Pogrebna (crna) svadba
Predstava o duši oslobođenoj u trenutku smrti i njeno upućivanje u drugi svijet pretpostavlja
završetak ovozemaljskog života kao okončan ciklus svih prethodno proživljenih i obredima
potvrđenih životnih faza. Međutim, ono što prethodi životnom i socijalnom iskustvu
pojedinca, jeste smrt. Životne i socijalne obaveze zbog prevremene smrti ostaju uskraćene
pojedincu, zato se to može nadoknaditi i posmrtno. Neizvršeni rituali vezani za prethodne
životne cikluse, kao što je na primjer svadba, pokazuju se kao smetnja potpunoj integraciji
duše umrlog u svijet mrtvih.
Ostvarivanje bračne veze jedna je od osnovnih socijalnih, životnih i kultnih obaveza
pojedinca. U zavisnosti od sredine, u izbora partnera posredno je ili neposredno učestvovala i
zajednica koja je ovakvim odnosom iskazivala i stvarnu zainteresovanost za regulisanje ovih
obaveza svojih članova. Ukoliko je neko nailazio na teškoće i prepreke u njihovom
ispunjavanju, kolektiv je brinuo o sklapanju njegove bračne veze. Iz tog šireg konteksta
obaveza kolektiva prema svojim članovima, treba sagledati pogrebni obred momka ili
djevojke, organizovan i kao svadbeni ritual ili kao crna svadba. Nazivan i „veseljem“, ovakva
sahrana je po ponašanju učesnika (pjevanju sadbenih pjesama, sviranju i igranju), ritualnim
predmetima (svadbenoj odjeći umrlog, nošenju barjaka sa cvijećem ili mlade voćke okićene
darovima na čelu povorke) i osnovnoj namjeni je imala i funkciju svadbenog obreda.
Obavljan prvenstveno u cilju obezbjeđivanja supružnika na drugom svijetu, ovaj običaj potiče
iz staroslovenske religije, ali je poznat i mnogim drugim narodima, samo u drugačijem obliku.
Kako je to u stvari izgledalo? Karakteristični elementi svadbenog rituala u okviru sahrane
imali su za cilj da otklone prepreku za potpunu integraciju umrlog u drugi svijet. Kao što sam
pomenuo, ako se desi iznenadna smrt momka ili djevojke koji nisu stigli da za života stupe u
brak, porodica pokojnika ili pokojnice može da organizuje crnu svadbu. Crna svadba je
simbolično vjenčanje koje se organizuje nakon sahrane, ali može i da bude i na dan sahrane.
Posebna pažnja posvećivana je i vjenčanom partneru preminule osobe. Ulogu mladoženje su
imali mladići obučeni u svatovska odijela koji su nosili preminulu djevojku, dok je prilikom
sahrane momka, izabrana djevojka u vjenčanici dobijala ulogu „mlade“. Nošenje voćke u
pogrebnoj povorci simbolisalo je samog pokojnika, ali je ukazivalo i na trag animističkog
vjerovanja o preseljenju duše umrlog u drvo. Znači, vjerenik ili vjerenica pristaje da se
„vjenča“ sa preminulom osobom i ostane sa njom u „braku“ godinu dana, što opet znači, da u
tom periodu ne smije da se zaljubi ili da bude u vezi sa nekom drugom osobom, jer bi se na to
gledalo kao na preljubu. Ako osoba sa kojom je pokojnik bio u vezi ne želi da učestvuje u
svadbi, može se naći poznanik ili poznanica koji će igrati funkciju mlade, tj. mladoženje, u
zavisnosti od pola preminule osobe. Kako će se svadba odvijati, takođe zavisi od porodice
koja ju organizuje. Ima slučajeva da je riječ samo o simboličkom odlasku na groblje, ali bilo
je i onih koji su običaje poštovali doslovno, pa je mlada bila u vjenčanici, prijatelji i rodbina
su bili svatovi i sa muzikom su dolazili na groblje. U suštini, sve je bilo isto kao i na pravoj
svadbi, osim činjenice da su smijeh i radost zamjenjivali plač i naricanje. Poslije sahrane i
ritualnog obreda, dijelili su se svadbeni darovi. Nakon ritualne uloge „mlade“ u pogrebnoj
povorci momka koji se sahranjuje, djevojka je na osnovu principa vještačkog srodstva
dobijala status simboličke snahe za članove njegove zajednice.
Nakon godinu dana, crna svadba se raskida. Mlada ili mladoženja koji su pristali da
simbolično budu vjenčani godinu dana, nakon toga nemaju nikakve obaveze i slobodni su da
zasnuju brak ili porodicu. O tome koliko je ovaj običaj u prošlosti bio važan i rasprostranjen,
govori činjenica da su prije 90-ih godina sveštenici Srpske pravoslavne crkve prisustvovali
svadbi. Na grobu je bila prisutna i „rajska svijeća“, a nije bio rijedak slučaj i da ona prenoći u
crkvi kako bi bila osveštana. Crkva je u međuvremenu promijenila svoj stav o crnoj svadbi i
danas je zabranjuje. Ovaj važan dio starih paganskih običaja je u izumiranju. Stoji zabilježeno
da je posljednja crna svadba organizovana 2004. godine, a prije toga 1991. godine.
Cjelokupni obred posmrtne svadbe može se smatrati vrstom naknadnog rituala vršenog u cilju
uspostavljanja potrebnog socijalnog statusa umrlog kao uslova njegovog uspješnog uvođenja
u drugi svijet. Uspostavljanje tog statusa vrši se fiktivnim ritualnim proizvođenjem kola,
prstena ili kruga, koji nedostaje u obrednom ciklusu pojedinca. U tom smislu se i ovaj ritual
može smatrati postupkom vođenja duše radi njenog što uspješnijeg integrisanja u drugi svijet.
U prilogu ću ostaviti link od kratkog dokumentarnog filma, koji se zove „Veselje za mrtve
duše“. Film je snimljen 2004. godine u okolini Golupca i govori o vlaškim posmrtnim
običajima. Autor „Veselja za mrtve duše“ je Novica Savić, a sam film je osvojio „Srebrnu
maslinu“ na međunarodnom TV festivalu u Baru, kao i „Zlatni zapis“, TV novosti, 2004.
godine.
Jutjub link: https://www.youtube.com/watch?v=VaMGaeJMCBw&t=769s
