanja
U zavisnosti od toga šta se smatra dominantnim ciljem poslovanja razlikuje se
Imovinski bilans
– to je ujedno i bilans stanja, budući da prikazuje stanje imovine i kapitala. Cilj je
da prikaže imovinu i kapital preduzeća na dan bilansiranja. Sastavlja se na osnovu podataka
knjigovodstvene evidencije, korigovanih rezultata popisivanja ili inventarisanja.
Bilans utvrđivanja rezultata
– to je, ustvari, bilans uspeha i cilj mu je utvrđivanje poslovnog
uspeha, a ne imovine preduzeća; primenjuje se načelo uzročnosti prihoda i rashoda.
Bilans kretanja
– služi u analitičke svrhe, za sagledavanje promene strukture aktive i pasive u toku
obračunskog perioda;najviše se koristi pri analizi likvidnosti preduzeća.
Razlikovanje bilansa prema pravnim normama kao osnova bilansiranja
U zavisnosti od toga da li se bilans sastavlja
na osnovu propisa privrednog prava ili na osnovu poreskog
prava
, razlikuje oe poslovni bilans i poreski bilans.
Poslovni bilans
– osnov za sastavljanje godišnjeg bilansa su pravne norme privrednog prava. Poslovanje
preduzeća u našoj zemlji regulišu Zakon o preduzećima, Zakon o zajedničkom ulaganju, Zakon o
računovodstvu, Zakon o finansijskom poslovanju i niz podzakonskih akata.
Poreski bilans
– ima zadatak da iskaže poresku osnovicu kako bi se oporezivanjem obezbedili prihodi za
pokriće javnih rashoda; izvodi se iz poslovnog bilansa.
Razlikovanje bilansa prema području informisanja
Zavisno od toga da li je bilans namenjen potrebama informisanja preduzeća ili eksternih korisnika,
razlikuje se interni bilans i eksterni bilans.
Interni bilans
sadrži mnogo više podataka i informacija nego eksterni bilans, iskazuje ostvarene troškove
po mestima troškova i po nosiocima groškova, poredi ih sa planskim ili standardnim troškovima i
objašnjava uzroke odstupanja.
Eksterni bilansi
su namenjeni eksternim korisnicima i državnim institucijama, ne sadrže interne bilanse
delova preduzeća već sadrže bilans stanja, bilans uspeha, aneks i izveštaj poslovanja.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti