NASLEDNO PRAVO

 

            

Pitanje 1: Pojam naslednog prava

 

            

Pod naslednim pravom u objektivnom smislu podrazumeva se skup pravnih normi 

kojima je uređena ustanova nasleđivanja. Te nasledno-pravne norme po svom pravnom 
karakteru mogu biti materijalno-pravne, i one su sadržane u zakonu o nasleđivanju iz ‘95. 
godine, procesno-pravne norme koje se tiču postupanja u naslednopravnim stvarima i one 
su sadržane u zakonu o vanparničnom postupku iz 1982. godine i postoje kolizione 
norme kojima se rešava sukob zakona i nadležnosti između naše države i drugih država u 
svetu. Pod naslednim pravom u subjektivnom smislu (ius succesionis) podrazumeva se 
ovlašcenje koje pripada određenim licima uz ispunjenje određenih uslova na osnovu 
naslednog prava u objektivnom smislu. Pravo nasleđa ili nasledno pravo u subjektivnom 
smislu jeste ovlašćenje koje deluje erga omnes. Pravo nasleđa ne može se otuđiti, jedino 
je moguće odricanje od prava nasleđa. Postoji samo jedno pravo nasleđa pa ukoliko ima 
više naslednika svako dobija alikvotni deo toga prava. Predmet naslednog prava jeste 
ustanova nasleđivanja. Pod nasleđivanjem podrazumeva se prelaz nasledivih prava i 
obaveza sa umrlog lica na druge subjekte - njegove sukcesore. Da bi se uopšte moglo 
govoriti o ustanovi nasleđivanja potrebno je zadovoljiti 4 uslova:

            1. 

Otvoreno nasleđe

 - delatio hereditatis, do otvaranja nasleđa dolazi u dva 

slučaja: kad nastupi smrt fizičkog lica ili kad je nestalo lice proglašeno umrlim. Onaj koji 
umre zove se ostavilac, dekujus, defunktus.

            2. 

Da postoji zaostavština

. Zaostavština je skup prava, obaveza, pravnih stanja, 

pravnih moći koje su pripadale ostaviocu u vreme otvaranja nasleđa bile podobne i 
slobodne za nasleđivanje, zaostavština – hereditas (Pitanje 14: Pojam zaostavštine)

            3. 

Postojanje naslednika

 (jednog ili više). Naslednik je lice koje bilo po volji 

ostavioca izraženoj u zaveštanju bilo na osnovu odredaba zakona stiče celokupnu 
zaostavštinu ili njen alikvodni deo (1/2, 1/4, 1/8).

            4. 

Pravni osnov nasleđivanja

 - Usus titulus. Za sticanje nasleđa dovoljan je samo 

pravni osnov (zakon ili zaveštanje). Dok se za sticanje prava svojine traže pooštreni 
uslovi za sticanje prava nasleđa potreban je samo pravni osnov.

 

            

Pitanje 2: Pojam I pravna priroda nasleđivanja

 

            

O ustanovi nasleđivanja postoje različite koncepcije koje objašnjavaju njenu 

pravnu prirodu. Prema personalističkoj koncepciji nasleđivanje nije ništa drugo do 
produženje ličnosti ostavioca. Negativna strana te koncepcije ispoljava se u sledećim 
pokazateljima. Ne može se govoritio produžetku ličnosti bilo koga lica kada ono umre. 
Smrću stavlja se tačka na njegov pravni subjektivitet. Da ova koncepcija moze biti 
prihvaćena to bi značilo da naslednik pošto produžava ostaviočevu ličnost mora mesto 
njega da ode u zatvor ili da produži njegovo roditeljsko pravo. Prema drugoj koncepciji, 
imovinsko-pravnoj, nasleđivanje nije ništa drugo do sticanje imovine. Negativna strana 
ove koncepcije ogleda sa u tome što sa ostavioca na naslenike ne prelaze sva imovinska 
prava (lične službenosti), osim toga nasleđivanjem se ne stiču samo imovinska prava (npr 
moralna komponenta autorskog prava). Prema trecoj koncepciji, nasleđivanje je sredstvo 
za prevladavanje krize koja može da nastane u pravnim odnosima zbog smrti jednog lica. 

Pod nasleđivanjem se podrazumeva prelaz zaostavštine sa umrlog lica na njegove 
univerzalne ili singularne sukcesore ali je istovremeno i nasleđivanje sredstvo za 
prevladavanje krize koja može nastati u pravnom prometu zbog smrti jednog lica.

 

            Pitanje 4: Kritika I reforma ustanove nasleđivanja I naslednog prava

 

            O ustanovi nasleđivanja je mnogo toga rečeno. Neki su davali pozitivne a neki 
negativne kritike. Bardef vođa jednakih u Francuskoj zalagao se za ukidanje ustanove 
nasleđivanja tvrdeći da je javno zlo. Socijalutopisti takođe su se zalagali za ukidanje 
ustanove nasleđivanja tvrdeći da je ono izvor svih nejednakosti u društvu. Šefle, Menger i 
Valije smatrali su da nasleđivanje treba svesti u društveno korisne granice. Svetozar 
Marković tvrdio je da je nasleđivanje rušeća sila koja deluje bez cilja.

            Teoretičari prirodnog prava opravdavali su ustanovu nasleđivanja tvrdeći da je 
ono derivat prava svojine ili preciznije prava raspolaganja. Pufendorf je bio dlučno protiv 
teoretičara prirodnog prava ali se zalagao za postojanje ustanove nasleđivanja tvrdeći da 
se ustanovon nasleđivanja štiti ekonomska osnova porodice i sprečavaju poremećaji u 
društvu. Monteskje je takođe opravdavao ustanovu nasleđivanja tvrdeći da se osnov 
nasleđivanja nalazi u zakonu. Profesor Antić smatra da osnov nasleđivanja leži u javnom 
poretku.

            Sva ova teorijska razmišljanja imala su velikog uticaja na zakonodavnu praksu 
velikog broja zemalja u svetu. Zahvaljujući njima u većini zemalja u svetu smanjen je 
krug krvnih srodnika koji mogu biti pozvani na nasleđe i drugo, uveden je porez na 
nasleđe pa što ste u daljem srodstvu to više plaćate.

 

background image

-          Zakon o zdravstvenoj zaštiti

-          Zakon o poštanskim uslugama

-          Zakon o privrednim društvima

-          Zakon o oružju i municiji

-          Zakon o ratifikaciji konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodnog 
testamenta

-          Uredba o ratifikaciji konvencije o sukobima zakona u pogledu oblika 
testamentarnih odredaba

 

Osnovna načela domaceg naslednopravnog uređenja

 

            U osnovna načela spadaju:

1. Načelo univerzalne sukcesije

2. Načelo sticanja nasleđa ipso iure

3. Načelo ograničene slobode zaveštajnih raspolaganja

4. Načelo sudskog raspravljanja zaostavštine

5. Načelo zabrane ugovornog nasleđivanja

 

            

Pitanje 8: Načelo univerzalne sukcesije

 

            

Načelo univerzalne sukcesije

. Pod univerzalnom sukcesijom podrazumeva se 

prelaz prava i obaveza sa jednog lica na druga lica a pod singularnom sukcesijom 
podrazumeva se samo prenos tačno određenih prava na drugo lice.

            Temelj ustanove nasleđivanja jeste upravo univerzalna sukcesija. Međutim tu nije 
reč o potpunoj univerzalnoj sukcesiji jer sa ostavioca na njegove naslednike prelaze samo 
ona prava i obaveze koje postoje u vreme otvaranja nasleđa ostavioca, koja su slobodna 
da budu nasleđena i koja mogu biti predmet nasledno-pravne sukcesije.

            Razlika između univerzalne i singularne sukcesije. Univerzalni sukcesor po 
pravilu neposredno stupa u prava i obaveze ostavioca. Singularni sukcesor pak stiče 
pravo ili prava iz zaostavštine posredno preko uneverzalnog sukcesora. Po pravilu 
univerzalni sukcesor je taj koji odgovara za ostaviočeve dugove. Izuzetno u slučaju da 
zaveštalac u zaveštanju naredi singularnom sukcesoru da namiri određeni dug onda ce i 
on odgovarati. I još u jednom slučaju singularni sukcesor moze da odgovara za 
ostaviočeve dugove: kad nema dovoljno aktive za namirenje. Onda je on tzv sekundarni 
poverilac. Nachelo univerzalne sukcesije podrazumeva i ravnopravnost u nasledjivanju 
svih naslednika bez obzira na pol, red rođenja, na profesiju, državljanstvo i veru.

 

 

 

            

Pitanje 9: Načelo zabrane ugovornog nasleđivanja I načelo ograničene 

slobode zaveštajnih raspolaganja

 

            

Nachelo zabrane ugovornog nasleđivanja

. Za razliku od zaveštanja kao 

jednostranog pravnog posla za slučaj smrti (mortus causa), ugovor o nasleđivanju jeste 
dvostrani pravni posao za slučaj smrti. Razlikujemo tri vrste ugovora o nasleđivanju:

            1. 

Uzajamni

 ugovor o nasleđivanju kada ugovorne strane jedna drugu postave za 

naslednike.

            2. 

Jednostrani

 ugovor o nasleđivanju kad samo jedna ugovorna strana odredi 

drugu za naslednika

            3. 

Dvostrani ugovor

 o nasleđivanju kada ugovorne strane odrede neko treće lice 

za naslednika.

            Prema važećem zakonu o nasleđivanju ugovor o nasleđivanju je ništav pravni 
posao. Ta tedencija o nevažnosti ugovora o nasleđivanju datira još u vreme donošenja 
saveznog zakona o nasleđivanju iz 1955.  Tada je ugovoru o nasleđivanju stavljeno na 
teret da je ustanova feudalnog karaktera, da ne štiti ugovornog naslednika od 
ostaviočevih raspolaganja onim što je predmet ugovora za života i za slučaj smrti, da je 
spekulativnog karaktera i da doprinosi nastanku velikog broja sporova među 
naslednicima.

            

Načelo ograničene slobode

. U domacem pravu sloboda saveštajnih raspolaganja 

ograničena je ustanovom javnog poretka s jedne strane i ustanovon nužnog dela s druge 
strane. Ustanova nužnog dela je takav pravni fenomen koji obezbeđuje deo zaostavštine 
privilegovanoj grupi zakonskih naslenika (nužnih) nezavisno od volje ostavioca pa čak i 

background image

Želiš da pročitaš svih 21 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti