Obrad Samardžić - Vrli novi svijet i ideja progresa
Apstrakt: Kada kažemo da ideje vladaju svijetom ili pak imaju odlučujuću moć u
istoriji, obično mislimo na one ideje koje izražavaju osnovne težnje ljudskih stremljenja,
kao što su ideje slobode, dijaloga i tolerancije, jednakih mogućnosti itd. Ove su ideje
shvatane kao ideali, ali i kao realne težnje i mogućnosti društvenog života, te bez obzira
na činjenicu da su kroz istoriju odobravane ili povremeno osporavane, tretirane kao
„dobre“ ili „loše“, „istinite“ ili „neistinite“, one predstavljaju panteon univerzalnih ideja
koje se „provlače“ kroz cijelu istoriju. Težnja da se ove ideje „udome“ u jednu „vrhovnu
idejnu moć“ koja pronalazi svoje utočište u realnom društvenom životu bila je temeljna
misao brojnih mislilaca, utopista, ali i brojnih društvenih pokreta i ideologija koji su kroz
različite smisaone forme nastojali da sublimiraju ove univerzalne težnje u jedinstven
kolektivni kredo. Jedna od ideja koja je u vremenu svog nastajanja težila da sadržajno
sublimira kompleks ovih univerzalnih stremljenja i tom vrijednosnom kategorijom
predstavi cjelokupni istorijski tok u razvoju ljudskog društva jeste ideja o progresu, iako
ona sama kao ideja ne pripada riznici univerzalnih ideja koje su u različitim periodima u
razvoju ljudskog društva izražavale dominantna shvatanja istorijskog toka društvenog
razvoja. Osnovna težnja ovog rada usmjerena je na predstavljanje različitih istorijskih
predstava i značenja koje su različiti periodi u razvoju ljudskog društva imali prema ideji
progresa, te ukazivanje na nastanak, osnovni smisao i krah ove ideje, na kojoj se
utemeljila moderna civilizacija i savremeni pogled na tok istorijskog razvoja ljudskog
društva.
Ključne riječi: vrijeme, progres, društvo, Grčka, hrišćanstvo, renesansa,
prosvjetiteljstvo, modernost, evolucija, ciklus.
Uvod – Tempus versus progressus
Promišljanja o progresu i vremenu kao tijesno povezanim misaonim pojmovima i
društveno-istorijskim problemima uvijek su podložna provjeri promišljanja, jer dublje
promišljanje pokazuje da su predstave o vremenu i njegovom vrijednosnom korelatu –
progresu u tumačenju vremenskog toka istorije bile različite u različitim „vremenima“.
Naše predstave o vremenu, koje smo često skloni bez rezerve da prihvatimo kao jedine
ispravne predstave, imaju svoju dugu i vrlo burnu predistoriju. U modernoj civilizaciji
predstava o vremenu utemeljena je na ideji da vrijeme predstavlja nepovratno
pravolinijsko kretanje, u kome sati, dani, nedjelje, mjeseci, godine, vijekovi, epohe
obrazuju linearni niz. U osnovi tih promišljanja stoji shvatanje istorije kao jedinstvenog,
kontinuiranog razvoja, koji implicira linearnu progresiju baziranu na koncepciji o
usmjerenosti istorijskog toka vremena prema „naprijed“, „ka boljem“. Ova predstava o
vremenu toliko je utemeljena u svijesti savremenog čovjeka da nam naprosto izgleda kao
neumitna nužnost mišljenja i polazna osnova svih promišljanja vremenskog horizonta.
Ali daleko je od istine. Ne samo da rane ljudske zajednice imaju sasvim neodređene
predstave o vremenu već je i većina civilizacija prije naše smatrala da je priroda
istorijskog toka društva – ciklična. Linearno shvatanje vremena kao neprekidno
napredovanje kroz istoriju bez kružnog ponavljanja ima svoje daleke korijene, prije
svega, u zoroastrijanskoj, jevrejskoj i hrišćanskoj koncepciji vremena, ali kao dominantna
predstava kolektivnog kreda utemeljuje se kroz postepeni razvoj savremenog društva, a
svoju konačnu prevagu ostvaruje zahvaljujući uticaju prosvjetiteljske misli i
evolucionista krajem XVIII i u XIX vijeku, te otuda ona isključivo predstavlja
dominantno svojstvo savremenog pogleda na svijet. To znači da je nepovratnost vremena,
koja je našoj svijesti prirodna i podrazumijeva se sama po sebi kao nešto bez čega se ne
može uopšte zamisliti vrijeme, sasvim drugačija kada se prevaziđu granice vremenski
uslovljenih, te prema tome, neizbježno ograničenih pogleda na određene fenomene
promišljanja. Linearno vrijeme jeste jedna od mogućih formi shvatanja vremena, koja
vlada kao jedinstven sistem odbrojavanja vremena u savremenom kulturnom kontekstu,
ali je ono kao predstava rezultat dugotrajnog i složenog razvitka.
Linearno shvatanje vremena polazna je vodilja za razvijanje ideje o progresu, koja
je, počevši od kraja osamnaestog vijeka, predstavljala središnju ideju moderne misli, jer
linearno shvatanje vremena bilo je neophodan uslov za razvijanje ideja o evoluciji i
progresu. Ukoliko se vrijeme ne bi shvatilo kao linearno kretanje, ideje o evoluciji i
progresu ne bi bile uopšte moguće, jer ako se vrijeme shvata ciklično, ako se društvena
zbivanja „vrte u krug“ ili vraćaju na polaznu tačku, umjesto da se kreću ka određenom
budućem cilju, to znači da se istorija ponavlja, a evolucija i progres nisu ništa drugo do
iluzije – sjenke na zidu vremena. Otuda linearno shvatanje vremena predstavlja
neophodan uslov pogleda na svijet čovjeka savremenog doba, na kome je izgrađena
predstava o razvoju društva kao linearnog procesa, koji se nalazi na jednoj vremenskoj
osi usmjerenoj ka napretku. O tome Đ. Šušnjić piše:
Bilo da je napredak shvaćen kao stalan proces postizanja ljudske sreće, bilo kao put
spasenja, bilo kao kretanje prema moralnom idealu, bilo kao stalno umanjivanje zla u
svetu i poboljšanje uslova života, bilo kao proces uspešnijeg upoznavanja i ovladavanja
prirodnim silama, bilo kao proces razotuđenja i stvaranja komunističke zajednice, bilo
kao pokret prema svesti o slobodi ili razvoju svetskog duha, bilo kao borba za priznanje –
bitno je da se napredak može misliti samo pod pretpostavkom linearnog shvatanja
vremena, odnosno kontinuiteta u istoriji. [Šušnjić 2008: 212]
Upravo na toj predstavi o vremenu, u kojoj se vrijeme posmatra kao „velika rijeka“
koja teče od daleke prošlosti u sadašnjost i nepovratno otiče ka budućnosti utemeljila se i
bezgranična vjera u rast društvenog blagostanja s protokom vremena, vjera koju
nazivamo optimističkom vizijom istorije, koja je svoj najpotpuniji izraz našla u „ideji
progresa“. Ova ideja je zasnovana na uvjerenju, da u istoriji čovječanstva postoji jedan
osnovni model toka društvenih promjena po kome se one odvijaju samo u jednom smjeru,
a taj smjer je smjer poboljšanja.
Ciklus antinon pravac
Jedna od ideja na kojoj je sagrađena slika savremene stvarnosti i koja zauzima
središnje mjesto moderne civilizacije jeste i ideja o progresu čovječanstva. Ideja progresa
kao dogma kolektivnog kreda suštinski je moderna ideja, jer ona kao dominantna
društvena predstava dobija izuzetan značaj tek u savremenoj društvenoj misli i klimi, pri
tome se kao kolektivno uvjerenje oblikovala u pokretačku i dominirajuću doktrinu
zapadne civilizacije. Naime, ideja progresa predstavlja par exellence ideju moderne
„zabranjenog znanja“, što je u grčkom slučaju uključivalo otkriće vatre. Ovakvom
shvatanju vremena bila je strana ideja progresa, jer iako je mit o Prometeju označavao
tehnološki napredak, on je prema značenju i snazi „božije odmazde“ zbog prekomjerne
želje da se transformiše društveni život simbolizovao moralni pad. Narušavanje
harmonije između tehnološkog i moralnog progresa za Stare Grke bilo je snažna prepreka
za pozitivno vjerovanje u ljudski napredak iz prošlosti ka budućnosti. Protološka misao
antičkog svijeta zamišljala je početak kao savršen oblik, a kretanje u vremenu kao
udaljavanje od tog uzornog oblika. To je zlatno vrijeme, iza kojeg slijedi opadanje u
vremenu. Po predstavama Starih Grka, „zlatno doba“ je iza njih, u prošlosti, te otuda
svijet ne prolazi kroz kvalitativne promjene, niti ima progresivnu liniju razvoja. Stari nam
Grci, kako A. J. Gurevič kaže: „izgledaju kao ljudi koji ’natraške idu u budućnost’, koji
joj ’leđima’ idu u susret“ [Gurevič 1994: 53].
Dakle, ideja koja implicira kontinuirani progres od prošlosti ka budućnosti nikada
nije bila dominantna kod Starih Grka jer je ta ideja suprotna ideji njihovog cikličnog
shvatanja vremena. U tom shvatanju istorija se ne shvata kao kumulativni napredak
prema savršenstvu, već kao ciklus koji se neprestano ponavlja. Takvo poimanje istorije
kao cikličnog procesa snažno je uticalo na predstavu koju su Grci imali o tome kako treba
biti uređeno društvo. Platon i Aristotel su vjerovali da je najbolje društveno uređenje ono
u kojem se događa što manje promjena. Grci, kako ističe Dž. Rifkin: „povezuju veću
promjenu i razvoj s bržim propadanjem i haosom. Njihov je cilj, dakle, bio da idućoj
generaciji ostave u baštinu svijet onoliko sačuvan od promjene koliko god je to bilo
moguće“, jer promjena je značila „neprestano narušavanje prvobitno savršenog stanja i
trošenje iskonski danih blagodeti“, tako da je „idealna država ona koja usporava proces
propadanja koliko je god moguće“ [Rifkin 1986: 18].
Stari Grci ne shvataju i ne doživljavaju svijet u kategorijama stalnih promjena i
razvoja nego kao mirovanje ili kretanje u krugu. „Događaji koji se odvijaju u svetu nisu
unikatni: ponavljaju se doba koja se smenjuju, ljudi i pojave koji su jednom postojali
ponovo će se vratiti po isteku ’Velike Godine’ – pitagorejske ere“ [Gurevič 1994: 52–53].
Ako se sve ponavlja, onda ništa neočekivano i novo ne može da se pojavi: sva bića će
iznova da se ponove i ponovo žive svoje živote. To znači da sve što se zbiva već se
jednom zbivalo, i zbivaće se u budućnosti, jer ciklusi teku bez kraja, uvijek se
ponavljajući. Kroz ideju o palingeneziji, koja počiva na vjerovanju o vječnom
ponavljanju stvari, kasnija helenska predstava vremena formirala je sliku o univerzalnoj
cikličnoj harmoniji, prema kojoj se sve stvari vraćaju sebi samima, a vremenska bića
stiču trajnost stalnim ponavljanjem. „’Nema, očevidno ničeg nemogućeg’, kaže Hrizip,
jer posle naše smrti, posle mnogih perioda proteklog vremena, mi bivamo ponovo
uspostavljeni u istoj formi koju sada imamo“ [prema: Tartalja 1998: 31–32].
Objašnjavajući stoičku misao helenskog perioda, ovo shvatanje toka društvenih promjena
potvrđuje i Nemezijus, biskup iz Emeze, koji u IV vijeku kaže:
Stoici su verovali da će Sokrat, Platon i ostali pojedinci živeti ponovo sa istim
prijateljima i sugrađanima. Doživeće ista iskustva i obavljaće iste delatnosti. Svaki grad,
selo ili polje biće ponovo vaspostavljeni, baš kao i ranije. [prema: Vitrou 1985: 18].
Ova se obnova neće ostvarivati jednom, već mnogo puta; ili, tačnije, sve će stvari
vječno biti obnavljane. H. L. Borhes, sažimajući stoičku misao o vremenu, ističe da je
ona oblikovana na ideji vječnog ciklusa, u kome se ponavlja, „kombinovanje osnovnih
čestica, oblikovanje stena, nastanak drveća i ljudi – pa čak vrlina i mana. Ponavlja se
svaki mač i svaki junak i svaka pojedinačna besana noć“ [Borhes 1999: 58]. Dakle, kod
Starih Grka, za razliku od judeohrišćanske kulture, nije postojala ideja o napredovanju u
vremenu ka određenom cilju, nego vjerovanje u cikličnost pojava. Otuda u tom pogledu
na svijet novo nije interesantno: tu se nalazi samo ponavljanje bivšeg; progres i promjena
ovdje ne mogu biti norma, već prije izuzetak.
Korijeni naše moderne linearne predstave o vremenu, koja svoj potpuniji oblik
zadobija u hrišćanskom pogledu na svijet, javljaju se u judaističkoj predstavi vremena
drevnog Izrailja i persijsko-zoroastrijanskoj mitologiji, gdje se borba dobra i zla u
vremenu, borba Ormazda i Arimana, završava pobjedom dobra. Dugo je vremena
prevladava ideja da su prije pojave hrišćanstva Jevreji bili jedinstveni među drevnim
narodima po važnosti koju su pridavali vremenu i neponovljivosti zbivanja. Međutim,
savremeni mislioci smatraju da se korijeni savremene linearne predstave vremena nalaze
u zoroastrijanstvu, te da je sagledavanje unaprijed usmjerenog kretanja vremena i
odbacivanje ideje o beskrajnom ponavljanju nastalo upravo unutar zoroastrijanstva kroz
Zaratustrino učenje da se ciklusi promjena ne ponavljaju i preko učenja da je svaki čovjek
uključen u kosmičku borbu dobra i zla i da svojim ponašanjem mora da se opredijeli za
jednu ili drugu stranu. Ovo je značilo da čovjek ima neizbježnu odgovornost za svoje
postupke, jer oni opredjeljuju njegovu sudbinu pred božijim sudom poslije njegove smrti,
a upravo je ovo shvatanje u tumačenju smisla istorijskog toka vremena je snažno istaklo
hrišćansko učenje.
Hrišćanstvo predstavlja veliku prekretnicu u razvojnom hodu ljudskog društva, koja
je označila temeljne promjene u načinu vjerovanja, mišljenja i vrednovanja, a time i
promjene u poimanju vremena. Sa judaizmom i hrišćanstvom vrijeme je bilo definisano
kao linearno napredovanje bez kružnog ponavljanja pojava i događaja, a na tok vremena
gleda se kao na pravu liniju koja ima svoj početak, tok i kraj. U odnosu na grčku
predstavu prema vremenu, koja je bila dominantno okrenuta na vremenske dimenzije
sadašnjosti i prošlosti, hrišćansko poimanje vremena pažnju usmjerava na budućnost.
Prve standarde hrišćanskog shvatanja vremena i istorije postavio je A. Avgustin u
trenutku koji se poklapao sa jednom od najvećih istorijskih katastrofa – kolapsom
antičkog svijeta i padom Rimskog carstva. U odnosu na njegovu teoriju stajala je
Platonova ciklična teorija, po kojoj će svijet:
[...] trajati samo 72.000 godina. Prvih 36.000 godina svetskog ciklusa predstavljalo
je Zlatno doba, ali je drugih 36.000, kada je Stvoritelj popustio u svom nadziranju sveta,
predstavljalo razdoblje nereda koje se završavalo sa haosom. Tada će se Božanstvo
umešati i iznova započeti ciklus“ [prema: Borstin 2008: 578].
Nasuprot tome, Avgustin, vidjevši čovječanstvo kao jedinstveno stado koje
nepovratno napreduje kroz vrijeme, definitivno je odbacio ciklično shvatanje vremena. A.
Avgustin napada „pagansku“ viziju ciklusa zato što ona isključuje smjer vremena i ne zna
za njegov krajnji cilj, jer kružno shvatanje vremena, kako primjećuje Đ. Šušnjić:
[...] logički zahteva ’večno vraćanje istog’, a ovo isključuje svaki konačni cilj. Ako
ciklično vreme isključuje smer i cilj kretanja, onda to znači da ono poriče neponovljivu i
jedinstvenu pojavu spasitelja“ [Šušnjić, 1998a: 332].
Isus Hristos je, kako tvrdi D. Dž. Borstin: „izbavio čovečanstvo sa ’točka istorije’“
[Borstin 2008: 580]. U hrišćanskoj viziji istorija svijeta poima se kao linearno kretanje ka
kulminaciji krajnjeg događaja, a u sadržajnoj stvarnosti društvenog života predstavlja
