UDK 343.92/.97:343.62  

Originalni naučni rad

Primljeno: 22. 9. 2011.

Đorđe Ignjatović

*

Pravni fakultet, Univerzitet u Beogradu

POJAM I ETIOLOGIJA NASILNIČKOG 

KRIMINALITETA**

Apstrakt

: U prvom delu rada objašnjeni su pojmovi kojima se u ovoj oblasti često operiše. 

Naglašeno je da termini „agresija“, „agresivnost“ i „nasilje“ nisu sinonimi i data su njiho-
va moguća značenja kako bi se izbegli nesporazumi terminološke prirode. Usvojen je izraz 
„kriminalno nasilje“ kao odgovarajuća oznaka za interpersonalno nasilje koje je zabranjeno 
normama krivičnog prava.

Zatim je ukazano na moguća objašnjenja agresivnosti kroz stavove sledećih teorija: bio-

loških, psihodinamičkih, teorija učenja, kognitivnih i društvenih. Sledi izlaganje o faktorima 
koji dovode do kriminalnog nasilja; oni su podeljeni u dve velike grupe: subjektivni ili lični i 
spoljni. Lični činioci dele se na psihičke i biološke. U prvu grupu svrstavaju se: mentalni po-
remećaji, psihopatske crte ličnosti, hiperaktvinost i teškoće u učenju, odsustvo samokontro-
le, uticaji frustracije, besa, mržnje i zavisti, zadovoljstvo i alkoholizam. Od bioloških faktora, 
analizira se uticaj testosterona, povreda mozga i genetskih nedostataka.

Spoljni činioci su podeljeni na prirodne (izlaže se o značaju mesta izvršenja dela, vru-

ćini, buci, zagađenosti vazduha, ličnom prostoru i prenaseljenosti) i društvene. Posebno je 
ukazano na značaj procesa društvenog učenja, uticaja televizije i video igrica i pripadanja 
određenoj potkulturi.

U zaključnim razmatranjima, izneto je stanovište da je za kontolu kriminalnog nasilja 

neophodno preduzeti mnoštvo mera kako na potencijalnim mestima izvršenja dela, tako i 
prema njihovim učiniocima i žrtvama. Čini se da postoje realne mogućnosti za stvaranje 
osmišljene i delotvorne profilakse ovakvih dela, naročito kada se uzmu u obzir najnovija 
dostignuća nauka o čoveku i ljudskom društvu.

Ključne reči

: kriminalitet, nasilje, faktori, psihički činioci, biološki faktori, društveni uticaj, 

potkultura nasilja.

UVOD

Među manifestacijama kriminalnog ponašanja teško je naći onu koja kod sta-

novnika bilo kog dela sveta izaziva toliko snažnu reakciju kao što je to slučaj sa 

* redovni 

profesor, 

[email protected]

** 

Ovo je izmenjen rad koji je autor poslao na međunarodni naučno-stručni skup 

Nasilnički krimi-

nalitet: etiologija, fenomenologija, suzbijanje

 koji je juna 2011. održan u Banja Luci.

180

 

CRIMEN (II) 2/2011 • str 179–211

nasilničkim zločinima. Za razliku od nekih drugih tipova kriminaliteta (poput imo-
vinskog) kod kojih često izostaje osuda dela i njegovog učinioca, na nasilnička dela 
se reaguje burno i sa nespornim odbacivanjem. Ovu činjenicu dobro poznaju kako 
organi formalne socijalne kontrole, tako i mediji i tvorci produkata masovne kul-
ture. Ovi prvi često ogorčenje građana i njihov strah od viktimizacije koriste da bi 
pooštrili punitivnu reakciju na sveukupni kriminalitet, mediji konzumente zasipaju 
senzacionalističkim prikazivanjem nasilničkih dela, autori dela popularne kulture 
šokiraju gledaoce i čitaoce najbizarnijim pričama koje, konstantno pomeraju grani-
ce prikazane brutalnosti.

