Otpor Austrogarskoj okupaciji 1878. Godine u Bosni i Hercegovini

Uvod

Rezultat dogovora na Berlinskom kongresu 1878. Godine bio je da Bosna i Hercegovina ostane formalno 
u sastavu  Otomanskog Imperija, ali su zato velike evropske sile dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe sa 
vojskom u Bosnu i Hercegovinu, te da na teritoriju Bosne i Hercegovine i Sandžaka pod izgovorom zavedu 
red i mir. Odnosno, da spriječe zločine nad krišćanskim stanovništvom koje su bile povod hercegovačkom 
ustanku i rusko-turskom ratu. Odluka Berlinskog kongresa izazvala je veliko nezadovoljstvo 
muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, posebno među feudalcima koji su bili zabrinuti za svoje 
položaje, kao i ponadali autonomiji pod odredbama Sanstefanskog ugovora. Zbog toga je veliki broj 
feudalaca odlučio austrougarskim okupacijskim snagama pružiti oružani otpor, a priključio im se i dio 
regularnih turskih trupa. Austrougarska 2. Vojska na čelu sa generalom Josipom Filipovićem, uglavnom je 
bila sastavljena od Slovenaca, Srba i Hrvata te drugim slavenskim narodima Monarhije.pred kraj mjeseca 
jula iste godine uspjeli su preći granicu i ući u Bosnu i Hercegovinu. U Beču se očekivalo da će operacija 
proći bez većih borbi, međutim okupaciji su se žestpko odupiralo muslimansko i pravoslavno poučanstvo. 
Otpor je trajao tri mjeseca te je austro-ugarskoj vojsci nenijelo nekoliko poraza. Nakon tri mjesedca borbi 
Austro-Ugarska je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući i 
Sandžak. Vlast Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini će potrajati  sve do 1918. godine.

Berlinksi povjesničar Noel Malcom smatrao je da je Austro-Ugarska prilično nevoljno odlučila zauzeti 
Bosnu. Zbog toga što se još 1869. Godine raspravljalo o zauzimanju Bosne, ali dvojica vodećih kreatora 
vanjske politike bili su strogo protiv toga. Ministar vanjskih polsova Gyula Andrassy i Benjamin Kallay, koji 
je bio ekspert za povjest Južnih Slovena i austrijski konzul u Beogradu nisu željeli da se Austro-Ugarska 
optereti sa još milijon-dva Slavena. Međutim, za Austro-Ugarsku je bilo mnogo gore kada bi se Srbija 
proširila, te su smatrali da bi Srbija pripojila Bosnu, a onda potkopala austrougarsku vladavinu u 
Hrvatskoj. Srbijanska objava rata Osmanlijam 1876. Godine napokon je navela Austro-Ugarsku da 
ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne.

Opće karaktzeristike pred otpor

Godine 1878. Austro-Ugarska je ušla u Bosnu i Hercegovinu sa slutnjama i sumnjama šta će se sve 
dogoditi, jer  ono što je dolazilo sa tursko-ruskog bojišta nije unosilo puno mira. Sudar velikih sila oko 
podjele turskog plijena i interesnih područija na Balkanu bio je neizbježan. Započeli ustanak 1875. Godine 
u Bosni i Hercegovini je još uvijek trajao, bez obzira na njegov opseg i intenzitet. Krajem januara 1878. 
Godine pao je veliki snijeg u cijeloj Bosni, te su bile prekinute komunikacioje u mnogim djelovima zemlje. 
Sva ta dešavanja su pravile jako velike smetnje vojnim operacijama. U proljeće 1878. Godine ustanički 
požar je naglo počeo opadati. U mnogim evropskim novinama se tvrdilo da ustanak ne raste, te da i ono 
što postoji nije imalo nikakav politički značaj. U izvještajima iz maja je pisalo kako ustaničko kretanje 
prerasta u razbojništvo, a ne ustanak sa političkim značajem. Konstant-paša, koji je bio zam,jenik 
bosanskog 

valije 

, poslije jednog obilaska i inspelicionog putovanja po sandžacima Zvornik, Banja Luka i 

Bihać, ocjenivao je da, ukoliko svaki trag ustanku nije raspršen, on je ipak ograničen na izolirane 

alete 

koji se više mogu prepisati zločincima nego ustancima. Brojne izbjeglice, dezerteri, izbjegli Nikšićani 
poslije zauzeća Nikšića od strane Crnogoraca, neobrađena zemlja, uništena stoka, nedostatak hrane i 
novca, nesigurne komunikacije, opća nestašica, bolest ljudi i stoke bile se opća karakteristika stanja koje 
su izvori registrovali u Bosni i Hercegovini uoči austrougarske okupacije 1878. Godine. Također, treba 
dodati stanje u vojsci te odnose između domaćih ljudi. Što se tiče stanja u vojsci, ona je također 
doprinjela ustanku, najviše neredovito plaćanje činovnicima. Izbjeglice- poznato je da za vrijeme ustanka 
u Bosni i Hercegovini brojne izbjeglice , većina krišćanskog stanovništva prelazilo na  Austro-Ugarski 
teritorij uz granična područija. Zbog toga je Austro- Ugarska uvijek isticala argument da je to bila 
nesposobnost turske u vezi pitanja unošenja reda i sigurnosti. To je također uzimano kao argumenat koji 
ugrožava mir mir u Austro-Ugarskoj, naročito na područiju gdje su se naselili. Crna tačka 
Bosanskohercegovačke situacije je bila upravo povratak 130.000 izbjeglica. Izbjegličko pitanje 
predstavljalo je  jedno od najosjetljivijih pitanja, zbog toga što je strana sila, tj Austro-Ugarska trebala da 
sredi to pitanje. U proljeće 1878. Godine mnogo se raspravljalo o tome , te je preovladalo mišljenje da se 
ništa konkretno ne može učiniti za povratak izbjeglica.  Zbog toga što je veći dio kuća koji su oni nekada 
naseljavali srušene, te zemlja begova i agi koju su obrađivali je upropaštena ili su ostali bez kapitala za 
obnovu i opskrbu alatom prijeko potrebnim za nove poslove. Purujući iz Mostara, preko Stoca i Trebinja, 
za Dubrovnik, gdje je stigao 18. Maja, engleski konzularni službenik Kuper već dva dana poslije 
izvještavao o tome šta će poduzeti  begovi u stocu da bi omogućili povratak izbjeglica. Tokom svog 
putovanja primjetio je veliku bjedu i neimaštinu u Stocu, a u Ljubinju su mu siromaštvo i bolest udarili u 
lice.Vojska-  Turske trupe u Bosni i Hercegovini sačinjavali su domaći Muslimani, te ljudi iz drugih djelova 
Turske.  U to vrijeme u Bosni spominju se razne vrste vojske kao što su redifa, musthafiz, manuvineli ili 
bašibozuk, te spahije koje su još uvijek pod oružjem. U to vrijeme u Hercegovini je bilo oko trinaest do 
četrnaest bataljona, koji su se nalazili u nezadovoljavajućem stanju. Bili su bez hljeba i mesa jer nisu 
plaćeni ugovorni iznosi, te liferanti nisu htijeli ništa da isporučuju. U vrijeme opsade Nikšića, Maščević-
beg koji je bio iz Nikšića kreditirao je vladu na 30.000 pijastera za snadbjevanje vojske hranom. Nakon što 
je Nikšić pao pod crnogorsku vlast, Muščević je došao u Sarajevo očekujući da će naplatiti dug. Međutim, 
nije primio ni centa. U Mostaru jula 1878. Godine je bilo takvo stanje da je vojničko skladište hrane bilo 
tako slabo snadbjeveno da su trupe bile stavljene na pola obroka. Kada su okupacione operacije bile već 
u toku u Dubrovnik su dolazili turski oficiri iz Hercegovine da nabavljaju namjernice. Oni su tražili 250.000 
kilograma brašna 130.000 kilograma riže, što odgovara snadbjevanju turskog garnizona u Hercegovini za 
dva mjeseca. Pregovori oko hrane su trajali nekoliko dana jer su liferači postavljai jedan uslov koji je bio 
veoma težak za kupce, tj. Tražili su novac unaprijed ili bar plaćanje po dostavi robe.  Kada se govori o 
stanju u vojsci, pored hrane bilo je bitno i pitanje odjevanja kao i plaće. S obzirom na sastav jedinica 
značajan broj vojnika i oficira nije imao nikoga svoga u Bosni i Hercegovini, dok je situacija bila obratna u 
većini jedinica čoji je sastav bio popunjen domaćim Muslimanima. Prema podacima iz jula 1878. Godine, 
u Bosni je bilo 23 bataljona pješadije, a njih 19 su popunjavali Bosanci i Hercegovci. Prema procjenama u 
Bosni i Hercegovini vojska je brojala oko 25.000 ljudi, ali se od toga na jednom mjestu nije moglo sakupiti 
niti 7.000. sve ovo, a naročito činjenica da je da je nacionqalni sasatv vojske bio različit, imat će presudan 
značaj u formiranju pokreta otpora.  Ljudi koji se nisu pokoravali turskoj komandi  popunjavatće oružanu 
silu pokreta otpora. Dezerteri- pitanje dezertera bilo je usko vezano za položaj vojske. Dezerterima se 
smatraju oni ljudi koji su iz raznih razloga napuštali regularne jedinice. Jedan podatak govori o tome da ih 
je bilo oko 5.500 koji su napustili zastave. Dezertiranje pokazuje tendenciju porasta, budući da vojnici 

background image

Želiš da pročitaš svih 6 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti