Aristotel-etika s posebnim osvrtom na sreću i ljudsko dobro

I.    UVOD

U svom doprinosu  filozofiji razmišljanja i etici Aristotel je stvorio posebno i originalno etičko učenje koje je povezano sa njegovom učenjem metafizike. Po Aristotelu bit čovjekovog života je usavršavanje djelatnost koja je svojstvena samo za njega- čovjeka i Boga, a to je djelatnost mišljenja. Aristotel smatra kako čovjek može da imati i željeti bogatstvo, slavu i moć, ali u njima nema neke vrijednosti same po sebi, jedina vrijednost po sebi je sreća koju čovjek može pronaći samo u nekoj djelatnosti koju je usavršio. Ukoliko čovjek radi na tome i usavršava svoje mišljenje, na taj način  postaje sličan Bogu. Kod čovjeka postoje uže etičke vrline koje su su zapravo sredina između dvije krajnosti, pa u tom smislu imamo npr. hrabrost kao vrlinu,a kukavičluk i ludu smjelost kao mane, velikodušnost vrlina,a rasipništvo i tvrdičluk mane,ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd. Postoje stvari koje ne mogu biti drugčije, stvari koje su vječne, nepromenljive i njima se bavi mudrost,ali čovjek se u svom životu  bavi i stvarima koje su konstantno i uglavnom drugčije, kao što su razne životne okolnosti i problemi koji se u životu svakog pojedinca javljaju. Kako bi se ti problemi rješili potrebna je praktična mudrost koju Aristotel naziva razboritost (grč. fronesis). Razboritost je spoj dobrih krajnjih ciljeva, koji se stječu odgojem, i sposobnosti da se iznađu sredstva za njihovo ostvarenje, što se najviše stječe iskustvom. Sreće i opće ljudsko dobro je bit postojanje, ono ćemu treba težiti i što obilježava svrhu postojanje čovjek kao pojedinac i dijela društva kome pripada.

1.    ETIKA PO ARISTOTELU-NIKOMAHOVA ETIKA

U Nikomahovoj etici Aristotel raspravlja tomu što je ljudska sreća i što je ljudsko dobro. U toj raspravi Aristotel iznosi niz argumenata u kojima najprije nastoji pokaz da je sreća najviše ljudsko dobro, a zatim doći do odredbe ljudskog dobra, koja će pokazati u čemu se sreća sastoji. Iz toga proizlazi neminovno pitanje sastoji li se ljudska sreća samo u jednom dobru ili uključuje više tipova dobra? Odgovori su dvojaki, pa Aristotel daje širu verziju, koja pretpostavlja kako se sreća sastoji u djelatnosti u skladu s vrlinom u širem smislu, te uključuje cjelinu praktičnog djelovanja pojedinca u zajednici,ali sreća se može sasvim nedvosmisleno ocrtavati u djelatnosti koja skladu s jednom vrlinom i to mudrošću,djelatnosti koju još naziva ”kontemplacij”. Aristotel je tako poistovjećivanjem sreće s djelatnošću u skladu s jednom intelektualnom vrlinom isključio vrline karaktera iz definicije sreće. Štoviše, kontemplacija je takva vrsta djelatnosti čije izvršavanje čini djelovanje u skladu s vrlinama karaktera, ukoliko ono uključuje vanjska dobra, interakciju s drugim ljudima i aktivan politički život u zajednici, gotovo je nemoguće. Iz navedenog jedna koncepcija sreće isključuje onu drugu, pa se može utvrditi kako Aristitel prihvaća dvije koncepcije sreće za različite djelatnike, jednu-sreću u najboljem smislu ili savršenu sreću za one koji su sposobni za život koji se sastoji u kontemplaciji i drugu-sreću drugoga reda ili nesavršenu sreću za ostale, one koji mogu postići život u skladu s vrlinama karaktera. ”Ako je, dakle, tako, proizlazi da je ljudsko dobro aktivnost duše u skladu s vrlinom, a ako je vrlina više, onda u skladu s onom najboljom i najpotpunijom.” (Nikomahova etika, 1098a16-18)