Posledice ovakve manipulacije (iza koje ne stoji iskrena želja da se ovakva dela 

razumeju i njihovo vršenje predupredi) su sve brutalnija kaznena reakcija i sve zastra-
šeniji ljudi. Iako mnogi kao Denis Szabo

1

 ukazuju da ovaka dela čine manje od 5–10% 

kriminaliteta, ti argumenti jednostavno ne dopiru do građana, koji lako postaju taoci 
onih koji profitiraju iz takvog stanja. Radi se o mnoštvu subjekata koji pripadaju ono-
me što se u literaturi naziva „industrija kontrole kriminaliteta“

2

 (svi subjekti koji se 

bave fizičkim i materijalnim obezbeđenjem), ali i medija koji udarne vesti o zločinima 
stavljaju na naslovne stranice ili njima počinju emisije vesti, kao i tvorci filmova, stri-
pova ili računarskih igrica u kojima dominira patološka agresivnost.

Zbog svega navedenog, proučavanje nasilja, kao jednog od najintrigantnijih fe-

nomena povezanih sa čovekovom prirodom i ljudskim društvom ima poseban zna-
čaj. Nasilje, kako ističe Steve Goodman

3

 možemo posmatrati sa stanovišta teologije, 

antropologije, filozofije, sociologije, psihologije, etologije, psihiatrije, medicine, pra-
va, međunarodnih odnosa, istorije. Ovde će, s obzirom na namenu rada, dominirati 
kriminološki pristup problemu nasilja – znači, prilaziće mu se iz više uglova.

U ovom radu, biće reči samo o nekolikim konceptualnim pitanjima vezanim 

za kriminalitet nasilja. Pre svega, postoji potreba da se pojasne osnovni pojmovi 
kakvi su „nasilje“, „agresija“, a zatim da se ukaže koji činioci mogu uticati na ovakva 
ponašanja. Ostala pitanja vezana za violentni kriminalitet, poput pojavnih oblika, 
distribucije (fenomenološki aspekt), žrtve ovakvih dela i doprinos oštećenih lica 
sopstvenoj viktimizaciji (viktimološka dimenzija), kao i reagovanje na ovakva dela 
nisu (zbog prirode i namene rada) mogla biti ovde obrađena.

4

1. ODREĐENJE OSNOVNIH POJMOVA

U literaturi se izraz „nasilje“ najčešće vezuje za agresivnost i u tom smislu 

shvata se kao ispoljavanje napadačkog (lat. 

aggressio

 – napad, nasrtaj) ponašanja. 

Agresivnost se u psihološkim i psihijatrijskim delima

5

 shvata u najelementarnijem, 

D. Szabo /2010/: 

Od antropologije do komparativne kriminologije

 (orig. 

De l’anthropologie a la 

criminologie comparée

), Beograd, p.14. 

N. Christie /1994/: 

Crime Control as Industry

, London.

S. Goodman /1997/: Nihilism and the Philosophy of Violence –in: Sumner C.(ed.): 

Violence, Cul-

ture and Censure

, London. 

Za neka od njih –v. Đ. Ignjatović /2002/: Kriminološki aspekt delikata nasilja –in: 

Delikti nasilja: 

krivično-pravni i kriminološki aspekti

 (Radovanović D. ed.), Beograd, p. 259.

v. A. Poro /1990/: 

Enciklopedija psihijatrije

, Beograd, p.19; D. Krstić /1991/: 

Psihološki rečnik

Beograd, p. 29.

background image

182

 

CRIMEN (II) 2/2011 • str 179–211

caja (strah, osujećenje, bes, ozlojeđenost); impulsivnosti. Ona ima pandan 
u živom svetu i to u kategoriji „odbrambena agresija“ koju životinja predu-
zima kada je ugrožena;

– 

agresija posmatrana u mreži društvenih interakcija (poznata i kao unutar-
specifična –e. 

intraspecific aggression

) kakva je agresija između muškaraca, 

ona koja se odvija samo na određenoj teritoriji ili majčinska agresija.

15

Mnogi ukazuju, da i pored povezanosti, pojmovi agresija i nasilje nisu podudarni. 

Tako Zulueta vidi nasilje kao esencijalno ljudsku karakteristiku kojom se u interper-
sonalne odnose unosi destrukcija (odvija se u društvenom kontekstu), dok je agresija 
ono što nam je zajedničko sa životinjama.

16

 Perelberg razliku vidi u sledećem: dok je 

agresija kod ljudskih bića zasnovana na biologiji, kao reakcija na ugrožavanje, nasilje 
je telesno aktuelizovanje agresije sa zadatkom da otkloni opasnost.

17

Bartol-ovi takođe prave razliku između agresije i nasilja: prvu definišu kao „po-

našanje koje je određeno namerom da se neka individua fizički ili psihički (ne i 
socijalno) povredi ili da se uništi neki predmet“.

18

 Bitno je zapaziti da nije svako 

agresivno ponašanje kriminalizovano.

19

 Za ove autore, nasilje je „destruktivna fi-

zička agresija koja se primenjuje sa namerom da se povredi druga osoba ili ošteti 
predmet“. Ono može biti metodično ili nesistematično, trajno ili prolazno, dozirano 
ili nekontrolisano. Dakle, smatraju oni, sva nasilnička ponašanja su vid agresije, dok 
sva agresivna nisu nasilnička.

20

Inače, i kod određivanja pojma nasilja, u nauci ne postoji jedinstveno mišljenje 

šta on sve obuhvata. Verovatno najpotpunije razmatranje mogućih odredaba nasilja 
nalazimo kod norveškog autora Lars Svendsena.

21

 On ukazuje da postoje tri vrste 

definicija nasilja: a) široke (koje obuhvataju mnoštvo najrazličitijih pojava, kakvo 
je npr. ‘strukturno nasilje’); b) uže (podrazumevaju namerno nanošenje fizičkih i, 
eventualno, psihičkih povreda čoveku); c) definicije zasnovane na legitimitetu u ovu 
kategoriju svrstavaju samo takve namerno nanete povrede koje nisu legitimne po 
pozitivnom zakonodavstvu. Ovaj autor smatra da je definicija pod b) najprihvatlji-
vija

22

 i koristi već u literaturi navođen izraz za ovakva dela: „lično nasilje“.

U izvesnom smislu, ovu definiciju prihvataju i drugi pisci. Tako Dermot Walsh 

Rečniku kriminologije

23

 napominje da je u pitanju „neprecizan izraz za mentalno 

15 

U širem smislu, agresivnost je određena i u 

Defektološkom leksikonu

 (A. Marić (ed.) /1999/: 

De-

fektološki leksikon

, Beograd, p. 4) kao: „ponašanje čiji je cilj da se neka osoba 

ili životinja

 povrede, 

ili da se razori neki predmet ili da se kod neke osobe izazove 

strahovanje

“ (naglašavanje Đ.I.). 

Nije jasno šta u definiciji traži „životinja“ i zašto se izjednačavaju „strah“ i „strahovanje“.

16 

F. Zulueta /1993/: 

From pain to violence: The traumatic roots of destructiveness

, London.

17 

R. Perelberg /1999/: 

Psychoanalitic Understanding of Violence and Suicide

, London, p. 37. 

18  C. Bartol and A. Bartol /2005/: Criminal Behavior – A Psychosocial Approach, Upper Saddle 

River, p. 241. 

19  Delatnost policajca koji prilikom hapšenja prema prestupniku koji se opire primenjuje „razu-

mnu“ (proporcionalnu) silu ne može se nikako okarakterisati kao kriminalna. 

20 

Primer je širenje po drugog štetnih i neistinitih vesti.

21 

L. Svendsen /2006/: 

Filozofija zla

 (orig. 

Ondskapens filosofi

), Beograd, p. 133.  

22 

Svendsen se izričito izjašnjava protiv treće definicije i unošenja pravnog značenja nekog ponaša-
nja u odredbu pojma „nasilje“ ističući da to što policija tuče demonstrante ne menja nasilničku 
suštinu njihovog delovanja zato što primena sile u tom slučaju ima pravni osnov. 

23 

D. Walsh and A. Poole /1983/: 

Dictionary of Criminology

, London, p. 3.

Ignjatović – Pojam i etiologija nasilničkog kriminaliteta

 

183

ili češće fizičko ugrožavanje odnosno povredu“ a Gianvittorio Pisapia

24

 ga određuje 

kao „svesnu aktivnost čoveka usmerenu protiv drugog lica, kojom se ovaj drugi pri-
morava na nešto protiv svoje volje“. Slično razmišlja i Glasser

25

 koji nasilje smatra 

„telesnom reakcijom usmerenom na nanošenje telesne povrede drugoj osobi“.

Elizabet Stanko

26

 smatra da se ovim izrazom može označiti „svaki oblik pona-

šanja pojedinca koji namerno preti ili nanosi fizičku, seksualnu ili psihičku povredu 
drugima ili sebi samom“. Dakle, ovde se pod nasilničkim ponašanjem smatra i sa-
mopovređivanje, što je u literaturi retko zastupano shvatanje.

27

 Jedan drugi autor

28

 

definiše nasilničko ponašanje kao „akt koji karakteriše primena ili otvorena pretnja 
primenom sile koja može rezultirati povredom pojedinca“. Katherine Williams vrši 
analizu ove definicije i ukazuje na ključne osobine nasilničkog ponašanja:

1-  radi se samo o takvom napadu koji je usmeren na ličnost; dakle, ovde ne 

spadaju dela usmerena protiv nečije imovine kod kojih se sila ili pretnja ne 
upućuju čoveku;

29

2-  sam izraz „pretnja“ podrazumeva jasno izraženu nameru napadača da pri-

meni silu;

3-  uključeni su slučajevi u kojima je napadač upotrebio silu i ona bi sa veli-

kom verovatnoćom dovela do povrede, no u konkretnim okolnostima ona 
je izostala („promašeni udarac“);

4-  u definiciji se podrazumevaju određeni elementi namere – tj. svrsishodne 

primene prinude. Otuda se slučajevi nenamernog povređivanja ne mogu 
označiti kao nasilničko ponašanje.

Autorka na kraju ukazuje da navedena definicija uključuje u taj pojam i dela 

kod kojih je primena prinude ili pretnje legalna. Otuda, se – da bi se izbegli nespo-
razumi – predlaže uvođenje još jednog pojma – „kriminalno nasilje“ kod koga je 
primena sile ili pretnje protivpravna.

30

 Ovakav pristup treba prihvatiti jer je prav-

ljenje navedene distinkcije od izuzetnog značaja za kriminološka razmatranja pro-
blema nasilja.

24 

G. Pisapia G. /2002/: 

Parole di criminologia

, Padova, p. 231.

25 

M. Glasser /1998/: On violence: A preliminary communications, 

International Journal of Psycho-

Analysis

, vol. 79.

26  E. Stanko /2001/: Violence – in: 

Sage Dictionary of Criminology 

(e. McLaughlin and J. Muncie 

eds.), London.

27  Takvo gledište može se na primer naći u literaturi na francuskom jeziku. Tako Yamarellos i 

Kellens (E. Yamarellos et G. Kellens /1970/: 

La crime et la criminologie

 (vol.2), Verviers, p. 237) 

određuju nasilje kao zloupotrebu (fizičke) sile i navode kako tu spada (uz ostala nasilnička dela) 
i samoubistvo. Naprotiv, neki autori, kao Blumenthal i Lavender (S. Blumenthal and T.Lavender 
/2004/: 

Violence and Mental Disorder – A Critical Aid to the Assessment and Management of Risk

London, 3) izričito naglašavaju da samopovređivanje (uključujući suicid) ne spada u ponašanje 
koje se može označiti kao nasilničko.

28 

E. Megargee /1966/: Undercontrolled and Over-controlled Personality Types in Extreme Antiso-
cial Agression, 

Psychological Monographs

, vol. 80.

29 

Samo izuzetno u literaturi se oštećenje tuđe stvari (vandalizam) smatra nasilničkim ponašanjem. 
–v. A: Jugović /2002/: Vandalizam kao tip društvenog nasilja –in: 

Delikti nasilja: krivično-pravni i 

kriminološki aspekti

 (Radovanović D. ed.), Beograd, p. 353.

