Odlomak

UVOD

Međunarodno poslovanje podrazumeva sve biznis transakcije u koje su uključene dve ili više zemalja. Ove biznis transakcije mogu biti privatne ili vladine. U slučaju privatnih firmi, transakcija je motivisana profitom, dok transakcije vlada zemalja često ne fokusiraju profit kao osnovni motiv pri obavljanju međunarodnog biznisa. Dakle, međunarodni biznis, odnosno međunarodno poslovanje obuhvata redovnu razmenu robe i usluga sa državama u inostranstvu.
Međutim, međunarodno poslovanje ne predstavlja samo promet materijalnih dobara i neproizvodnih usluga, već u određenim slučajevima predstavlja instrument ostvarivanja političko – ekonomskih interesa pojedinih država. Međunarodnu poslovanje danas karakteriše sve veći uticaj multinacionalnih i transnacionalnih kompanija. Ove kompanije obezbeđuju sirovine po povoljnim cenama iz zemalja u razvoju, gde eksploatišu i jeftinu radnu snagu; one se javljaju i u razvijenim državama gde kompletiraju proces proizvodnje ili ga osamostaljuju, čime proširuju svoje tržište i koriste prednosti ekonomije obima. Čest motiv izvoz kapitala multinacionalne i transnacionalne je i zaobilaženje carinskih barijera, kao i potiskivanje konkurencije. Multinacionalne i transnacionalne kroz okvire međunarodnog poslovanja, velikoj meri utiču na međunarodne odnose. Nacionalne privrede država u svetu bez obzira na stepen svog razvitka nisu u stanju da se izoluju od tokova globalizacije i regionalizacije svetske privrede. Nacionalne granice zemalja se zbog jačanja regionalnih integracija postepeno gube. Trgovinska delatnost postaje spoljna i u okvirima međunarodnog poslovanja, tek kada pređe trgovinsko – političku granicu određenog regiona ili zemlje. Geografske i kulturološke udaljenosti između zemalja se permanentno smanjuju usled ekspanzije tehničko – tehnološkog razvoja, čime je omogućeno kompanijama znatno proširenje tržišta i izvora sirovina.

 

 

 

ZNAČAJ I POJAM TEHNOLOGIJE I NjENOG TRANSFERA

Intezivna upotreba tehnologije u savremenoj svetskoj privredi dokaz je njenog fundamentalnog značaja. Tehnologija je najdinamičniji faktor razvoja, koji menja proizvodne mogućnosti i nacionalnu pripadnost proizvoda u svetskoj privredi. Ni jedanproizvodni proces ne može se zamisliti bez odgovarajuče tehnologije. Zbog toga, uvek kad nema odgovarajuće domaće tehnologije, ona se uvozi iz inostranstva, a kvalitetnisopstveni tehnološki postupci prodaju se inostranstvu. Ovaj promet tehnologije sa inostranstvom (uvoz i izvoz) označava se pojmom transfera tehnologije između zemalja. Bitno je koliko je neka zemlja bogata u gvožđu, uglju, čeliku, opremi, devizama, pa i radnoj snazi, ali je suštinsko pitanje kako ih ona koristi, odnosno kakvu tehnologiju – način proizvodnje – primenjuje.
Konkuretski položaj proizvođača u sopstvenoj zemlji, a posebno na spoljnim tržištima, zavisi od toga koliko taj proizvođač (zemlja) uvede novih proizvoda, najprihvatljivijih za potrošače, i kolikoto rade brže od drugih proizvođača (zemalja). Dakle, komparativna prednost, i sam položaj pojedine zemlje u međunarodnoj podeli rada, zavise od trajne tehnološke progresivnosti, koja je postala najvažniji faktor međunarodne specijalizacije i konkurencije. A razvijene zemlje su davno prihvatile stav da je organizovano znanje i tehnologija, u korelaciji s drugim faktorima razvoja, osnovni uslov konkurentske borbe na međunarodnim tržištima. Tehnologija je tipična za savremenu proizvodnju. Njome se trguje kao i svakom drugom robom. Ona, u odnosu na druge robe, ima i neke specifične karakteristike. Za njeno korišćenje nije dovoljno da se, ona samo kupi i plati, nego su potrebne trajne veze kupaca i prodavaca radi kontinuiteta njenog održavanja, ato, suštinski, znači trajnu međusobnu vezanost i zavisnost kupaca i prodavaca, a, posebno, kupca od prodavca. Prodaja tehnologije omogućuje relativno veću zaradudobiti od prodaja robe i usluga.
Sada je potrebno dati definiciju tehnologije u užem i širem smislu. Pod tehnologijom u užem smislu podrazumeva se određeni postupak ili skup postupaka, koji omogućuju da se, uz odgovarajuća ulaganja u proces proizvodnje (rad, sirovine, sredstva za rad) dobiju proizvodi sa unapred utvrđenim svojstvima, a koji su neophodni građanima, preduzećima i državama. Sličnu definiciju dao je fizičar Ampere u drugoj polovini XIX veka. On je tehnologiju definisao kao ¨skup postupaka sposobnih da prirodu stave u službu čovekove sreće¨.
Pod tehnologijom u širem smislu podraѕumeva se, pored pojma u uѕem smislu, jos i niz drugih aktivnosti u procesu društvene reprodukcije kao što su: Unapređenje proizvodnih procesa i organizacije rada, usavršavanje kadrova, savremeno upravljanje (menadžment) , istraživanje tržišta (marketing) i slično.
Stvaralaštvo prolazi iz intelekta, umnog rada. Znanje je roba, ali samo pravo, ne obično znanje. Postoje fundamentalna i primenjena istraživanja. Fundamentalna znanja nisu direktno primenjiva, nego služe daljem razvoju nauke. Odgovorna država nikad ne sme zapostaviti ni ova znanja. Inovacije se svode na inovacije proizvoda, inovacije usluga, inovacije sirovine i materijala, inovacijeproizvodnih procesa, inovacije organizacije i upravljanja, inovacije isporuke i distribucije, inovacije tržišta.
Prva tehnološka revolucija nastala je pojavom parne mašine u Engleskoj 1793. Godine, a uzrokovala je nagli razvoj industrije saobraćaja. Može se nazvati energetskom revolucijom. Druga je nastala u drugoj polovini, odnosno krajem HIH veka, pojavom naizmenične struje (Nikola Tesla) , što je uzrokovalo pojavuelektričnih mašina i niza novih proizvoda. Naziva se industrijskom revolucijom.
Treća je nastala u drugoj polovini HH veka, počevod 1957. Godine kada su kompijuteri itelekomunikacije (elektronika i informatika) preporodili svet. Kada je šezdesetih godina HH veka dat u komercijalnu upotrebu prvi kompijuter koštao je 1. 000. 000 dolara. Danas PS računar košta oko 1. 000 dolara, a njegova brzina i kapacitet su 1. 000 puta veći. Karakteristika treće tehnološke revolucije je da je industrijsko društvo pretvoteno u takozvani informativno društvo.
Najnovije tehnologije su: Novi materijali, biotehnologije, mikroprocesori, računari, telekomunikacije i robotika. Sektor novih materijala obuhvata bio materijale, visokotemperaturne superprovodnike, nove keramičke materijale, legure, kompozitne materijale, tanke dijamondske filmove, membrane, polimere. Sektor za informatičku tehnologiju obuhvata pronalaske vezane sa digitalnim, optičkim i analognim računarskim hardverom i softverom, te proizvodnju i primenu poluprovodnika.
Biotehnologija je nauka koja sebavi (izučava) oplemenjivanje biljaka i životinja i proizvodnju lekova za produžavanje ljudskog života. Godina 1980. Je presudna za nastanak biotehnologije. Te godine Vrhovni sud SAD u sporu ¨Diamond¨ protiv ¨Chacrabarty¨ odlučio je da jedna bakterija koja je, genetskim inženjeringom podešena za razgraćivanje sirove naftemože da se patentira, kao i sve što je pod suncem usavršio čovek. Od tada se priznaju patenti iz oblasti biotehnologije, odnosno genetike, a pod zaštitom su i nove biljne sorte, ljudski genovi, DNK analize. To je stimulisalo naučni rad u ovoj oblčasti i označilo pravu tehnološku revoluciju u medivini i sudstvu.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari