UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU, KRIMINOLOGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE
SARAJEVO
Muhamed Poturak
BIHEVIORIZAM
(seminarski rad)
Sarajevo, 2013. godina
UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU, KRIMINOLOGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE
SARAJEVO
Muhamed Poturak
BIHEVIORIZAM
(seminarski rad)
Predmet: Psihologija
Mentor: Prof. dr. sc. Mujo Hasković
Student: Muhamed Poturak
Sarajevo, decembar 2013. Godine
1. UVOD U BIHEVIORIZAM
Biheviorizam je radikalni pravac objektivne psihologije kojemu je začetnik amer.
psiholog J. B. Watson, objavljivanjem članka „Psihologija kako je vidi biheviorist“
(Psychology as a Behaviorist Views It, 1913), u kojem je deklarirao temeljni cilj psihologije:
predviđanje i kontrola ponašanja. Predmet psihologije može biti samo objektivno ponašanje,
tj. ono ponašanje i učinci ponašanja koji se mogu objektivno opažati i mjeriti, a kao metoda
priznaje se samo objektivno opažanje i mjerenje. Biheviorizma može se izraziti shemom S–R,
što znači da je za psihologiju dovoljno poznavati podražajnu situaciju (S) i opažati i mjeriti
ponašanje, tj. reakciju (R).
Temeljne značajke biheviorizma su:
1.
redukcionizam ( atomizam, molekularizam) - pronalaženje najmanjih »jediničnih«
ponašanja s pomoću kojih bi se mogla objasniti složenija ponašanja čovjeka;
2.
periferalizam – zanimanje je usmjereno samo na ono što se događa na periferiji, a ne
na središnji živčani sistem (sve ono što se nalazi između podražaja i reakcije naziva se
»crnom kutijom« i nije predmet proučavanja, pa se tako niječe bilo kakvo značenje
osobnim doživljajima i osobnomu iskustvu);
3.
ekstremni ambijentalizam – okolina i učenje temeljni su i jedini uzroci individualnim
razlikama u ljudi (Watson je sasvim odbacio ulogu naslijeđa i tvrdio da se učenjem
može u potpunosti oblikovati ljudsko ponašanje).
Prema
bihevioristima
naše iskustvo s posljedicama pojedine vrste ponašanja određuje
naše buduće ponašanje, odnosno očekivanje određenih posljedica upravlja našim ponašanjem.
Prema
biheviorističkom modelu
, instruktori mogu utjecati na ponašanje učenika tako
da
potkrepljuju
ponašanje koje vodi željenom obrazovnom cilju. Željeno ponašanje potiče
se pozitivnim potkrepljivanjem– nagradama, dobrim ocjenama, pohvalama, dok se neželjeno
ponašanja uklanja pomoću negativnih povratnih informacija – prijekorima, lošijim ocjenama,
kaznama itd. Biheviorističke metode se vrlo često koriste u sistemima elektroničkog učenja
npr. prilikom ispitivanja znanja pojedinog studenta na kraju lekcije. Na tim testovima studenti
odgovaraju na pitanja i, ukoliko uspješno odgovore, dobivaju pozitivnu povratnu informaciju,
a ukoliko ne znaju neke od odgovora, upućuje ih se na mjesta na kojima mogu pronaći
informacije vezane uz točan odgovor. Biheviorizam nije bio jedinstven pokret; razlikuje se
tzv.
metodološki biheviorizam,
koji priznaje postojanje psihičkih procesa, ali smatra da ih nije
moguće znanstveno zahvatiti, od onoga koji potpuno odbacuje postojanje psihičnog
smatrajući ga mitom (npr.
metafizički biheviorizam
).
2. NEOBIHEVIORIZAM
Sredinom 20.-tog stoljeća biheviorizam svoje mjesto ustupa neobiheviorizmu, pravcu
koji svoje djelovanje zasniva na paradigmama logičkog i ekstremnog pozitivizma. Logički
pozitivizam, nakon pozitivističkog zahtjeva da spoznaja bude temeljena isključivo na
empirijskom, ponovo unosi dozu fleksibilnosti otvarajući nov pogled na oblikovanje
ljudskoga ponašanja. Dozvoljenim postaje bavljenje svime što može biti eksperimentalno,
matematički ili logički dokazano. Nasuprot tome, ekstremni pozitivizam vraća se samim
korijenima pozitivizma odbacujući sve mentalističke pojmove bez empirijske podloge. Sam
neobiheviorizam, pod pritiskom nadolazećih ideja, grana se u tri smjera: formalni, informalni
i radikalni biheviorizam.
2.1 Formalni biheviorizam
Formalni biheviorizam nužno ne odbacuje procese koje ne možemo promatrati, a koji
mogu utjecati na promatrano ponašanje. Pod utjecajem paradigme logičkog pozitivizma
zagovara kako su sve tvrdnje ne provjerljive osjetilima znanstveno bezvrijedne, izuzev onih
koje se mogu dokazati matematikom i logikom. Formalni biheviorizam okreće se teoretskim
konstruktima, operacionalno definiranim u vidu manipulacija izvedenih na životinji, nekom
drugom aspektu njezine okoline iz koje dolazi podražaj ili mjerljivog aspekta određenog
ponašanja. Takav način razmišljanja sličan je onome koji je u to vrijeme prisutan u prirodnim
znanostima poput fizike ili kemije, gdje su ''skriveni'' teoretski procesi česta pojava.
Hull u radu sa svojom suradnicima predstavlja najcjelovitiji model formalnog
biheviorizma, tzv. logički biheviorizam. Hull detaljno razvija Tolmanove intervenirajuće
varijable koje uvjetuju konačnu reakciju na zadani podražaj. Intervenirajuće varijable, u
svome djelu Principles of Behaviour, iskazuje formulom:
S
E
R
=
S
H
R
∙D
S
E
R
predstavlja potencijal da se neka reakcija dogodi koji je jednak
S
H
R
, snazi navike,
pomnoženoj s D, nagonom (trenutna motivacija vezana uz danu situaciju, u vidu
izgladnjelosti, žeđi, itd.…).
Tolmanov kognitivni (cilju usmjeren) biheviorizam, ponašanje vidi kao skup reakcija
kojima se životinje usmjeravaju ka ili od nekog cilja, čime učenje, za razliku od Watsonovog
viđenja postaje neporecivo kognitivno. Ipak, poput ostalih biheviorista odbacuje
introspekciju kao metodu tvrdeći da se kognicija, očekivanja i svrha mogu teoretski definirati