30 

K: Williams /1991/: 

Textbook on Criminology

, London, p. 154.

background image

Ignjatović – Pojam i etiologija nasilničkog kriminaliteta

 

185

Psihodinamičke

 teorije fundiraju se na Freud-ovom učenju koje polazi od 

instinkata,

35

 odn. stava da se akumulirana unutrašnja energija prazni kroz agresiju. 

Oni koji mogu kontrolisati takvo pražnjenje, doživljavaju „katarzu“ ili kroz aktivno 
učešće u socijalno dopuštenim aktivnostima koje su pogodne za takvo pražnjenje 
(bavljenje borilačkim sportom) ili njihovim posmatranjem. Storr

36

 navodi da je Fre-

ud u prvim radovima smatrao agresiju beznačajnom pojavom u odnosu na seksu-
alnost. Tek kasnije je počeo da proučava nagon razaranja.

37

 Čini se da je prekretni-

cu u odnosu psihoanalize prema agresiji označila kategorija „težnja za moći odn. 
superiornošću“ koju je Adler uveo 1908. Ego-psiholozi su smatrali da se agresivni 
instinkti moraju sublimisati ili otkloniti; Neofrojdijanci ističu sociokulturne korene 
agresivnosti. Zastupnici teorije privrženosti (e: 

attachment theory

) naglašavaju uticaj 

odnosa koje je pojedinac imao u ranoj mladosti na remećenje društvenih interakcija 
u odraslom dobu.

Teorije učenja

 skreću pažnju na procese nagrađivanja / pojačavanja kao važne 

činioce agresivnog ponašanja u situacijama kada se nastoji ostvariti unapred postav-
ljeni cilj (ostvarenje materijalne dobiti ili izbegavanje stimulusa koji izazivaju od-
vratnost). Ovde se javlja i hipoteza o vezi frustracije i agresije po kojoj prva vodi u 
drugu u zavisnosti od vrednosti koju ima željeni cilj i nivoa frustracije. Kažnjavanje 
može inhibirati agresiju, ali je može i pojačati.

Kognitivne

 teorije ukazuju na uticaj iskrivljenih saznanja o žrtvama na poja-

čavanje agresije. S druge strane, moralna evaluacija svojih postupaka može voditi 
smanjenju agresije.

Poslednja grupa teorija (

društvene

) javlja se u više varijanata: teorije o socijalnoj 

strukturi objašnjavaju agresiju kao pokušaj da se izađe iz bede i siromaštva; teorije 
socijalnog procesa tvrde da socijalizacija kroz kontakte sa institucijama i društve-
nim organizacijama pojedinca vodi u nasilje; teorija neutralizacije ukazuje kako se 
opravdava sopstveno agresivno ponašanje; teorija socijalne kontrole pokazuje kako 
direktna (kroz kažnjavanje) i indirektna (kroz društvenu afilijaciju – pridruživanje) 
kontrola sprečava nasilništvo; teorija etiketiranja objašnjava nasilničko ponašanje 
kroz mehanizme primarne i sekundarne devijacije.

38

3. FAKTORI KOJI DOVODE DO KRIMINALNOG NASILJA

Uzimajući u obzir njihovu prirodu, možemo razlikovati:

■ 

subjektivne ili lične i

■ spoljne.

35 

Caprara i Cervone (G.Caprara, D.Cervone /2010/: Ličnost – determinante, dinamika i potencijali 
(orig. Personality: Determinants, Dynamics and Potentials), Beograd, p. 83) navode da Freud 
instinkte (n. Trieb) vidi kao psihološke predstavnike telesnih impulsa i tako oni povezuju um i 
telo. Svaki od njih ima četiri karakteristike: izvor; cilj; objekt; i pokretačku silu.

36 

A. Storr /1989/: 

Ljudska agresivnost

 (orig. 

Human Agression

), Beograd, p. 17.

37  Više o evoluciji Freudovog gledanja na agresivnost i destruktivnost –v. E. Fromm, 

op. cit.

 p.:275 

et seq.

38 

D. Semple, R.Smyth, 

op. cit.

Želiš da pročitaš svih 33 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti