II KOLOKVIJUM

1. 

Menadžeri pokazuju različite sklonosti odnosno pristupe 

rešavanju problema

, pa razlikujemo:

A. menadžere koji izbegavaju probleme, ignorisanjem informacija koje signaliziraju postojanje 

problema, izbegavaju da preuzmu odgovornost donošenjem odluke

B. menadžere koji rešavaju probleme, spremni su da rešavaju probleme kad situacija to 

neizostavno zahteva

C. menadžere koji aktivno rade na prevenciji problema njihovim ranim otkrivanjem odnosno 

aktivno traže prilike u okruženju za unapređenje performansi organizacije.

2. Vrste odluka: 

1) strateško – operativne
2) programirane – neprogramirane
3) struktuirane – nestruktuirane 
4) sistematično i intuitivno odlučivanje
5) proaktivno i reaktivno odlučivanje
6) individualno i grupno odlučivanje

3. Strateške – operativne odluke

Primarna razlika između strateških i operativnih odluka je na nivou na kome se donose. Strateške 
odluke su vezane za viši nivo menadžmenta i dugoročno opredeljuju poslovanje organizacije.  
Operativne odluke su u funkciji ostvarenja strateških odluka i donose se na nižim nivoima 
menadžmenta. Strateške odluke unutar organizacije po pravilu imaju formu neprogramiranih i 
nestruktuiranih odluka dok su taktičke struktuirane i programirane.

4. Programirane i neprogramirane odluke. 

Programirane odluke su one koje su zasnovane na rutini i vezane su za određeni set pisanih ili 
nepisanih pravila. Kod neprogramiranih usluga, one se odnose na situacije koje nemaju osobine 
rutinskh problema i njihova ključna osobina je da su nestabilni i neuobičajeni problemi i za 
organizaciju nose visok stepen noviteta i neizvesnosti.

5. Struktuirane i nestruktuirane odluke.

Struktuirane odluke su jasne, nedvosmislene i lake za definisanje. Nestruktuirane nisu.

6. Sistematično i intuitivno odlučivanje.

Sistematično odlučivanje pripada nromativnoj teoriji odlučivanja dok se intuitivno vezuje za 
bihejviorističku teoriju odlučivanja. Sistematično ima u sebi precizan niz koraka koje treba preduzeti u 
donošenju odluka. Intuitivno nije suprotan proces sistematičnom odlučivanju, već komplementaran i 
opravdan u svim situacijama u kojima ne postoji dovoljno validnih informacija koje se mogu prihvatiti 

kao apsolutne činjenice.

7. Proaktivno i reaktivno odlučivanje.

Reaktivno odlučivanje odnosi se na probleme koji su se već manifestovali unutar organizacije 
određenim simptomima. Proaktivno podrazumeva korišćenje šansi u tržišnom okruženju.

8. Individualno i grupno odlučivanje.

Deo odluka u organizaciji će menadžer doneti sam dok će za neke druge konsultovati veći ili manji 
krug članova organizacije.

9. Normativni modeli odlučivanja

 zasnovani su na nekoliko ključnih grupa pretpostavki, koje su teško 

održive u realnim uslovima:

1. pretpostavke vezane za informacionu osnovu procesa odlučivanja
2. preetpostavke vezane za donosioca odluke i njegove kognitivne sposobnosti
3. pretpostavke o preferencijama.

10. Deskriptivni (bihejvioristički) modeli 

nastali su kao odgovor na nedostatke normativnih modela. 

Oni koriste koncepte koji su preuzeti prvenstveno iz psihologije i socijalne psihologije, odnosno 
mnogo više se bave ograničenjima koja utiču na proces odlučivanja, kao aktivnost koju sprovode 
ljudska bića u specifičnim socijalnim uslovima.

11. Dva reprezentativna modela

 u okviru bihejviorističke teorije odlučivanja su 

teorija satisfakcije i 

teorija izgleda.

12. Heuretici 

su naše mentalne strategije za donošenje odluka odnosno uprošćene strategije za 

donošenje odluka. Heuretici imaju karakteristike „polugotovih“ rešenja, tj. prečica za rešavanje 
problema.

13. Heuristik reprezentativnosti

 se koristi u situacijama u kojima tražimo vezu između dve pojave, tj. 

uslovne verovatnoće da je jedan događaj A rezultat nekog procesa B. Ako ocenimo da je događaj 
reprezentativan za dati proces onda smo skloni da svoje odluke donosimo sa ovom pretpostavkom.

14. Identifikacija problema

 predstavlja prvi korak ili prvu fazu u procesu rešavanja problema 

odnosno procesu donošenja odluka. Ova faza je kritična za uspeh procesa i utiče direktno kako na 
metode rešavanja problema tako i na ishode alternativa. 

15. Tri tipične greške 

koje se vezuju za identifikaciju problema:

pogrešan obuhvat problema

fokus na simptome a ne na problem

bavljenje pogrešnim problemom

16. Procena ili evaluacija alternativa

 treba da odgovri na nekoliko 

ključnih pitanja

:

1. da li je alternativa izvodljiva?
2. da li je u pitanju odgovarajuće rešenje?
3. šta su moguće posledice po ostatak organizacije?

background image

Želiš da pročitaš svih 7 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti