Opsti instituti dokaznog prava
O
PŠTI INSTITUTI DOKAZNOG PRAVA U KRIVIČNOM POSTUPKU
1.Pojam dokaza, dokazivanje i osnovni dokazni pojmovi
Zakonik o krivičnom postupku ne sadrži pojam dokaza, i ako se u čitavom nizu njegovih
odredbi spominju dokazi. Nije u pitanju nikakav poseban propust zakonodavca, jer pojmovno
određivanje dokaza u suštini i ne treba da bude deo sadržine Zakonika o krivičnom postupku,
niti bilo kojeg drugog izvora krivičnog procesnog prava, već se u praksi, a na temelju osnovnih
teorijskih koncepcija, izgrađuje shvatanje o tome šta je dokaz u konkretnom slučaju i kakav je
njegov dokazni kredibilitet, a da pri tom, u odnosu na dokaze i druge dokazne pojmove važe i
određena načela krivičnog postupka, kako ona koja su izričito sadržana u Zakoniku o krivičnom
postupku (kao na primer, načelo slobodne ocene dokaza), tako i ona koja se ne spominju u
Zakoniku o krivičnom postupku, ali je njihova primena u krivičnoj proceduri ipak moguća i
potrebna, kao što je to slučaj sa načelom
in dubio pro reo.
Pojam dokaza predstavlja jednu od najsloženijih teorijskih pitanja krivičnog procesnog
prava i ovom prilikom se njećemo upuštati u šire razmatranje te problematike, već ćemo se
ograničiti na osnovno pojmovno definisanje dokaza. Naime, pojmovno određenje dokaza
predstavlja veliku i zahtevnu krivičnoprocesnu temu, koja je podobna da bude predmet složenih
monografskih radova i ne može se detaljno, a naročito ne i uz šire izlaganje o različitim
mogućim teorijskim pristupima o kojima se uvek može argumentovano polemisati, obraditi u
radu, koji u osnovi predstavlja univerzitetski udžbenik, koji je u prvom redu namenjen osnovnim
studijama. Ista konstatacija važi i za druge pojmovi koji su povezani sa dokaznom
problematikom u krivičnom procesnom pravu, poput dokaznih sredstava, odnosno dokaznih
načina ili dokaznih radnji, izvora dokaza, te teme dokazivanja, odnosno predmete dokazivanja,
dokaznih zabrana, tj.nepodobnih dokaza i drugih takvih tema, koje predstavljaju predmet
razmatranja dokaznog prava, kao i jedne veoma široke procesne oblasti, koja čak u osnovi
prevazilazi okvire samog krivičnog procesnog prava, iako je verovatno njegov suštinski najvažniji
deo, već je u određenoj meri imanentna i drugim procesnim zakonodavstvima. U daljim
izlaganjima ćemo se stoga, nužno ograničiti na relativno sumarno razmatranje osnovnih
dokaznih pojmova u krivičnom procesnom pravu, na način i u obimu koji odgovara zahtevima
jendog monografskog rada, koji je pre svega, udžbeničkog karaktera, pa stoga po logici stvari,
ne podrazumeva produbljeniji pristup i osvrt na brojna teorijska i praktična pitanja koja bi, ako
bi se težilo sistematsko obradi, morala da budu predmet daleko obimnijih rasprava, nego što je
to moguće u jednom udžbeniku krivično procesnog prava.
Dokazi predstavljaju podatke činjenične prirode, koji proizilaze iz krivičnoprocesnih
radnji koje su preduzeli subjekti krivičnog postupka a pre svega sud koji jedini izvodi dokaze u
krivičnom postupki, na osnovu kojih se utvrđuje činjenično stanje, a na temelju koga se izvode
krivičnopravno relevantni zaključci upogledu bitnih elemenata krivičnog dela i krivične
odgovornosti, te izbora, odnosno mere konkretne krivične sankcije, kada su za to ispunjeni
potrebni materijalni i procesni uslovi, ili se na temelju tih podataka izvlače određeni
krivičnoprocesni zaključci, pri čemu se takvi zaključci suda u procesnom smislu uobličavaju u
okviru odluke kojom se nezakonski regulisan način rešava predmet krivičnog postupka.
Kod ove definicije je težište na objašnjenju dokaza kao
podatka,
ili
informacije
, do koje
se dolazi na zakonom predviđen način, a posredstvom koje sud utvrđuje činjenice i to pre svega
one koje su pravno relevantne odnosno odlučne, ali pored toga, takva informacija može imati i
čisto krivičnoprocesni značaj. Takav podatak mora da bude relevantan u alterantivnom,
odnosno kumulativnom smislu, tako da ima određeni krivično pravni (
materijalni ili procesni
ili i
materijalni i procesni
) značaj, a on sam po sebi takođe predstavlja određenu
činjenicu,
odnosno
ima
činjeničnu prirodu.
Same dokaze uvek izvodi sud, ali ih on takođe može prikupljati,
obezbeđivati ili proveravati, a to ponekad mogu da čine u skladu sa zakonom i drugi subjekti, s
tim da samo sud može da
izvodi
dokaze (to je njegovo
ekskluzivno pravo
), te donosi određene
dokazne zaključke koji su informativna podloga za donošenje određene odluke na bazi
utvrđenog činjeničnog stanja. Slično definiše dokaze i Z. Jekić koja navodi da su
to "faktički
podatci do kojih se dolazi u zakonom propisanom postupku (izvođenjem određenih procesnih
radnji), a koji su izvor saznanja o činjenicama na koje treba primeniti krivičnopravne i
krivičnoprocesne norme. "
Dokazivanje predstavlja samo sredstvao za utvrđivanje činjeničnog
stanja, kao skupa činjenica na kojima se neposredno temelji primena materijalnog ili formalnog
krivičnog zakona u određenom krivičnom predmetu (pravno relativne ili odlučne činjenice),
tako da se glavna aktivnost suda u krivičnom postupku svodi na utvrđivanje činjeničnog stanja
potrebnog za odlučivanje.
Dokazi su u funkciji dokazivanja, koje predstavlja preduzimanje potrebnih radnji i
krivičnom postupku, odnosno korišćenje potrebnih dokaznih sredstava, radi sticanja ubeđenja
od strane suda u pogledu postojanja ili nepostojanja određenih relevantnih činjenica, te
utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja na temelju kojeg se donosi odluka o predmetu
krivičnog postupka. I drugi subjekt postupka mogu davati određeno značenje konkretnim
dokazima, ali samo dokazni zaključak suda može biti osnova za odluku kojom se rešava predmet
krivičnog postupka, odnosno samo iz njega može proizići relevantno činjenično stanje koje
potom postaje podloga za odluku kojom se rešava predmet krivičnog postupka. Da bi se
postojanje određene činjenice dokazalo, potrebno je da se dokazi koji se odnose na te činjenice,
koje predstavljaju predmet dokazivanja, izvedu na odgovarajući način u krivičnom postupku, pri
čemu njihovo izvođenje mogu predložiti same stranke, odnosno drugi subjekt postupka koji
imaju to pravo, ali dokaze može izvoditi sam sud po svojoj sopstvenoj inicijativi, te je zatim
Z. Jekić,
Dokazi i istina u krivičnom postupku
, Pravni fakultet – Centar za publikacije, Beograd, 1989, str.12
M. Grubiša,
Činjenično stanje u krivičnom postupku-drugo dopunjeno i izmenjeno izdanje
, Informator, Zagreb, 1980, str. 2. i str.4

sumnje. Učenje o dokazima i drugim pojmovima koji su povezani sa dokaznom problematikom,
predstavlja osnovni predmet dokaznog prava, koje u osnovi predstavlja deo krivičnog procesnog
prava, mada se dokazni pojmovi sreću i u drugim procesnim disciplinama, ali se ono može i
izdvojiti, te proučavati kao posebna naučna disciplina. U tom slučaju se svi dokazni pojmovi
proučavaju na znatno produbljeniji način i tada je moguće izdvajanje i nekih drugih, sa
dokazima uže ili šire povezanih pojmova, nego kada oni predstavljaju samo jedan, iako izuzetno
važan, ipak relativno ograničen segment krivičnog procesnog prava, obrađen uz nužno sumaran
udženički pristup.
2.Neke teorijske podele dokaza
Dokazi mogu da se podele na različite načine, odnosno prema raznovrsnim
kriterijumima, ali su sve moguće podele dokaza u osnovi teorijskog karaktera, jer savremeni
zakonodavci, po pravilu ne poklanjaju pažnju striktnom segmentiranju dokaza u zakonskim
tekstovima. U daljem tekstu ćemo se osvrnuti na dva načina teorijskog kategorisanja dokaza:
prvom, koji je materijalnog karaktera, jer njegov kriterijum počiva na sadržini dokaza i njihovom
logičkom i saznajnom značenju (posredni i neposredni dokazi) i drugom, koji se može shvatiti
kako u čisto procesnom smislu, tako i u mešovitom, osnosno materijalnom pogledu.
2.1 Posredni i neposredni dokazi-indicije i dokazi
Jedna od najstarijih i najvažnijih podela dokaza se u logičkom smislu zasniva na
kriterijumu vrste veze između izvora saznanja i određenih činjenica koje su predmet
dokazivanja, dok se ona u procesnom smislu temelji na načelnom stepenu dokaznog
kredibiliteta određenih dokaza. Ova podela u stvari, potiče iz nekadašnjih zakonskih rešenja
zasnovanih na formalnoj oceni dokaza i podeli dokaza na neposredne i posredne, ali je ona,
nakon prihvatanja načela slobodne ocene dokaza u savremenim krivičnim postupcima, opstala
više u jednom čisto teorijskom, nego u praktičnom smislu, mada učenjem o neposrednim i
posrednim dokazima još uvek ima velikog značaja, te može doprineti sudskoj praksi. Ukoliko je
veza između izvora saznanja i relevantne činjenice direktna, radi se o neposrednim dokazima,
dok su u slucaju indirektne veze u pitanju posredni dokazi. Često se samo neposredni dokazi
tretiraju kao pravi ili relevantni dokazi, dok se posredni dokazi smatraju samo indicijama,
odnosno „indicije“ predstavljaju sinonim za „posredne dokaze“ ili tzv. osnove podozrenja.
U vezi s tim se u teoriji ističe i da se kriterijum podele na neposredne i posredne dokaze,
svodi na važnost činjenica koje se utvrđuju, pa je za neposredne dokaze karakteristično da se
njima direktno, odnosno neposredno utvrđuju relevantne činjenice, dok se posrednim
dokazima utvrđuju neke sporedne činjenice koje same po sebi ne predstavljaju predmet
dokazivanja, ali se posredno, usled njihove povezanosti sa bitnim činjenicama, omogućava
zaključivanje i u odnosu na relevantne činjenice.
Načelno se smatra da samo pravi ili
neposredni dokazi imaju potreban visoki stepen dokaznog kredibiliteta u opštem, odnosno
apstraktnom smislu, s tim da dokazna verodostojnost u svakom konkretnom sličaju uvek zavisi
od procene suda.
Posredni dokaz se po nekad označava kao sastavno dokaz, koji se dobija iz osnova
podozrenja ili indicija koje su: „takve dokazne istinite činjenice, iz kojih se može izvesti zaključak
da je jedna druga činjenica, koja ima da se dokaže, istinita ili neistinita, jer one prve s ovom
drugom stoje u tesnoj logičkoj vezi.“
Ovo se ilustruje primerom pronalaženja ukradenih stvari
kod određenog lica, što samo po sebi nije dokaz da ih je baš on ukrao, ali se može poći i od te
pretpostavke, koju je potrebno utvrđivati drugim dokazima, ili je moguće utvrditi, da postoji
krivično delo prikrivanja, odnosno obrnuto, može se dokazati da je on do tih stvari došao
potpuno zakonito, bez svesi o njihovom nelegalnom poreklu. Primer za određenu činjenicu kao
indiciju, bi bio i motiv za izvršenje određenog krivičnog dela. Tako na primer, u koliko je
utvrđeno da je određeno lice nasilno preminulo, te ustanovljeno na temelju pragova na mestu
događaja, izvršenoj obdukciji i tsl; da se po svemu sudeći radi o ubistvu, činjenica da je neko
drugo lice imalo motiv (tipičan primer bi bio osveta), je samo indicija da je možda baš to lice
ubica. Zatim, ukoliko se još ustanovi da ono nema alibi u odnosu na vreme izvršenja krivičnog
dela, to postaje još jedna dodatna indicija, a time se pojačava dokazno značenje prve polazne
indicije, ali ni jedna ni drugaindicijalna činjenica nemaju u suštini postpuni dokazni kredibilitet,
odnosno ne dovode to lice u direktnu i nedvosmislenu vezu sa izvršenim krivičnim delom.
Međutim, tim činjenicama se ne može određi bilo kakav dokazni značaj jer one u sklopu sa
drugim činjenicama, odnosno dokazima mogu doprineti utvrđivanju potpunog činjeničnog
stanja. Tako se, na primer, u nemačkoj sudskoj praksi mogu naći presude zasnovane samo na
indicijama, ukloplje nim u čvrst indicioni lanac, a što se formalno temelji na dejstvu načela
slobodne ocene dokaza.
Obrnuto, u našoj se teoriji iznosi stav da presuda zasnovana na
indicijama predstavlja slučaj pogrešnog ili nepotupunog utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno
jedan vid greške suda u dokaznom postupku, te donošenje odluke o predmetu krivičnog
postupka.
Shodno ovome, indicije bi bile shvaćene kao segmentirane činjenice skladno i
logički uklopljene u jedan jedinstveni dokazni niz.
Prema jednom odlično utemeljenom shvataanju, prvi naučni kriterijum za razlikovanje
dokaza na neposredne i posredne je u njihovom vezivanju za verzije, odnosno (ne) mogućnost
pravljenja pretpostavki u odnosu na predmet dokazivanja.
Ako je veza između dokaza i
odlučne činjenice jednoznačna ona ne samo da ne zahteva, nego ni ne daje mogućnost za
N. Matovski,
Kazneno procesno pravo-Opšt.del
, Praven fakultet „Justinijan Prvi“ , Skopje Vtor avgust-S.Štip, Skopje 2003, str. 272.
B. Marković,
O dokazima u krivičnom postupku
, Izdavačka knjižara Gece Kona, Beograd, 1921, str. 275.
A. Hehberger,
Dokaz na osnovu indicija u toku istražnog postupka
, Priručnik, Zagreb, 1981, str. 211-214.
Z. Jekić,
op.cit
. ,12-13 i str. 89-90.
V. Vodinelić,
Verzije I dokazi
, “Anali Pravnog fakulteta u Beogradu”, jubilarni broj, Beograd, 1983, str.150-152.

saznajne moći dokaza, ima osnovnu obavezu da sve svoje dokazne zaključke valjano obrazloži,
te ih na taj način objasni i opravda ne samo strankama i drugim licima kojima se presude,
odnosno druge sudske odluke kojima se rešava osnovni predmet krivičnog postupka
dostavljaju, već i u odnosu na viši, tj. drugostepeni sud, koji ih može preispitivati i eventualno
(pre)vrednovati u postupku po žalbi, što i predstavlja osnovnu branu apsolutnoj sudskoj
arbitrernosti, odnosno onemogućava da se sudska sloboda u oceni dokaza, pretvori u sudsku
samovolju.
2.2. Dokazi optužbe i dokazi odbrane, te indiferentni dokazi u odnosu na osnovne stranačke
funkcije
Jedna od relativno čestih teorijskih podela dokaza je njihovva podela na : dokaze
optužbe i dokaze odbrane. Kriterijum za ovakvu podelu dokaza može da bude čisto procesne
prirode, prema tome koji je subjekt predložio izvođenje određenih dokaza, odnossno da li
određeni dokazni predlog potiče od ovlašćenog tužioca, odnosno puno,oćnika oštećenog kao
tužioca ili privatnog tužioca, ili je potekao od okrivljenog, odnosno njegovog branioca.
Međutim, taj kriterijum u osnovi nije podoban za podelu dokaza na dokaze optužbe i odbrane,
jer nezavisno od toga ko je predložio izvođenje određenog dokaza , takav izvedeni dokaz u
krivičnom postupku može da ide u prilog ooptužbi ili odbrani, čak i kada subjekt koji obavlja
funkciju optužbe ili odbrane, nije predložio izvođenje takvog dpkaza, ili se čak njegovom
izvođenju protivio, a nekada određeni dokaz može da bude potpuno indiferentan u odnosu na
optužbu ili odbranu. Pored toga, sud može i po sopstvenoj inicijativi da naredi
izvođenjeodređenog dokaza, potpuno nezavisno od bilo čijeg predloga, isto kao što dokazni
predlozi ni inače ne obavezuju, odnosno sud ih ne mora usvojiti, pa je i to razlog da se podela
dokaza na dokaze optužbe i dokaze odbrane, ne može temeljiti na kriterijumu subjekta koji je
predložio izvođenje određenog dokaza. Sud e i inače u našem krivičnom postupku, kao i u
ostalim savremenim kontinentalnoevropskim krivičnim postupcima mora dominantno
rukovoditi načelom istine, dok je stranačka inicijativa pretežnijeg značaja u čisto stranačkim
tipovima krivičnog postupka, koji su pre svega tipični za anglosaksonske pravne sisteme. Pored
toga, određeni dokaz u konkretnom slučaju može i da kombinovano ide u prilog kako optužbi,
tako i odbrani, pa tako na primer, u iskazu određenog svedoka mogu biti sadržani podaci koji
jednim delom potkrepljuju optužbu, ali istovremeno u drugom delu idu u prilog iskazu
okrivljenog, ili na drugi način koriste njegovoj odbrani u krivičnom postupku.
U teoriji se ponekad razlikuju dve dijametralno suprotne vrste dokaza- okrivljujući
dokazi, koji podržavaju tezu tužioca, odnosno tzv. optužnu verziju i opravdavajući dokazi, koji
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti