Odlomak

1.    UVOD – NUŽNOST PROCESA PRIVATIZACIJE

Proces privatizacije predstavlja sastavni, a u mnogim elementima i jedan od najvažnijih elementa procesa tranzicije. Smisao procesa privatizacije, u prelazu na tržišni sistem – kako se u ekonomskom smislu proces tranzicije može najkraće definisati, jeste u tome što se privatizacijom mijenja ciljna funkcija preduzeća na način koji, u savremenim uslovima, obezbjeđuje viši nivo efikasnosti. Ovaj zaključak važi ne samo za tzv. socijalističke privrede koje ulaze u tranzicioni proces već i za sve druge privrede u kojima je narastao udio javnog vlasništva. Razlike u efikasnosti između dva svojinska tipa nastaju otude što se privatni kapital, po definiciji, primarno interesuje za porast proizvođačevog viška (što se najčešće izražava kroz maksimizaciju profita). Preduzeće u državnoj ili drugim oblicima kolektivne svojine, takođe po definiciji, ima pomiješanu ciljnu funkciju: osim proizvođačevog viška ono, paralaelno i nekonzistentno, nastoji da uveća i potrošačev višak, podložno je efektima političkih ciklusa, te raznim drugim paralelnim ciljevima koji umanjuju njegovu efikasnost. Sa druge strane, javna preduzeća imaju smisla i neophodna su ukoliko je riječ o slučajevima  kada je tržište neuspješno (prije svega, prirodni monopol, eksterni efekti i asimetrične informacije). Promjene tehnologije tokom poslijeratnog perioda tj. tokom druge polovine XX vijeka značajno su umanjile broj slučajeva prirodnog monopola, a takođe, doprinjele individualizaciji rada. Stoga je privatizacija kao način za povećanje efikasnosti najprije primjenjena u razvijenim tržišnim privredama (prije svega u Velikoj Britaniji krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, proširila se i na druge zemlje).
U socijalističkim privredama koje nijesu reagovale na ove okolnosti došlo je do značajnog – apsolutnog, a naročito relativnog – pada efikasnosti koji se manifestovao u smanjenju, a povremeno i u negativnim stopama rasta. Uprkos izvjesne (i nemale) usmjerenosti na tržišne reforme, od sličnih problema trpjela je i privreda SFRJ tokom osamdesetih godina. To je i nametalo krupne promjene u funkcionisanju ekonomskog sistema koje su započete krajem osamdesetih, a koje su dobile svoj potpuniji oblik u vrijeme 1989/90. godine u reformama promovisanim od strane posljednje Vlade SFRJ. Crnogorska privreda kao federalna jedinica tadašnje SFRJ nije se razlikovala u ovom pogledu. Naprotiv, kao relativno mala jedinica Crna Gora je bila još više podložna negativnim efektima i u njoj je potreba sistemskog prilagođavanja bila još izraženija.
Naime, kao mala zemlja (svejedno da li unutar veće državne cijeline ili potpuno samostalna) Crna Gora mora biti uvijek otvorena privreda. Za uspjeh u uslovima otvorene privrede neophodno je dostizanje visoke efikasnosti. U tom smislu, dominantni svojinski aranžman mora biti uspostavljen na način koji podstiče i omogućava podizanje efikasnosti cijele privrede. Prema tome, Crna Gora, jednako kao i druge privrede u tranziciji, bila je u situaciji da ulaskom u proces tranzicije djeluje u tom pravcu. Kao što će se vidjeti, Crna Gora je, zbog situacije u kojoj se zatekla, nažalost, ispoljila i određena zakašnjenja u tom procesu usljed čega je i proces privatizacije kasnio što se, posebno tokom devedesetih i odrazlio na njene performanse.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari