Ustav Republike Srbije
SEMINARSKI RAD
Tema:
Ustav Republike Srbije
S A D R Ž A J
2.2 Načela Ustava Republike Srbije
2.3 Ljudska i manjinska prava slobode prema Ustavu Republike Srbije
2.4 Ekonomsko uređenje i javne finansije prema Ustavu Republike Srbije
2.5 Nadležnost Republike Srbije prema Ustavu
2.6 Uređenje vlasti prema Ustavu Republike Srbije
2.7 Ustavni sud prema Ustavu Republike Srbije
2.8 Teritorijalno uređenje prema Ustavu Republike Srbije
2.9 Ustavnost i zakonitost Ustava Republike Srbije
2

anglosaksonske i francuske pravne teorije, odnosno one koje su stvarale ovaj naziv u
uslovima preovlađivanja društvenih odnosa i principa zasnovanih na ekonomskom,
političkom liberalizmu i političkoj demokratiji.
“Ustavno pravo kao nauka proučava Ustavni poredak jednog društva – kako norme tako
i društvenu praksu iz koje norme potiču i u okviru kojih se realizuju“.
Ustavno pravo proučava uređivanje osnovnih političkih odnosa u državi, političko
uređenje, ljudska prava, organizacija državne vlasti, oblik vladavine.
Izvori ustavnog prava se dele na:
- osnovne i
- dopunske.
U osnovne izvore ustavnog prava spadaju:
- Ustav
- ustavni i organski zakoni.
U dopunske izvore ustavnog prava spadaju:
- zakon
- uredbe sa zakonskom snagom
- poslovnik Parlamenta
- statuti AP
- sudske odluke i
- ustavni običaji.
Ustav je najviši pravni akt jedne zemlje.
Zbog značaja i važnosti Ustava kao takvog, predmet ovog rada u nastavku biće Ustav
naše zemlje odnosno Ustav Republike Srbije.
2 Ustav Republike Srbije
2.1 Pojam ustava
Ustav po pravilu je, počevši od kraja XVIII veka do danas, u svim samostalnim i
razvijenim državnim uređenjima osnovni političko – pravni dokumenat.
Ustav je izvor prava a posebno ustavnog prava. On je često akt stvaranja mehanizma
vlasti i potvrde osnovnih društvenih odnosa. On je pravna osnova za funkcionisanje
političkog sistema i ostvarivanje prava. On je pravni izraz i garantija postojanja
ustavnosti. Isto tako, po svojoj sadržini i pravnoj vrednosti, ustav služi da se ispita
postojanje i utvrdi eventualno nepostojanje ustavnosti.
Đorđević J.,
Ustavno pravo
, br. str. 8
4
Najzad, razvitak i pojava ustav beleži i izražava mnoge, a često i osnovne strane
društveno – političkog kretanja ljudskog društva, promene, transformaciju i evoluciju
ustavnog prava i političkih shvatanja u jednoj zemlji.
S obzirom na sve to, pojam ustava predstavlja osnovno uvodno pitanje nauke ustavnog
prava.
U svom užem tehničko – pravnom značenju, ustavnost je vezana za uvođenje ustavnog
poretka zasnovanog uglavnom na pisanom ustavno tekstu koji predviđa obrazovanje,
sadržinu i granice svih ovlašćenja organa vlasti i građana.
U svom političkom smislu ustavnost odnosno ustav je naziv za društveno – političku
pojavu potčinjavanja mehanizma i akcija vlasti i vladajuće politike objektivnom pravu
odnosno sistemu utvrđenih pravila ili bar Konvencija čije poštovanje se zasniva na
konkretnim društveno – političkim odnosima i na odgovarajućim ustavno – pravnim
garantijama. U tom smislu ustav izražava ideju vladavine prava nad arbitrernom
vladavinom nad ljudima. Ustavnost je princip ograničenja i institutivnog izraza.
U širem političkom značenju, ustavnost podrazumeva društveno – političke i idejne
procese, borbe, napore i postignuća naroda, klasa, grupa i pojedinaca u pravcu
ograničavanaj apsolutizma i samovolje, obezbeđenja kontinuelnog funkcionisanja
ustanovljenog sistema političkih odnosa.
O pojmu ustava postoje veoma različitia tumačenja, naročito u buržoaskoj pravnoj nauci
koja se tim problemom nekada mnogo bavila. Ipak jasno se razlikuju dva osnovna i
najpoznatija shvatanja ustava:
- formalno – pravni i
- sociološki pojam ustava.
Prema prvom shvatanju ustav je formalni – pravni akt, bez obzira da li je izražen u
jednom kodifikovanom tekstu ili ne. On određuje principe o najvišim državnim
organima i njihovoj nadležnosti kao i o osnovnim pravima građana. Ovo shvatanje je
bilo zastupljeno u francuskoj pravnoj literaturi i njegov izraz je bio francuski Ustav od
1875. godine.
Nasuprot formalno – pravnom shvatanju ustava ističe se sociološko koje insistira na
društvenoj suštini ustava.
Sociološki pojam polazi od toga da ustav jedne zemlje nije pravni dokumenat već skup
realnih odnosa i okolnosti među kojima preovlađuju:
- odnosi društvenih snaga,
- ekonomska struktura,
- geografske i političke okolonosti
- međunarodni odnosi i drugo.
Među mnogim sociološkim definicijama ustava najpoznatija je Lasalova, prema kojoj je
ustav “odnos društvenih snaga koje postoje u jednoj zemlji”. Ovo svoje gledište Lasal
5

- nepisanim ustavima.
Neki teoretičari su pokušali da izgrade pojam ustava na drugim osnovama, čisto
proceduralnim.
U skladu sa ovim gledištem stvorena je i teorija o čvrstim – krutim i mekim – fluidnim
ustavima. Gledište o gipkim i fluidnim, lako promenljivim ustavima izraz je engleske
prakse, po kojoj se ustav ne samo zasnivati i dopunjavati konvencijama nego se i pisani
delovi ustava mogu menjati na isti način na koji su i doneti.
Pod ustavom se može podrazumevati i podrazumeva se realni poredak, zasnovan na
odgovarajućim društvenim i političkim odnosima snaga, u funkciji određene svojinske
strukture društva.
Funkcije ustava - ustav je istovremeno politički i pravni akti; akt uobličavanja i
organizovanja političkog društva ili države; akt koji unosi red i usklađenosti u pravni
sistem koji je:
- deo,
- dopuna i
- potvrda ustava.
Prema tome, dve trajne i opšte prihvaćene funkcije ustava su sledeće:
- ustav je u političkom smislu, akt koji sadrži načela o organizaciji političkog društva
tačnije države ili političke vlasti kako u cilju održavanja političkog društva i određenog
sistema vlasti tako i radi funkcionisanja određenog sistema proizvodnje i podređivanje
masa tom diktatu koji time što je ekonomski, odnosno posredan ne mora se
izjednačavati sa širim ili opštim interesima i
- ustav je akt funkcionalno operativne racionalizacije u jednom datom društvu, jer on
predstavlja ne samo izvorni i osnovni zakon već i merilo za pravne odnose i vladavinu
prava i za usklađivanje različitih pravnih akata.
Sve ove funkcije su izraz jedno deskriptivnog formalno – organizacionog i donekle
tautološkog shvatanja demokratskih ustava.
Pored toga, ustav je u toku istorije imao i niz posebnih a u prvom redu, skrivenih
funkcija.
Ustav je akt uspostavljanja javne i zvanične vlasti i time vrši funkciju legitimnosti jednog
političkog režima. Ali istovremeno mnogi ustavi su i akti prikrivene lične ili grupne vlasti
i zato njihova organizaciono i pravno – hijerarhijska funkcija služi kako za javnu potvrdu
tako i za mistifikovanje jednog sistema društvenih i političkih odnosa. U skladu sa tim,
ustavi kao najviši izraz pozitivnog prava i pravne ideologije sadrže i elemene
mistifikovanja i fetišizma.
Lasal,
Ustavno pravo
, br. str. 12
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti