SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
KINEZIOLOŠKI FAKULTET
(Studij za stjecanje visoke stručne spreme
i stručnog naziva: magistar kineziologije)
Zagreb, rujan 2016.
Toni Josić
ANALIZA POKAZATELJA EFIKASNOSTI
RUKOMETNIH VRATARA NA EUROPSKOM
PRVENSTVU 2016. U POLJSKOJ
(diplomski rad)
Mentor: prof.dr.sc. Dinko Vuleta
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
KINEZIOLOŠKI FAKULTET
(Studij za stjecanje visoke stručne spreme
i stručnog naziva: magistar kineziologije)
Zagreb, rujan 2016.
Toni Josić
ANALIZA POKAZATELJA EFIKASNOSTI
RUKOMETNIH VRATARA NA EUROPSKOM
PRVENSTVU 2016. U POLJSKOJ
(diplomski rad)
Mentor: prof.dr.sc. Dinko Vuleta
SADRŽAJ
1.
UVOD
2.
DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA
3.
CILJ ISTRAŽIVANJA
4.
METODE RADA
4.1.
Uzorak ispitanika
4.2.
Uzorak varijabli
4.3.
Metode prikupljanja podataka
4.4.
Metode obrade podataka
5.
UČINAK VRATARSKIH PAROVA ŠEST PRVOPLASIRANIH EKIPA
NA EP U POLJSKOJ 2016. GODINE
6.
UČINAK VRATARA ŠEST PRVOPLASIRANIH REPREZENTACIJA KROZ FAZE
NATJECANJA NA EP U POLJSKOJ 2016
7.
UKUPNI UČINAK VRATARA S POJEDINIH IGRAČKIH POZICIJA
ŠEST PRVOPLASIRANIH REPREZENTACIJA NA EP U POLJSKOJ 2016.
8. ZAKLJUČAK
9.
LITERATURA
10.
PRILOZI
1 . UVOD
Rukomet je jedna od najpopularnijih i najrasprostranjenijih sportskih igara na svijetu.
To je igra koja pripada grupi polistrukturalnih i kompleksnih kinezioloških aktivnosti u
kojima prevladavaju podjednako gibanja cikličkog i acikličkog karaktera, a bazirana su
uglavnom na prirodnim oblicima kretanja (Dvoršek i Mlinarić, 2012). Cilj obje
momčadi koje se suprotstavljaju jedna drugoj je postizanje gola i onemogućavanje
igrača da osvoje loptu i postignu gol. Rukometnu igru obilježavaju različite tipične i
atipične situacije u igri, stoga se nameće potreba objektivne registracije pojedinih
situacija u igri, odnosno parametara situacijske efikasnosti svakog pojedinog igrača u
natjecateljskim i situacijskim uvjetima (Vuleta i sur., 2003).
Rukomet se odvija kroz četiri osnovne faze (Vuleta, 1997.), a definiran je parametrima
situacijske efikasnosti rukometaša:
1.
faza obrane
2.
faza protunapada
3.
faza napada
4.
faza povratka u obranu
Unutar tih tipičnih faza igre mogu se prepoznati različiti oblici koji pripadaju području
tehničko-taktičkog djelovanja, a koji se odnose na polje napada, polje obrane,
djelovanje navedenih polja u skladu s udaljenosti od vrata prema kojima ekipa napada i
od vrata ispred kojih se ekipa brani te u skladu s igračkim pozicijama faze obrane i faze
napada (Vuleta, 1997).
Statistička analiza rukometne igre u posljednje je jedan od važnijih i nezaobilaznih
činitelja u procesu tehničko-taktičke pripreme i obuke ekipa te nam daje mogućnosti
ispravljanja pogrešaka i unapređivanje slabih elemenata u igri. Upravo stoga je sve
češće da pojedine ekipe i reprezentacije imaju posebne timove ljudi specijalno zadužene
za statističko vođenje i analiziranje utakmica.
Tijekom utakmice moguće je analizirati svaku pojedinu tehničko-taktičku aktivnost, kao
uspješan i neuspješan potez pojedinog igrača kako u obrani, tako i u napadu, te ju kao
podatak interpretirati kao dio statističke analize utakmice. Na taj način se dobivaju
objektivni pokazatelji stanja, odnosno efikasnosti igrača i momčadi, a ne postoji više
subjektivna procjena te na osnovi pokazatelja trener i stručni stožer meritorno mogu
2.
DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA
Iz godine u godinu, javlja se sve veći broj stručnih i znanstvenih radova o rukometnoj
igri.Vrednovanje pokazatelja uspješnosti u igri potiče različita istraživanja u području
sportske znanosti. Dosadašnja istraživanja statističkog praženja uspješnosti pojedinih
igrača i ekipa u rukometu mogu se podijeliti u tri skupine. U prvu skupinu istraživanja
ubrajaju se radovi koji analiziraju frekvencije, učestalost pojavljivanja različitih
događaja, odnosno uspješnost izvedbe različitih tehničko-taktičkih elemenata.
Utvrđivanje razlika između rukometnih ekipa koje su grupirane po kriterijima
pobjednici i poraženi, bolje ili lošije plasirane ekipe nakon službenih natjecanja čine
drugu skupinu istraživanja u rukometu. Treću skupinu istraživanja čine utjecaji
različitih situacijskih varijabli na konačan rezultat utakmice.
Vuleta i Šimenc
(1989) na uzorku od 62 utakmice VII. svjetskog omladinskog
prvenstva (16 reprezentacija) analizirali su neke od pokazatelja situacijske efikasnosti
Hrvatske reprezentacije. Dobiveni rezultati pokazuju da je:
Reprezentacija Hrvatske ukupno je postigla 176 golova, u prosjeku 25,1 po
utakmici.
Primila ukupno 158 golova, u prosjeku 22,5 po utakmici.
Ukupno je upućeno 288 udaraca na gol i postignuto 176 golova što iznosi 61,1
% po utakmici.
Najviše golova postignuto je s pozicije kružnog napadača, ukupno 47 (ali su
ovdje registrirani i golovi postignuti iz kontranapada, budući da su završili s
linije vratarevog prostora) i s pozicije srednjeg vanjskog.
Najslabija efikasnost bila je s pozicije desnog krila, odakle je postignuto samo
10 golova.
Brzić
(1990) je proveo istraživanje s igračima 28 reprezentacija koje su se sastale u
četrnaest utakmica finalnog dijela na dva svjetska prvenstva u rukometu (Švicarska
1986. i Čehoslovačka 1990.). Analizirana je efikasnost realizacije napadača svih
igračkih pozicija, odnosno šutiranje na vrata s pozicija vanjskih napadača i šutiranje na
gol s pozicija linijskih igrača, zatim šutiranje na gol iz pozicijskog napada, protunapada
i “sedmeraca”. Na temelju dobivenih rezultata, autor je došao do sljedećih zaključaka:
